Come fly with me: Najdraža Europa

Come fly with me: Najdraža Europa

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

POSTOJE ti letovi koje nikada ne dobiješ na rosteru. Oni najatraktivniji za koje se boriš rukama i nogama svaki mjesec, koje nitko ne želi mijenjati i za koje bi drugi dali bilo koji layover u zamjenu. Neki su tako popularni, zbog velikog dnevnog džeparca zbog kojeg će ekipa provesti 24 sata zatvorena u sobi i jesti tunu iz konzerve, koju su ponijeli sa sobom, da ne bi potrošili ni novčića. A neki su popularni sami po sebi, zbog dobre zabave, aktivnosti, posade koja je po defaultu uvijek za akciju na tim layoverima. Jedan od takvih letova je i Nica. U ovom slučaju, nekim kolegama je do novaca, a nekima do uživanja na Azurnoj obali, jer nudi i jedno i drugo.
 
Ne znam koliko sam puta tražila taj let i koliko ga puta nisam dobila, ali nakon tri godine valjda su se smilili, ili sam im dosadila, pa su mi dali čak dva ovaj mjesec! Šest sati leta bio je jedan od najdosadnijih letova ikada! Nitko ne jede, nitko ne pije, nikome nije do razgovora... Valjda ih ubije ova vrućina tu u pješčaniku pa samo klonu, čim se ukrcaju na avion :).
 
Kako god bilo, ne žalim se, što manje radim na letu, to imam više energije za razgledavanje kada sletimo, a obilazak grada i okolice bio je dogovoren svega sat vremena kasnije. 
 
 
Dečko koji je nekada davno radio ovaj posao, u ovoj kompaniji i vratio se doma, kada je dao otkaz, odlučio je nastaviti zarađivati na dnevnim izletima za strance, a pogotovo za svoje bivše kolege. 
 
Prekrasni ljetni dan, hotel na samoj plaži s prekrasnim pogledom, pola sata lagane šetnjice do centra grada pa ne ovisiš o javnom prijevozu, plaćeno razgledavanje s nekim tko te odvede do najljepših mjesta i dovede natrag pa možeš odmoriti mozak i ne moraš paziti gdje si i kuda ideš i da li se netko izgubio, jer si jedina koja se zna snalaziti u prostoru, s nekim tko priča jezik pa ti ne moraš pretrgati svoj, jer se nitko drugi ni ne pomisli potruditi... Jedan prekrasan i opušten poludnevni izlet od Nice do Monaca i Monte Carla i natrag. Nisam očekivala da će me toliko oduševiti, jer nisam nikada detaljnije išla istraživati o Nici a sve fotke koje sam vidjela, bile su sa plaže, što me ne fascinira previše, zato je ovo bilo jedno lijepo iznenađenje. Kavica u starom dvorcu Eze, koji je danas hotel, a nazivao se i orlovim gnijezdom, upravo zbog visine na kojoj se nalazi, a s kojeg puca prekrasan pogled, čak i za vrijeme pljuska, kada se maglica digne i svi duhovi prošlosti počnu pričati neku svoju priču... Gospodin Walt Disney provodio je puno vremena u ovom selu-dvorcu. Tvornica parfema i otkriće da je još netko pročitao Suskindov Parfem, razveseli više nego si možete zamisliti.
 
Ono što me nije impresioniralo ni malo, bio je Monte Carlo. Mjesto poput Dubaija, samo puno manje, u kojem je najbitnije koliko tko ima, koji auto vozi i koliko mladu žensku vodi pod rukom. Zgrade, auti i casina. Točka. 
 
Idući tjedan planiram samo plandrati starim dijelom grada i sama istraživati njegove ljepote. I hranu, naravno.
 
Prije još jedne Nice ovaj mjesec, odradila su se i dva Bejruta i dugo iščekivani Dublin! 
 
 
Postoje tako i letovi koje ne možeš dobiti na rosteru, ne zato što su popularna destinacija ili dobar džeparac, već zato što jako puno posade dolazi iz tih gradova i žele čim češće ići doma pa se bore za te destinacije. Zašto sam ja htjela u Dublin, osim iz razloga da ga vidim ljeti dok je toplo, a ne usred najjače zime, kada mrak pada već u 3 popodne, je i zato što moja sekica od nedavno tamo živi. Da, raspršili smo se posvuda :). 
 
Prekrasan dan za višesatnu šetnju gradom, totalno turistički, nekad i mene tu i tamo netko drugi primi za ruku i vodi me okolo naokolo. Od Dublinskog dvorca, najpoznatijeg Temple pub-a, centra grada, gdje se nalazi spomenik svjetlu, do puba u kojem se snimila i jedna od scena iz filma P.S.Volim te. 
 
Koliko je kratak jedan takav dan, shvatiš tek onda kada posjećuješ nekoga koga voliš. Apsolutno nedovoljno! Gdje god da jesi na svijetu, uz obitelj se osjećaš kao doma, tako ni meni nije bilo do odlaska iz Dublina, jer sam se osjećala kao nekada, kada bih posjetila Zagreb i otišla sa sister negdje. Jedno popodne? Nedovoljno. Bolje išta nego ništa, kažu drugi, ali ja si samo razmišljam kako bi bilo da imamo let za Zagreb? Prvo i osnovno, koliko često bih ga dobila na rosteru, jer bi svi željeli ići em doma, em posjetiti novu lijepu destinaciju pa bi ga svi tražili isto kao i ja? Svaki mjesec čekati da vidiš da li ćeš idući mjesec letjeti doma pa provoditi dane i sate za kompjuterom, pokušavajući zamijeniti letove za Zagreb, pa razočaranje kada to ne uspiješ? I tako iz mjeseca u mjesec? A drugo, koliko bi to bilo teško doći na svega par sati doma i morati otići iduće jutro? I ovako je bilo teško oprostiti se nakon doručka... 
 
Nakon svega se poteže i pitanje prioriteta, koga prvo vidjeti, posjetiti, kome se javiti, kako rasporediti to malo vremena koje imaš na sve što bi htio... Ne znam, možda je i bolje za moje srčeko da ne letimo za "doma", a u Dublin ću još skoknuti koji put :)! 
 
Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara