NOVI tjedan, novi planovi. Otprilike toliko često i mijenjam svoje, ali što ćeš drugo, kad oni stari propadnu od prilike istom brzinom kojom su i stvoreni. 

 

Kažu, dobro je imati plan, kažu i da se sve događa s razlogom, ako se isti ne ispuni. Utjeha ili činjenica? Mislim da je tanka linija između. Ono što definitivno znam jest osjećaj, koji te tjera naprijed kada stvoriš novi plan A. Zadovoljstvo i pozitiva nakon određenog vremena izgubljenosti, u kojem si se pitao "A što sad?" Možda niti taj novi plan neće uspjeti, ali je tu, u mojoj glavi, predstavlja točkicu u "skorijoj budućnosti" i smjer kojim dalje krenuti. Možda se stvarno sve događa s razlogom. Da nisam imala muda spakirati kofere i otići iz Hrvatske, možda nikada ne bih upoznala dio sebe na koji sam danas ponosna, možda nikada ne bih znala što sam sve sposobna. Ali, jesam! 

 

I ljudi mogu reći da sam "samo konobarica u zraku", istina, 99 posto vremena, ali zar je to nešto loše? Ono što isti ti ljudi nikada neće shvatiti, jest koliko si drugih vještina naučio, istrenirao, razvio, osobina ojačao radeći taj posao (osim služenja pića i hrane). Ne mogu ni početi shvaćati koliko čovjeka promijeni život u drugoj kulturi, na bolje! Isti ti ljudi nikada neće znati što znači imati obitelj u nekome tko ti nije apsolutno ništa u krvnom srodstvu i kakvu vezu si stvorio s takvom osobom. Isti ti ljudi će popljuvati svaki tvoj plan A, B ili C i sa sprdnjom komentirati sve što se događa u tvom životu, a ne spada pod "normalno". Čudno je to kako te razgovor s takvim, potpuno nevažnim čovjekom u tvom životu uspije zbedirati, brže nego razgovor s prijateljima, koji podržavaju svaku tvoju odluku i pušu vjetar u leđa. Valjda takvi ljudi moraju postojati, jer sve se događa s razlogom :).

 

 

Previše se kotačića prevrtjelo u glavi zadnjih tjedan dana i po dobrom starom običaju, ovo će biti još jedan godišnji u nizu, nakon kojeg će mi biti potreban odmor. Tjedan dana Zagreba i tjedan dana natrag u pustinji, iz samo jednog jedinog razloga - ispratiti Adri. Došlo je vrijeme za otkaz i povratak doma, ali ako krenem o tome, samo bih mogla cmizdriti, a podočnjake već ionako imam! Kao što sam rekla, planovi se mijenjaju pa tako i naši mali za ovih tjedan dana i oni veliki o zajedničkom otkazu, ona odlazi, ja ostajem, mrvicu dulje nego što sam mislila da budem. 

 

Razgovori o tome, o otkazu, o odlasku, o budućnosti, o PLANOVIMA se vode neprestano. Svi imaju ista pitanja. Pa zašto želiš otići?! Ovdje je super plaća, lagan posao, kud ti se žuri? Što ćeš poslije? Nemoj davati otkaz, dok nisi 100 posto sigurna u nešto drugo! Što ti toliko smeta Dubai? Nećeš se valjda vraćati u Hrvatsku, što ćeš tamo?! I samo slušam... Zar je tako teško shvatiti da meni to više nije to, kako je bilo na početku? Da mi se ne da više letjeti? Da Dubai nije grad u kojem želim nastaviti živjeti? Da nije sve u plaći i novcima i ležanju na plaži u 12. mjesecu?! Je, prekrasno je znati da plaća sjeda svaki mjesec i da s njom možeš puno toga, ali nije sve u tome! Zar je zbilja teško shvatiti da ima još sto drugih stvari koje bih željela raditi u životu i da osjećam da je vrijeme za pustiti ovo i (p)okušati nešto drugo, negdje drugdje...

 

Mnogima postane problem prepoznati trenutak kada dođeš do te točke, jer život u ovom gradu nauči ljude na nešto sasvim drugačije, od onoga što su imali, ili nisu imali doma. Teško je ostaviti dobar posao, moći svugdje. Teško je pokrenuti se iz te sigurne zone, u koju si upao ovdje i pokušati naći nešto drugo... Naravno, ovdje ne pričam o onima koji su sretni, zadovoljni i ispunjeni u svakom pogledu. Teška je i meni samoj pomisao na to, ne dođe ona samo tako, od jučer do danas, ali postoji nešto jače što me gura i tjera nekuda dalje. Koliko god bilo zastrašujuće razmišljanje i planiranje odlaska, adrenalin od pomisli na ono nepoznato što me čeka tamo, negdje udari još jače i to je znak, znaš da moraš otići i ničije nagovaranje te neće odvratiti od tog PLANA! 

 

 

Bit će ovo jedan od onih godišnjih, nakon kojih ti treba odmor, da, ali je i ovo jedan od onih godišnjih s kojih se vratiš pun elana! Napunjenih baterija s podsjetnikom koliko ti godi "normalan" život na zemlji. Jedem kad je vrijeme doručku, ručku, večeri, spavam kad je vrijeme za spavanje, bioritam se polako počne vraćati na svoje i onda totalno pošemeriš sve to povratkom u ludnicu, zvanu život stjuardesa. Podočnjaci se razvuku do koljena, večer zamijeniš doručkom, a doručak obrokom od tri slijeda u tri ujutro, jer - negdje je već vrijeme ručku. Nema ugodnijeg od nošenja najlonki na osamsto stupnjeva, koji prže asfalt na pisti i upale grla i šmrkav nos od izmjena klima i razlikama u temperaturama. Jesam li napomenula da se ljeto vratilo u grad, ali curice u ljetnim haljinama hodaju šoping centrima, obučene od glave do pete i smrzavaju se, dok je boravak na plaži nezamisliv! Što nas nije zaustavilo da isplaniramo dan na plaži u jednom od susjednih Emirata i kupamo se pokraj Snoopy otoka. Izleeeet! 

 

Nadam se da će bar ovaj, makar mali, ali plan, biti onaj koji se "dogodio s razlogom"... 

 

Pssst! Teine avanture iz zraka čitajte i na njezinom blogu!