Come fly with me: U Zemlji Izlazećeg Sunca, drugi dio

Come fly with me: U Zemlji Izlazećeg Sunca, drugi dio

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

NA red je došao treći i zadnji let za Japan ovaj mjesec. Tokio! Dugo iščekivani i jedan od gradova pri vrhu moje "Bucket list" za posjetiti. Priprema od pune baterije na fotiću, mape grada u torbi, plana i programa gdje i što vidjeti, kada se probuditi, koliko vremenski ostati gdje i slično, pala je u vodu čim smo sletjeli na Haneda aerodrom. Prolom oblaka, vjetar, uvjeti kao savršeni za najavljivani tajfun, a ne za plandranje gradom i uživanje u njegovim raznolikostima i ljepotama. Jutro nije bilo ništa bolje pa smo odlučile odspavati dva sata dulje, nadajući se da će kiša prestati. Ionako smo bile pod žešćim jet lag-om. Kada je alarm zazvonio drugi put, oblaci su se počeli povlačiti, ulice sušiti i sunce se lagano probijati. 30-ak stupnjeva i vlaga u zraku 100 posto (ne karikiram), ali sve je bolje od beskonačne kiše i sivila.
 
Društvo mi je pravila kolegica, čija sposobnost razmišljanja nije na najzavidnijoj razini, a količina izgovorenih gluposti jednostavno nema mjeru. I okrećem očima, grizem jezik da nešto ne kažem, jer znam da nema smisla, ali na kraju dana, takva tupavica ti priraste srcu i najbolje što možeš jest smijati joj se. Ona misli da je duhovita, a tebi ne skače tlak svakih par minuta na njene budalaštine i svi sretni! Na kraju dana sam zaključila koliko je njoj zapravo život jednostavniji, s tim propuhom u glavi...
 
Tokio... One klasične i dosadne činjenice o tome koliko ima stanovnika, kolika mu je površina ili da je najveći i glavni grad Japana nikoga ne zanimaju i svi te podatke mogu pronaći u knjigama i internetu. Ono što mene više zanima su priče lokalnih ljudi, o njihovoj kulturi i razlikama u istočnoj i zapadnoj, nešto što se ne može naći samo tako na internetu, iako sam kasnije sve provjerila i sve sam našla kao dokaz. 
 
 
Prva stvar koju mi je Hitomi pričala (usput rečeno, Hitomi na japanskom znači Iris) je nedostatak fizičkog kontakta među ljudima. Njoj je najteža promjena dolaskom u Dubai, bila naučiti se pozdravljati s prijateljima zapadnjacima, koji te uvijek zagrle i poljube kada te vide. Kod Japanaca toga naravno nema, naklon je način pozdrava, ali ono što me začudilo jest i da ta praksa ne postoji niti između roditelja i djece. Ona na prste može izbrojati koliko puta ju je mama zagrlila i poljubila, a o tati da ne pričam. Kada dođe u Tokio na layover, ne odlazi doma k svojima prespavati, ne, ostaje u hotelu, a sa obitelji se nađe samo na ručku i to je to. Poprilično hladni odnosi. Možda ostanak u hotelu ima veze i s veličinom stanova u Japanu, koji su za naše pojmove manji od minijaturnih. Jednosoban stan može biti veličine 15 metara kvadratnih, s kupaonicom i kuhinjom. Zato su i najpopularnija klizna vrata, zbog nedostatka prostora. Stanovi su maleni zbog premalog prostora a prevelike naseljenosti. Također, hoteli većinom imaju malene sobe, a jako su popularni i hoteli kapsule. Voljela bih jednu noć provesti u jednom takvom "svemirskom" hotelu. Vjerujem da se zapravo ne razlikuje previše od CRC-a u avionu, o kojem sam vam već prije pisala. 
 
Ono što me iznenadilo, kada je pričala, jest cijela procedura tuširanja. Naravno, ima ljudi koji to ne prakticiraju, ali u većini obitelji se još uvijek tako kupa. Tuš i kada u većini slučajeva nisu u istoj prostoriji s wc-školjkom, koje su pak priča za sebe. Tuš je montiran izvan kade i prvi korak je nasapunati se i otuširati IZVAN kade. Kada si napokon čist, uđeš u kadu, u kojoj je čista voda, bez sapunice. Postoje i pametne kade, koje programiraš da natoče vodu kada ju trebaš i ugriju ju prema potrebi, jer i sad slijedi onaj čudni dio: svi članovi obitelji se kupaju u istoj vodi! Da, otuširaš se izvan kade, da bi u nju ušao potpuno čist, i tako svi drugi članovi obitelji, od najstarijeg prema najmlađem, svi se namaču u toj istoj vodi. Wc-školjke su prave igračke! Pametne školjke na struju imaju nekoliko opcija, od grijanja daske, do špricanja vodice raznih mlazova i smjerova, dok sjediš na njoj. Mami te da isprobaš sve do jedne opcije koje postoje, jer tko zna kada ćeš opet sjediti na tako udobnoj školjci, hehe. Čak postoje i pamučne navlake za daske, da se guza ne nažulja. Ludi su ti Japanci, nema što neće izmisliti!
 
 
Moja tupavica i ja, dan smo provele u Asakusa kvartu i Shibuyi. Prvi je poznat zbog svog tradicionalnog izgleda i najstarijeg hrama u Tokiju, Sensoji temple. Ispred glavnog ulaza Kaminarimon u uličicu Nakamise-dori, koja vodi do glavnog svetišta hrama, mladi vozači rikša nude svoje usluge pa se tako za 30-ak eura možeš 20 minuta provozati okolicom i odlično se zabaviti, ako naiđeš na veselog i zanimljivog vozača, kao što je bio naš Kei. Uličica koja vodi do svetišta i unutrašnjosti hrama, duga je 250 metara i prepuna je malih radnji, prodavaonica suvenira, kimona, lokalne hrane i slatkiša, koje se pak moraju pojesti ispred same radnje u kojoj je hrana kupljena. Znakovi postoje svugdje i pravila su jasno prikazana u obliku crtanih likova, koji ti jasno daju do znanja što se smije, a što ne pa je tako klopanje u hodu zabranjeno, kantu za smeće pronalaziš kao iglu u plastu sijena, dakle nikako, ali ulice su i dalje čiste! U Asakusi se nalazi i Tokyo skytree, visok 634 metra, koji je noću osvjetlljen različitim bojama, a ujedno je i najviša zgrada u cijeloj zemlji. Vidite li na slici žutu staklenu zgradu s bijelim krovom? Možete li pogoditi što predstavlja? Ne? Predstavlja pivu! Da, zgrada podsjeća na čašu punu pive! 
 
Nakon što smo i to saznale, vratile smo se nazad pod zemlju i uhvatile metro do suprotnog kraja grada, koji se zove Shibuya a najpoznatiji je po najprometnijem raskršću na svijetu! Očekivala sam i veću gužvu, ali vjerujem da je navečer još zanimljivije. Semafori se na ovom raskršću mijenjaju svake dvije minute, a kroz jedan sat, na ovom mjestu cestu prijeđe i do 100 000 ljudi! DA, s-t-o-t-i-s-u-ć-a!
 
Nažalost, nismo više imale vremena za istraživanje okolice i traženje poznate Harajuku ulice, u kojoj se djevojke oblače u gotičkom stilu, ili pak kao lolite, školarke, sobarice... Kao ni za Yoyogi park, na čijem ulazu možete naći mlade, većinom dečke, odjevene u stilu 50-ih, kako plešu na muziku iz istog doba. Definitivno mjesto na kojem treba provesti čitav jedan dan! 
 
 
Šoping centri su na svakom koraku, isto kao i restorani, a izvan same Shibuya stanice, nalazi se i skulptura jednog od najpoznatijih ljubimaca na svijetu – Hachiko psa! Kao što sam rekla prošli tjedan – red, rad i disciplina pa tako u redu stojiš čak i ako želiš slikati ovog psa, čija ljubav prema svom vlasniku, tadašnjem profesoru na Tokijskom sveučilištu nadilazi sve granice vjernosti. U Japanu je poznat kao "vjerni pas Hachiko". Živio je 11 godina i kao štene, profesor ga je uzeo za kućnog ljubimca, 1924.godine. Svaki dan Hachiko bi profesora čekao na Shibuya stanici. Na istom mjestu, u isto vrijeme i zajedno su odlazili doma. Profesor je iznenada umro iduće godine i taj dan nije došao vlakom na mjesto gdje ga je njegov ljubimac čekao. Hachiko je nastavio dolaziti na stanicu svaki dan u isto vrijeme, čekajući svog voljenog vlasnika idućih 9 godina, 9 mjeseci i 15 dana, dok i sam nije uginuo... 
 
S tom pričom završilo je i naše razgledavanje ovog impresivnog grada, punog kontrasta, kulture, povijesti, priča i legendi.
 
Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara