Come fly with me: Svugdje po malo

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

ČAŠA vina i ja tražimo inspiraciju, dok se već po ne znam koji put Božićni cd vrti iz početka, čisto iz razloga da me podsjeća da je "to doba godine". Inače, osim bora i blinkavih lampica, nema drugih znakova. Moram priznati da ni na radiju, a ni na fejsu nisam čula ili vidjela previše Mariah Carey i Wham objava ove godine. Kako god, Božić stiže za par dana, a mi radimo bez ikakve ideje o tome.
 
 
Ovaj tjedan je doslovno proletio i bio je super. Znam da je bio, samo se ne sjećam gdje sam bila i što sam radila. Niti koji dan u tjednu je bio niti s kime sam bila, ali znam da je bilo super. To je problem nas letača: ideš na toliko mjesta i neka se samo potrefi dva-tri super leta i potpuno si izgubljen. Dođeš doma, prepričaš cimeru/ici kako je bilo, možda, ako stigneš, objaviš neku slikicu da i tvoji doma vide (budu ljubomorni) na kakvoj si se plaži danas sunčao i to je to. Gotova priča o tom putu. Na red je stigao neki novi, možda bolji, možda lošiji, ali svejedno vrijedan prepričavanja. Tada, u toj sekundi, zaboraviš sve što se dogodilo prije dva dana, da ne pričam o onome što se dogodilo prošli tjedan, mjesec ili prošle godine. Nemo sindrom:). Da, toliko često letimo i mijenjamo vremenske zone, da je nekada nemoguće popamtiti sve. A nekada jednostavno namjerno zaboraviš, jer se tog leta nikako ne želiš sjećati. Zato je naša draga kompanija izmislila aplikaciju pomoću koje možemo pratiti sve naše letove, ekipu s kojom ćemo letjeti, frendove, trajanje leta, popunjenost aviona pa koliko toliko znati gdje smo i što se događa. Aplikacija prikazuje informacije samo za trenutni mjesec (bolje išta nego ništa), tako da ako me pitate gdje sam bila u studenom, potrajat će dok se prisjetim svih destinacija, a ni tada neću 100 posto garantirati da je istina.
 
 
Srećom na aplikaciji, nekoliko slika i kovanicama lokalne valute, koje su ostale nepotrošene na dnu torbice. Tjedan je počeo na Sejšelima... Prilično dosadan let moram priznati, samo 18 sati na zemlji, u resort daleko od svega i jedino što možeš je provesti popodne na plaži s ekipom i ispijati pivu, ali samo do 12 sati prije sljedećeg leta pa zbrajajte koliko zapravo vremena imamo. Nekada ljudi budu skroz nezanimljivi, a nekada, kao ovaj put, ekipa se složi i svi redom dođu na plažu i večeru pa provedeš neko vrijeme u zanimljivom razgovoru slušajući na primjer kako izgleda cijeli proces zaruka i prve bračne noći u Etiopiji :).
 
Starije generacije su oni koje se najviše poštuje u toj zemlji. Glavnu riječ u kući imaju baka i djed, a kada druge bake i djedovi dođu u posjetu, na čaj, svi koji im nisu u rangu po datumu rođenja moraju izaći iz sobe, bez riječi, bez miješanja u razgovor. Ista ti baka i djed će biti poslani iz kuće muškarca u kuću žene da traže njenu ruku. Ako bake i djeda nema ili su u nemogućnosti putovati, tu dužnost preuzimaju drugi stariji članovi uže ili dalje obitelji, a nekada čak i prijatelji ili susjedi. Prvi dolazak u kuću buduće mlade je uvijek neuspješan, jedna strana moli za ruku kćeri druge strane i hvali svoga sina, odgovara na sva pitanja koja se tiču financijske situacije obitelji u koju bi njihova kćer ušla. Prosto rečeno - trguju. A niti on niti ona tome nisu prisutni, naravno. U današnje vrijeme je sve to stvar tradicije i brak se ne dogovara bez prijašnjeg pristanka budućih mladenaca. Kao što sam rekla, prvi put je uvijek neuspješan i obitelji dogovaraju datum kada će ponovno razgovarati (pregovarati). Taj drugi put u kuću dolazi cijela svita ljudi, priprema se velika gozba, jer svi znaju da će tada zaruke biti objavljene, jer će se obitelji napokon "dogovoriti" o budućem braku njihove djece. Iako je to danas samo starinski običaj, koji se i dalje poštuje, vrlo je bitno da je mladoženja iz ugledne obitelji, da ima dobar posao i ono što je naglasila - zlato se jako cijeni u Etiopiji pa ju tako muž mora obasipati darovima prije svadbe. Tko bi rekao za zemlju u kojoj ljudi umiru od gladi? Sam obred vjenčanja nije puno drugačiji nego kod nas, kako je rekla, ali običaj prve bračne noći i dalje se poštuje. Davno prije cure su se udavale kao djevice i da bi se to dokazalo, da obitelji ne bi bile osramoćene, jedan od starješina je stajao ispred sobe mladenaca, prisluškivao i čekao na dokaz krvave plahte, koju bi tada odnio u mladenkinu kuću, nakon čega bi se ponovno počelo feštati (bez ikakvog pritiska). Nekada je to bilo strogo pravilo, ali danas je to više zezancija pa je kum taj koji čeka i plješće i pjeva kada se iza vrata sobe više ništa ne čuje. Zanimljivi običaji, nema šta!
 
 
Bor smo također okitili ovaj tjedan i nakon jedva jednog dana uživanja u njemu, već sam bila na putu za Vijetnam, opet. Zemlja koja me oduševila prvi put i koja ima toliko toga za ponuditi, nije razočarala ni sada. Letjeti s ljudima koje znaš od prije, s frendovima, čini sve nekako još boljim i zabavnijim! Prošli put smo išli na deltu rijeke Mekong, ovaj put smo izabrali izlet u Cu Chi podzemne tunele iz Američko-Vijetnamskog rata. Nakon što smo vidjeli kako i na koji način se tada tamo ratovalo, ne čudi ni činjenica da su Ameri izgubili rat. Tuneli su dugi sveukupno 250 kilometara i dijele se u tri razine. Treća razina ide do 10 metara pod zemlju i određeni tuneli vode do rijeke u koju su mogli isplivati. Taj dio zemlje vrlo je blizu Kambodži, kamo su mnogi i bježali, a danas tamo idu kockati, jer je ulaz u kockarnice u Vijetnamu dopušten samo strancima pa lokalci potežu i po par sati vožnje u autu preko granice, da bi odigrali partiju pokera ili zavrtili rulet. Osim što su tuneli zanimljivi (minijaturni i klaustrofobični pa iako ne patim od straha od malih prostora ne bih voljela zaglaviti tamo), zanimljive su i klopke koje su pripremali američkim vojnicima koji nisu bili upoznati s okolinom u kojoj su se našli. Poprilično brutalno, ali vrlo pametno. Vijetnamski vojnici su u tunelima znali provoditi i po nekoliko dana skrivajući se, odmarajući pa čak i liječeći, s obzirom da su pod zemljom imali i "bolnice". Uz bolnice, imali su i prostorije u kojima su održavali sastanke, kuhinje, proizvodnju cipela, oružja... Cijeli mali skriveni svijet. Cipele, odnosno natikače koje su nosili, rađene su od istog materijala kao i gume za aute, a trakice su se križale na prstima, prema čemu se moglo prepoznati tko je komunist, a tko nije, čak i kada bi bili bosi, jer bi se i dalje na osunčanoj koži prepoznao znak x. Veličine su se kretale od "majmun" do "slon" veličine. Zemlja puna otrovnih zmija, škorpiona, pauka i naravno komaraca. Malarija je tada imala visoku razinu smrtnosti, odmah nakon ranjavanja od metaka ili bombi. 
 
Tuneli su danas poznata turistička atrakcija, sačuvani od strane Vijetnamske vlade i pretvoreni u memorijalni park, a određeni tuneli prošireni za nas, jer inače ne bismo stali u njih. U nekim dijelovima može se hodati, doduše pogrbljeno, pod kutem od 90 stupnjeva, a u nekim dijelovima možeš i puzati, ako baš želiš. Na kraju razgledavanja parka, došli smo do streljane, gdje se može pucati između ostaloga i iz AK47 ili M16.
 
Da ne završim u ovom pomalo depresivnom tonu, vodičica nam je pričala i o parkovima u Sajgonu, koji su među stanovnicima nazivani i "kissing parks", u koje bi se parovi dolazili ljubiti kada padne mrak. Određena stabla imala su ili imaju još uvijek, urezane brojeve pa bi se tako parovi i dogovarali gdje će se naći. "Vidimo se večeras kod drveta 14":).
 
Još samo dva leta ove godine, a do tada... Sretan Vam Božić svima!
 
Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara