BILO je to najtoplije popodne koje sam ikada doživjela ili mi se barem tako činilo, s obzirom da sam se praktički tek doselila ovdje i ljeto je bilo na vrhuncu, a taj dan čekao me moj tek treći let u ovoj karijerici letenja svijetom. Mobitel je pokazivao 48 stupnjeva, ali kada smo izašli iz autobusa na goreći asfalt, pokraj svih onih glomaznih aviona sparkiranih na pisti i njihovih još toplijih motora, imala sam osjećaj da je najmanje 70 celzijevaca vani! 

 

Još uvijek potpuno izgubljena oko svega što se od mene očekuje, ali uzbuđena toliko da danas samoj sebi okrećem očima kada se sjetim tih dana, krenuli smo na osmosatni let prema mojoj prvoj od niza destinacija, koje pitanje da li bih ikada sama posjetila - Johannesburg, Južna Afrika! Svi su mi bili super i svi su mi bili simpa, dok su ti "svi" gubili živce sa mnom, jer sam prespora i nenavikla na sve što danas radim bez razmišljanja. Nije me bilo briga, jer je to bio moj prvi layover i planirala sam iskoristiti svaku sekundu ta 24 sata koja sam imala na raspolaganju. 

 

Sletjeli smo na -1 i laganu kišu pomiješanu sa snijegom, svjež zrak (koliko je to mogao biti na aerodromu) i zamišljeni miris velikog sočnog odreska, na koji sam navalila 2 sata kasnije. 

 

 

"Ajme pada snijeg! HLADNO JE!!!", čula sam komentare dvije cure iza sebe. Okrenula sam se i pogledala ih s upitnikom iznad glave?

 

"Zar je ovo normalno?!" 

 

"Hmmm, daaa...? Sredina srpnja je, u Južnoj Africi???", očekujući da će shvatiti na što ciljam, ali ne, tada sam naivno mislila da ljudi koji putuju svijetom i znaju nešto o tom svijetu.

 

"Ali, ja sam ponijela samo ljetnu haljinicu i japanke!!!"

 

"Zašto?!"

 

"Pa došli smo u Afriku i mislila sam da je u Africi uvijek toplo i sunčano!" 

 

Tada sam još imala volje i energije za pokušati objasniti zašto u Africi NIJE uvijek toplo i sunčano. Trebalo mi je jako puno vremena da shvatim da nisu svi učili zemljopis u školi, kao što ga učimo mi, da nemaju svi iste školske sustave, a još manje istu želju za naučiti i/ili informirati se o nepoznatom. Danas kada slušam o tome kako je Afrika DRŽAVA, a JAR samo naziv za južni dio kontinenta, prešutim (a oni koji me znaju, znaju da za to treba ekstremno puno samokontrole!).

 

Kako bilo, toj neznalici sam posudila vestu, neka druga cura joj je posudila extra cipele koje je imala u koferu i svi skupa smo odjurili u MeaCo na jedan ogroman, sočan, srednje pečen odrezak i zalili sve to finim lokalnim vinom. U svakom gradu posada ima tradiciju odlazaka u određeni restoran ili kafić, pa dok ne otkriješ sam svoja mjesta, slijediš ostale po principu kud' svi tud' i mali Mujo:).

 

 

Idući dan bio je par stupnjeva topliji i sunce je granulo! Savršeno vrijeme za mini safari, izlet u park lavova, gdje između ostalog imaš priliku vidjeti i druge afričke životinje, hraniti žirafe i ono glavno - hraniti na bočicu male laviće ili ako više nisu tako mali, a ovi moji nisu bili, samo se igrati s njima. Nevjerojatno i prekrasno iskustvo! Kao igra s malo većim pesekima hehe, jednako zaigrani, jednako oštrih zubića, jednako mazni i slatki i mekani i slinavi... 

 

Bio je radni dan i vrlo rano ujutro pa smo imali sreću da smo bili jedini u parku i imali laviće i žirafe samo za sebe, dok se turisti nisu počeli skupljati na ulazu. Žirafe su pak bile nešto sasvim drukčije, neočekivano zanimljive pod prstima, pogotovo kad je isplazila svoj glomazni jezik i oblizala mi doslovno cijeli dlan i pola ruke, u kojoj sam držala hranu. Polako, graciozno, pažljivo i zahvalno. Dok njen muž nije dotrčao i pohlepno progutao ostatak sadržaja vrećice. Muško! Njihova mala beba žirafa je bila još premala da šeće sama i još uvijek je bilo prehladno da provodi puno vremena vani pa smo ju vidjeli samo kroz ogradu umotanu u dekicu, preslatko! Vožnja parkom da vidimo i ostatak životinja i izlet je skoro bio gotov. Druga postaja - dućan! Vino, vino i još malo vina, te voća i povrća, sve za ponijeti natrag u pješčanik. 

 

Zadnja stanica - Nelson Mandela trg. Valjda jedino dovoljno sigurno mjesto u gradu, a da nije okolica hotela, koji je pak smješten u ograđenom kompleksu, u kojem sam mogla švrljati okolo sama. Posjet knjižnici koja se nalazi na samom trgu, ručak i suvenirnice prije leta natrag za Dubai.

 

Prije dva dana ponovno sam letjela u Joburg i ovaj put bilo je ugodnih 24, ručak na otvorenom, milkshake bar u hotelu s knjigom uz bazen, čilanje i odmaranje. Radeći s dečkom koji je upravo iz tog grada i kako to obično biva, priča krene od pitanja "I, koliko dugo već radiš ovaj posao?" 7 godina! Zašto, a nisi baš više ljubitelj svega što donosi ovakav život?

 

 

Vrlo jednostavno, zato jer doma nema posla. Južnoafrička vlada je 2001. godine definirala tzv. Black Economic Empowerment program, skraćeno BEE, kojim su željeli vratiti jednakost među ljudima različitih rasa, koje su nastale Apartheidom. Program je rezultirao zapošljavanjem svih, osim bijelaca, bez obzira na kvalifikacije ili iskustvo. Tako barem on priča i zato se i dalje nakon 7 godina ne vraća doma. Osobno mislim da nije to jedini razlog, da nije sve tako crno-bijelo, ali ne ulazim dublje u takve razgovore. 

 

Grad koji mi nije na vrhu liste mjesta koje ponovno u životu moram posjetiti, ali ako postoji prilika treba ju iskoristiti. Ako ste u Cape Townu, zašto ne doći na dva-tri dana i u Johannesburg, grad u kojem je živio Nelson Mandela, posjetiti muzej Apartheida i bebe lavove?

 

Pssst! Teine avanture po svijetu pratite i na njezinom blogu!