TRENING za stjuardesu traje 6 tjedana. 6 duuugih, napornih, ali i zabavnih tjedana. Svaka kompanija ima drukčiju proceduru i vrijeme trajanja obuke, ali vjerujem da svi manje više učimo prema istom principu, bar što se sigurnosti tiče... Kada prođeš sve ispite, teorijske i praktične, kada završiš trening -dobiješ svoju dozvolu. Dozvolu, koja se svake godine treba obnoviti, na način da ponovno polažeš iste ispite, podsjećaš se svega, jer iako u teoriji "svi mi znamo sve", u stvarnom životu se sa većinom situacija ne susrećeš svaki dan. Neki se srećom ne susretnu niti sa jednom kriznom situacijom, ikada!

 

I tako je ponovno došlo vrijeme da i ja obnovim svoju dozvolu, po drugi put... Sve ono što učiš u tih prvih 6 tjedana, svake sljedeće godine natrpano je u 2 dana. I stresno je! Uvijek je stresno. Polaganje ispita meni je uvijek stresno, a kamoli kada postoji prijetnja vratiti se ponovno na trening, jer si popadao ispite, uf! 

 

Od čega se sastoje ti ispiti? Ima ih nekoliko i obuhvaćaju znanje o tipovima aviona na kojima letimo, znanje o medicinskim slučajevima, koji se mogu dogoditi gore iznad oblaka, jedan obuhvaća zaštitu u avionu i jedan sveobuhvatnu sigurnost. Zvuči prilično dosadno ovako na prvu, ali zapravo kada to imate priliku vježbati i u praksi, bar jednom godišnje, shvatite da je i jako zabavno, a najviše od svega ozbiljno, sa velikim O! Ta dva dana godišnje nikoga ne zanima kako i na koji način ćemo poslužiti putnika. Sasvim suprotno, zanima ih koliko smo sposobni spasiti život sebi i drugima oko sebe, kako se snalazimo u stresnim situacijama, sa znanjem koje smo pokazali na teorijskom dijelu ispita i slično. Podsjetimo sami sebe koliko zapravo znamo i koliko ćemo zapravo života spasiti, ako se dogodi tako nešto. Pojačamo samopouzdanje i sigurnost u sebe i druge kolege.

 

Pa evo nekih od primjera koliko to zanimljivo može biti...

 

Doslovni prijevod s engleskog - zaštita: od koga, čega? Kako zaštititi prvenstveno sebe, a onda i sve ostale. Kako se ponijeti u situaciji kad te pijani putnik napadne ili ako napadne nekoga od drugih putnika? Što napraviti? Kako obuzdati tu osobu, što nam sve stoji na raspolaganju, čiju dozvolu moramo tražiti za određene akcije? Što napraviti u slučaju da pronađemo stvar koja počinje na slovo B, a tu riječ nije pametno izgovarati na aerodromima ili u avionima? Što ako netko otme avion? Tko ima koju ulogu u kojoj situaciji? Za sve postoji procedura i sa svakom treba biti upoznat. U ovom dijelu našeg "godišnjeg ponavljanja" družimo se i sa pilotima, upoznajemo kakva oni pravila moraju pratiti, kako im mi možemo olakšati donošenje određenih odluka, kao na primjer da li sletjeti negdje kamo nismo planirali zbog neke frke na avionu ili ne. Mi smo njihove oči i uši u kabini, a oni su ti koji donose najvažnije odluke i imaju najveću odgovornost. Oni su ti koji izlaze zadnji iz aviona! Meni osobno je zanimljivo čuti njihovu stranu, zanimljivo mi je gledati filmiće o nesrećama i vidjeti kako je posada reagirala, zamisliš se nakon toga. Da li bih i ja tako? Zanimljive teme u svakom slučaju. Nakon tog "dosadnog" dijela dolazi onaj zabavni - praksa! Kako umiriti pobješnjelog putnika, koji je krenuo prema kokpitu, udario člana posade, viče da ima bombu, jednom riječju predstavlja prijetnju za sve i svakoga u tom avionu. Kada svaki drugi pokušaj rješavanja situacije propadne, zadnje rješenje je sputati osobu i zavezati ju u sjedalo, "lisice" na ruke i noge dok ne sletimo i policija preuzme stvar. Jedni na drugima vježbamo kako srušiti osobu na pod, kako okrenuti ruke, zadržati noge na mjestu, gdje su točke pritiska i kako sve to napraviti, a da osobu ne ozlijedimo. Bacanje po strunjačama, izvijanje prstiju, ruku, nogu, u sjedećem položaju ili u stajaćem... Blago rečeno, izgledamo kao hrpa idiota, koji pokušavaju ne ozlijediti sami sebe, ali na kraju krajeva te tehnike koje učimo zbilja, dokazano, pomažu u situacijama na avionu kada su neizbježne. A iskreno, imam više pouzdanja u samu sebe i vjerujem da bih se možda ipak nekako znala obraniti da me netko napadne na ulici. U svakom slučaju, znam više nego prije.

 

 

Drugi praktični dio koji ponavljamo svake godine je kako pružiti prvu pomoć i dati umjetno disanje odrasloj osobi, djetetu ili bebi. Koju opremu imamo ili trebamo za to i kako pravilno započeti oživljavanje, ako ne daj Bože do toga dođe. A događa se, vrlo često, prečesto na žalost. Kada čuješ tuđa iskustva o tome, prođe te jeza. Jeste li ikada razmišljali o tome što se dogodi ako osoba umre na avionu dok smo u zraku? Što ako netko doživi srčani udar ili padne u anafilaktički šok ili dobije epileptični napad ili se počne gušiti ili slomi ruku, nogu, ili, ili, ili... Sve su to neke od stvari koje naučimo i znamo primijeniti teoriju u praksi, ali nadamo se da nikada ikada to nećemo morati prolaziti! Pogotovo prve od navedenih situacija. Porođaj djeteta također, osim što će to dijete vjerojatno doživotno besplatno letjeti kompanijom na čijem se letu rodilo, ima li drugih pozitivnih strana? Što se ovih situacija tiče, nema ljepšeg osjećaja od izrečene ili neizrečene zahvale osobe kojoj ste pomogli ili osobe koja je putovala s njom. Onog pogleda i osmijeha koji govori više od milijun zahvala, makar se radilo o sasvim nekoj neznatnoj sitnici nama, njima, koji su osjetili strah ili paniku u tom trenutku značilo je sve!

 

I na kraju tu je simulator! Zapravo tri simulatora, za tri različite vrste aviona, u kojima vježbamo prave, po život opasne situacije, koje nam se mogu dogoditi kao što su prisilno slijetanje na vodu ili zemlju, dekompresija, požar i slično. Simulatori izgledaju točno kao i sam avion, a naš zadatak je ponašati se za vrijeme vježbe kao da se to ekšli sada događa! Simulator se trese, polijeće, slijeće, drnda, lupa, ispušta dim, maske s kisikom ispadaju kada trebaju, a drugi kolege glume putnike koji te ometaju, vrište, plaču, vuku za rukav, padaju u nesvijest, pokušavaju sami otvoriti vrata. Kaos! I odlična vježba! Treneri su tu da vam zadaju zadatke i prate kako ih izvršavate, a mi se moramo snaći u bilo kojoj situaciji koja se dogodi u tom trenutku. Kako komunicirati između sebe, kako komunicirati s pilotima, koje zvukove i signale ćemo čuti ili vidjeti u određenom trenutku, koji će nam davati do znanja što se događa, kako osigurati da netko sam ne otvori vrata i iskoči van, kako hendlati sve te ljude koji paničare, kako ugasiti požar, kako upotrijebiti aparat za gašenje požara, kako koristiti bocu za kisik ako se putnik onesvijesti, pokazati kako navući prsluk za spašavanje...I sve to u samo par minuta prije nego se katastrofa dogodi! Znate li koliko vremena imamo za evakuirati avion od 400 putnika, ako se dogodi neka od tih situacija? 90 sekundi! Minutu i pol za uspješnu evakuaciju! Minute u takvim situacijama djeluju kao godine, a traju kao sekunde. Na kraju, na sveopće zadovoljstvo svih prisutnih i da završimo u pozitivnom tonu - iskačemo iz aviona i spuštamo se po toboganu, weeeeee! Jump and slide!

 

Vjerujem da bi putnici također trebali znati i neke od navedenih stvari, možda bi malo drukčije gledali na posadu i tretirali ih. Pa makar samo da sami sebe osvijeste što im se sve može dogoditi, da osim "kako" zavezati pojas znaju i "zašto" ga je bitno vezati. Trebali bi znati da znaju da je posada istrenirana reagirati i riješiti stvar ili bar dati sve u svojoj moći da ju riješi, jer na kraju dana i naš život je na kocki, ako se bilo što dogodi. Možda bi bili pažljiviji, možda bi razumjeli čemu sve te sigurnosne mjere na aerodromima, čemu ovo, zašto ono...  Ako puno putujete avionom, a nemate pojma o ovim stvarima, nadam se da ćete se bar zainteresirati i malo informirati o svemu ili barem nečemu od svega navedenog.... 

 

P.S. Ispiti položeni, dozvole produljene na još godinu dana. Sljedeća destinacija - Japan!