Come fly with me: Svugdje po malo
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
ČAŠA vina i ja tražimo inspiraciju, dok se već po ne znam koji put Božićni cd vrti iz početka, čisto iz razloga da me podsjeća da je "to doba godine". Inače, osim bora i blinkavih lampica, nema drugih znakova. Moram priznati da ni na radiju, a ni na fejsu nisam čula ili vidjela previše Mariah Carey i Wham objava ove godine. Kako god, Božić stiže za par dana, a mi radimo bez ikakve ideje o tome.
Ovaj tjedan je doslovno proletio i bio je super. Znam da je bio, samo se ne sjećam gdje sam bila i što sam radila. Niti koji dan u tjednu je bio niti s kime sam bila, ali znam da je bilo super. To je problem nas letača: ideš na toliko mjesta i neka se samo potrefi dva-tri super leta i potpuno si izgubljen. Dođeš doma, prepričaš cimeru/ici kako je bilo, možda, ako stigneš, objaviš neku slikicu da i tvoji doma vide (budu ljubomorni) na kakvoj si se plaži danas sunčao i to je to. Gotova priča o tom putu. Na red je stigao neki novi, možda bolji, možda lošiji, ali svejedno vrijedan prepričavanja. Tada, u toj sekundi, zaboraviš sve što se dogodilo prije dva dana, da ne pričam o onome što se dogodilo prošli tjedan, mjesec ili prošle godine. Nemo sindrom:). Da, toliko često letimo i mijenjamo vremenske zone, da je nekada nemoguće popamtiti sve. A nekada jednostavno namjerno zaboraviš, jer se tog leta nikako ne želiš sjećati. Zato je naša draga kompanija izmislila aplikaciju pomoću koje možemo pratiti sve naše letove, ekipu s kojom ćemo letjeti, frendove, trajanje leta, popunjenost aviona pa koliko toliko znati gdje smo i što se događa. Aplikacija prikazuje informacije samo za trenutni mjesec (bolje išta nego ništa), tako da ako me pitate gdje sam bila u studenom, potrajat će dok se prisjetim svih destinacija, a ni tada neću 100 posto garantirati da je istina.
Srećom na aplikaciji, nekoliko slika i kovanicama lokalne valute, koje su ostale nepotrošene na dnu torbice. Tjedan je počeo na Sejšelima... Prilično dosadan let moram priznati, samo 18 sati na zemlji, u resort daleko od svega i jedino što možeš je provesti popodne na plaži s ekipom i ispijati pivu, ali samo do 12 sati prije sljedećeg leta pa zbrajajte koliko zapravo vremena imamo. Nekada ljudi budu skroz nezanimljivi, a nekada, kao ovaj put, ekipa se složi i svi redom dođu na plažu i večeru pa provedeš neko vrijeme u zanimljivom razgovoru slušajući na primjer kako izgleda cijeli proces zaruka i prve bračne noći u Etiopiji :).
Starije generacije su oni koje se najviše poštuje u toj zemlji. Glavnu riječ u kući imaju baka i djed, a kada druge bake i djedovi dođu u posjetu, na čaj, svi koji im nisu u rangu po datumu rođenja moraju izaći iz sobe, bez riječi, bez miješanja u razgovor. Ista ti baka i djed će biti poslani iz kuće muškarca u kuću žene da traže njenu ruku. Ako bake i djeda nema ili su u nemogućnosti putovati, tu dužnost preuzimaju drugi stariji članovi uže ili dalje obitelji, a nekada čak i prijatelji ili susjedi. Prvi dolazak u kuću buduće mlade je uvijek neuspješan, jedna strana moli za ruku kćeri druge strane i hvali svoga sina, odgovara na sva pitanja koja se tiču financijske situacije obitelji u koju bi njihova kćer ušla. Prosto rečeno - trguju. A niti on niti ona tome nisu prisutni, naravno. U današnje vrijeme je sve to stvar tradicije i brak se ne dogovara bez prijašnjeg pristanka budućih mladenaca. Kao što sam rekla, prvi put je uvijek neuspješan i obitelji dogovaraju datum kada će ponovno razgovarati (pregovarati). Taj drugi put u kuću dolazi cijela svita ljudi, priprema se velika gozba, jer svi znaju da će tada zaruke biti objavljene, jer će se obitelji napokon "dogovoriti" o budućem braku njihove djece. Iako je to danas samo starinski običaj, koji se i dalje poštuje, vrlo je bitno da je mladoženja iz ugledne obitelji, da ima dobar posao i ono što je naglasila - zlato se jako cijeni u Etiopiji pa ju tako muž mora obasipati darovima prije svadbe. Tko bi rekao za zemlju u kojoj ljudi umiru od gladi? Sam obred vjenčanja nije puno drugačiji nego kod nas, kako je rekla, ali običaj prve bračne noći i dalje se poštuje. Davno prije cure su se udavale kao djevice i da bi se to dokazalo, da obitelji ne bi bile osramoćene, jedan od starješina je stajao ispred sobe mladenaca, prisluškivao i čekao na dokaz krvave plahte, koju bi tada odnio u mladenkinu kuću, nakon čega bi se ponovno počelo feštati (bez ikakvog pritiska). Nekada je to bilo strogo pravilo, ali danas je to više zezancija pa je kum taj koji čeka i plješće i pjeva kada se iza vrata sobe više ništa ne čuje. Zanimljivi običaji, nema šta!
Bor smo također okitili ovaj tjedan i nakon jedva jednog dana uživanja u njemu, već sam bila na putu za Vijetnam, opet. Zemlja koja me oduševila prvi put i koja ima toliko toga za ponuditi, nije razočarala ni sada. Letjeti s ljudima koje znaš od prije, s frendovima, čini sve nekako još boljim i zabavnijim! Prošli put smo išli na deltu rijeke Mekong, ovaj put smo izabrali izlet u Cu Chi podzemne tunele iz Američko-Vijetnamskog rata. Nakon što smo vidjeli kako i na koji način se tada tamo ratovalo, ne čudi ni činjenica da su Ameri izgubili rat. Tuneli su dugi sveukupno 250 kilometara i dijele se u tri razine. Treća razina ide do 10 metara pod zemlju i određeni tuneli vode do rijeke u koju su mogli isplivati. Taj dio zemlje vrlo je blizu Kambodži, kamo su mnogi i bježali, a danas tamo idu kockati, jer je ulaz u kockarnice u Vijetnamu dopušten samo strancima pa lokalci potežu i po par sati vožnje u autu preko granice, da bi odigrali partiju pokera ili zavrtili rulet. Osim što su tuneli zanimljivi (minijaturni i klaustrofobični pa iako ne patim od straha od malih prostora ne bih voljela zaglaviti tamo), zanimljive su i klopke koje su pripremali američkim vojnicima koji nisu bili upoznati s okolinom u kojoj su se našli. Poprilično brutalno, ali vrlo pametno. Vijetnamski vojnici su u tunelima znali provoditi i po nekoliko dana skrivajući se, odmarajući pa čak i liječeći, s obzirom da su pod zemljom imali i "bolnice". Uz bolnice, imali su i prostorije u kojima su održavali sastanke, kuhinje, proizvodnju cipela, oružja... Cijeli mali skriveni svijet. Cipele, odnosno natikače koje su nosili, rađene su od istog materijala kao i gume za aute, a trakice su se križale na prstima, prema čemu se moglo prepoznati tko je komunist, a tko nije, čak i kada bi bili bosi, jer bi se i dalje na osunčanoj koži prepoznao znak x. Veličine su se kretale od "majmun" do "slon" veličine. Zemlja puna otrovnih zmija, škorpiona, pauka i naravno komaraca. Malarija je tada imala visoku razinu smrtnosti, odmah nakon ranjavanja od metaka ili bombi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tuneli su danas poznata turistička atrakcija, sačuvani od strane Vijetnamske vlade i pretvoreni u memorijalni park, a određeni tuneli prošireni za nas, jer inače ne bismo stali u njih. U nekim dijelovima može se hodati, doduše pogrbljeno, pod kutem od 90 stupnjeva, a u nekim dijelovima možeš i puzati, ako baš želiš. Na kraju razgledavanja parka, došli smo do streljane, gdje se može pucati između ostaloga i iz AK47 ili M16.
Da ne završim u ovom pomalo depresivnom tonu, vodičica nam je pričala i o parkovima u Sajgonu, koji su među stanovnicima nazivani i "kissing parks", u koje bi se parovi dolazili ljubiti kada padne mrak. Određena stabla imala su ili imaju još uvijek, urezane brojeve pa bi se tako parovi i dogovarali gdje će se naći. "Vidimo se večeras kod drveta 14":).
Još samo dva leta ove godine, a do tada... Sretan Vam Božić svima!
Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati