NAPOKON sam opet dočekala tjedan dana godišnjeg da dođem domeka. I razmišljala sam da markiram ovaj ponedjeljak i napišem "na godišnjem do daljnjega. Točka.", jer mi je toliko opuštajuće doći doma i uživati u svakoj sekundi, isključiti mozak da mi bude apsolutno svejedno što se događa trenutno u svijetu oko mene.

 

Ali, ne markiram nego ponovno razmišljam o čemu da vam pišem. Mislim i mislim, i sve što mi pada na pamet je upravo ovo u čemu sada uživam. U ispijanju kavica vani na sunčeku, sa svojim curkama, izlascima i trač partijanju, buđenju u svom krevetu uz ptičice i zelenilo koje vidim kroz prozor, jutarnjim pričama s mamom uz kakao, lickanju slatkača, u vožnji ulicama koje toliko volim, u ovom predljetnom dobu godine, u šetnjama s pesekom... U svim onim malim stvarima koje vama zvuče apsolutno nezanimljivo i dosadno. Ali, nisu! Živim od godišnjeg do godišnjeg, kada ću doći doma i biti malo uz svoje, kada ću na tjedan dana ponovno živjeti normalan život, koji sam ostavila iza sebe. I svaki put postaje sve teže vratiti se, ali onda se malo skockaš i odvažeš neke stvari u glavi pa prestaneš cendrat "ja neeee biiiii još išlaaaaa" i odeš. Natrag u tu drugu priču. Ali, imam još par dana prije nego dođe vrijeme za povratak pa mislim da ću za sada ipak podijeliti s vama svoje gušte...

 

Možda nije prvo i najbitnije, ali hrana je definitivno jedan od mojih najvećih gušti! Volim hranu, ali voli i ona mene, što se da primijetiti, pogotovo nakon tjedan dana Zagreba. Volim i kuhati, uživam u tome, ali budimo realni, ništa nije tako fino kao kad ti domaću klopu pripreme mama ili baka. Nema do svježeg voća ili povrća ravno s Dolca, nema do domaćeg sira i vrhnja koje me uvijek dočeka kod moje prijateljice u kuhinji, nema do najfinijeg slatkača na svijetu, ćevapa ili kolača. I sve je to još duplo finije doma!

 

 

Iako sam spojena na net 24/7 i sa svojim curkama neprestano vocapam, jer inače ne znam kako bih preživjela ovako daleko od njih, jer se svaka i najmanja sitnica i novost moraju podijeliti ODMAH, žene, svejedno imamo o čemu pričati satima kad zasjednemo na cugu i ne mrdamo dok ne pustimo korijenje u kafiću, žene! Kao da svih ovih kilometara između nas nema i kao da sam cijelo vrijeme ovdje. Ne mogu ni početi opisivati koliko sam sretna da ih imam takve blesave kakve jesu. Neprocjenjivo!

 

Svaku sekundu pokušam iskoristiti i vidjeti sve drage ljude koje volim i koliko god se više izmorim nego odmorim kada dođem, sretna sam da sam ih uspjela sve pohvatati. Do sljedećeg puta...

 

Vrijeme, toplina i miris proljeća, zelenilo, moje brdo i šuma oko nas, mir i tišina našeg kvarta, pogled kroz prozor, prebacivanje ljetno zimske garderobe iz ormara, vožnja autom s otvorenim prozorima i muzikom koja trešti (jer ja volim pjevat, ali se ne volim slušat kako pjevam, jer to tako dobro radim pa bolje da je radio glasniji od mene), šetnja gradom u bilo koje doba dana, prvi odlazak u godini na more, prvo kupanje prije nego svi turisti nahrle na našu obalu, pune terase kafića od jutra do mraka i tako u krug, spajane dugih vikenda... Sve to mi nekako zafali s vremena na vrijeme, za razliku od zime, kiše, snijega, hladnoće, paljenja grijanja, smrzavanja nakon izlaska iz tuša i grljenja radijatora, to mi nikako ne fali! :) 

 

Sve su to samo sitnice, ali sitnice od kojih 99 posto u Dubaiju nema, ne postoje kao takve, nisu u njihovoj kulturi, vrijeme ne dozvoljava ili je pak neki drugi razlog u pitanju. I koliko god svi mi to uzimamo zdravo za gotovo, kada počneš živjeti daleko od svega toga na što si naviknut i što voliš, daleko od svojim malih rituala shvatiš koliko ti znače i koliko su te ispunjavale sve te "sitnice"!