Come fly with me: Zvjezdana avantura u "gradu anđela"

Foto: Privatne fotografije, Index

INSPIRACIJO? Gdje li si ovih dana? Ništa, nula bodova, možda bolje da preskočimo ovaj ponedjeljak, ha? Kao da se nije ni dogodio! Zgode i nezgode s mojih putovanja… Priče i dogodovštine… Zanimljivosti destinacija… Ma tema na bacanje, a moj mozak tabula rasa. 

Proteklih desetak dana bilo je prilično zanimljivo, pa je možda i to problem. Previše stvari se dogodilo, previše pričica za ispričati, a nikako se odlučiti za jednu i napisati nešto smisleno o tome. Kao kad vam se jede nešto slatko, pa se prošećete do dućana i na kraju je tako veliki izbor slatkiša da ne znate što bi od svega ponuđenog izabrali (pa kupite čips i kokice)! Ali ja ću se ipak zadržati na putovanju, nego da se uhvatim nečeg drugog… Prošli vikend provela sam u Kaliforniji, točnije Los Angelesu, gradu anđela, državi sunca, tvornici zvijezda i zvjezdica, ali onih filmskih i televizijskih od krvi i mesa, zvijezda na koje možete naići na svakom koraku, iako ja naravno nisam bila te sreće da se sudarim nasred ulice sa George Cloonyjem ili Markom Wahlbergom, ali šansa uvijek postoji, kaj ne?! 
 
Da ipak počnem od kakvog takvog početka, inače će ovaj članak biti bez glave i rep. 
6:55 ujutro vrijeme je za brifing, tko, što, kako, kada i zašto, psihička priprema na predstojećih petnaest i pol sati leta. Sama pomisao na dužinu leta te već čini umornim, ali pomisao na destinaciju gdje ideš potakne leptiriće u trbuhu da zaplešu od sreće. Od prije pet godina kada sam prvi puta bila u Americi do nedavno kada sam ju ponovo posjetila i dalje me sve tamo oduševljava. Zašto? Ne znam ni sama objasniti, samo onaj osjećaj ugode o kojem uvijek pričam kada dođeš u neko mjesto i jednostavno osjećaš od prvog trenutka da li ti se sviđa ili ne, da li bi tamo mogao živjeti, raditi ili ne bi, da li bi ponovo došao ovdje ili izbjegavao od sada pa na dalje. Znate li taj filing? Pozitivna iskustva na svakom koraku su jedan objašnjivi razlog zbog kojeg volim sve što vidim oko sebe kada dođem na taj kontinent! A dva dana L.A.-a je tu ljubav samo pojačalo. Od samog početka leta moglo se pretpostaviti kako će proteći ostatak, a to je… nemoguće za opisati! To je bio najzahtjevniji let koji sam odradila od kako sam počela letjeti (najzahtjevniji je najblaža riječ kojom se mogu izraziti).
 
Kao putnik ne vidite sve što se događa oko vas, ne vidite tko je povraćao deset redova iza vas (i još bolje tko je to očistio), ne vidite tko je deset redova ispred vas bio bezobrazan prema nama kao 'osoblju' (i dalje mrzim ovu riječ pa ju namjerno stavljam pod navodnike) i što sve nekada moramo trpiti, ne čujete tko se došao žaliti da putnik pokraj njega nema baš najugodniji miris za provesti 15 sati kraj istoga, pa sad ti smisli rješenje, tko je došao pijan u galley (našu kuhinju u avionu) i zahtijeva još alkohola i kako mi hendlamo takve situacije, isto kao i bolesne, ljutite, uplakane putnike, one koji ne znaju niti jedan jezik, pa se sporazumijevate rukama i nogama dok ne shvatite da on samo želi na wc, one koji imaju malu djecu koja svoje roditelje ne fermaju pol posto,, pa zovu nas da ih mi dovedemo u red, oni koji spavaju na podu što je zabranjeno, pa viču na vas na jeziku od kojeg vi ne razumijete niti riječ i samo kimate glavom čekajući da završi, ne čujete one koji nisu zadovoljni hranom pa zahtijevaju nešto čega nema, nešto kaj ja ne mogu izmisliti ili skuhati (da bilo je i toga), ne znate koliko puta ljudi pritisnu onaj mali gumbić koji zazvoni nama kao poziv da 'nešto nije u redu', taj famozni call-bell, koji je tu zbilja u slučaju ako se dogodi neka frka, a ne da ga pritišćete jer vam smeta plastična čaša pa me zovete da ju dođem pokupit, zato jer vam je teško dići guzu i uzeti svoju torbicu iz odjeljka iznad vaših glava pa me zovete da ja to napravim umjesto vas ili jer vas zanima 'koliko još?' i još tako nebrojeno primjera. S druge pak strane, ne vidite što ćemo sve napraviti za novopečene mladence koji putuju na medeni mjesec, putnike koji u avionu dočekaju svoj rođendan, djecu kojima je san upoznati pilota…
 
Sve to iziskuje neopisivo puno živaca, volje, samokontrole, energije i kao putnik nemate pojma koliko se nas 7,8 fizički i pogotovo psihički istrošimo u tih 16 sati, u koje ne ubrajam vrijeme od kada sam se probudila do kada ću skinuti uniformu sa sebe. Zato za vrijeme jednog takvog leta imamo odmor, pauzu od 3 do 4 sata, ne svi odjednom naravno jer bi vrlo vjerojatno svi umrli od gladi i žeđi da nas nema toliko dugo, već se izmjenjujemo. Ako u tih par sati uspiješ odspavati na konju si, ali ako ne uspiješ…hm, pa bolje da se ne izrazim riječima kaj si onda! Hvala nebesima na malo turbulencije, jer sam odspavala tri sata kao beba i bila sposobna, manje-više, završiti let s osmijehom na licu, iako toliko umjetnim da bi se i Mona Lisa posramila, ali ako svi na kraju izađu iz aviona mašući i smijući se i zahvaljujući nam i dajući svoje kontakt brojeve da se javimo ako trebamo bilo kaj dok smo ovdje, pružaju ruke, dječica te grle i ljube, neki čak i pruže ruku pri odlasku znaš da si odradio dobar posao makar i sa plastičnim osmijehom. Na kraju ipak nema dražeg nego kada kažu 'hvala Tea, doviđenja' (pozdrave te vlastitim imenom koje su naučili izgovoriti pravilno za vrijeme leta što je dovoljan dokaz da si i više nego dobro odradio još jedan let i onaj plastični osmijeh se u sekundi pretvori u najiskreniji mogući). 
Nemoguće je opisati kaj se sve dogodi na jednom takvom letu između putnika i nas kolega, ali jedno je sigurno – procijeniti ćeš s kime ćeš provesti iduća dva dana slobodnog vremena. Tko ti je najsimpatičniji, tko ti se čini dovoljno inteligentan da možeš s tom osobom voditi razgovore koji ne uključuju samo naš posao, tko je raspoložen za iste stvari kao i ti, s kime ćeš se zabaviti, tko neće cendrati od umora, gladi, žeđi, glavobolje, piški mi se, kaki mi se…
Činjenica da smo nas četvoro odspavali na svojim pauzama bila je dovoljna da bez puno razmišljanja rentamo auto u hotelu i iste sekunde odperjamo negdje u grad! Dobro, ne baš iste sekunde, tuširanje i presvlačenje iziskuje ipak malo truda, jer, kao što sam već napomenula, nikad ne znaš na koga možeš sasvim slučajno naletiti, hehe. 
 
Portugalka, Grkinja, Srbin i ja – pravac Hollywood znak i Walk of fame. Obzirom da je već pala noć, bila je strašna gužva na cestama i zvjezdarnici, pa smo Hollywood znakić ipak ostavili za sutradan ujutro i zapičili prema Hollywood bulevaru pronaći sve te zvijezde i zvjezdice, ipak samo u obliku ploča na ulici sa njihovim imenima… Možda nisu to bili Johnny Depp i Christian Bale, ali Eirini je dobila svoj poljubac od Jacka Sparrowa, a Batman je mene pozvao na dejt, koji smo ipak odgodili za idući put, s obzirom da sam svoje cat woman odijelo ostavila doma. :)
Putovanje na zapad, satima u minus meni osobno, a koliko sam skužila i većini drugih, je puno lakše nego putovanje na istok, satima u plus, tako da spavanje nije bio veliki problem. Ne kažem da nas jet lag nije udario, ali puno manje nego u Australiji, pa smo naš vikend nastavili rano ujutro.
 
 
Griffith zvjezdarnica je mjesto na koje svi turisti dolaze, jer pruža predivan pogled na grad, ali i pogled na Hollywood znak (za idući put sam pametnija pa ću mu doći i puno bliže). Imala sam dojam da je i jedno i drugo puno veće u stvarnosti nego na filmu, ali nisam bila razočarana, dapače. Došli smo na vrijeme da izbjegnemo mali milijun kineskih turista, ali i uhvatimo par lijepih fotki. Niti jedan layover ne može proći bez zajedničke fotke, pa tako moraš naći nekoga tko će biti voljan slikati vas, što zbilja nije teško, ali poteže za sobom i upoznavanje s tim istim čovjekom ili ljudima. Svi su super volje, svi bi pričali, svi su znatiželjni o svemu i svima. A znate li koliko je smiješno i čudno upustiti se u razgovor sa nepoznatim ljudima kada vas pitaju 'od kuda ste?', tih nekoliko sekundi svi zašute i razmišljaju kako najjednostavnije odgovoriti na to pitanje – od svugdje! Pa samo nabrojiš nacionalnosti i ostaviš ljude da se čudom čude, nasmiješ se, zahvališ što su vas pofotkali i produžiš dalje :) Jednostavno nemaš vremena ni volje baš svaki put objašnjavati tu čudnu kombinaciju nacionalnosti na jednom mjestu koja putuje zajedno.
Slijedeća postaja je bio Universal studios! Najiskrenije, ne sjećam se kada sam se toliko nasmijala ili vrištala od straha ili se zabavila k'o dijete na jednom mjestu kao tamo! Zabavni park za odrasle! Karta košta 84$ s čime dobivate besplatan posjet u 2014 godini kada god želite. Kuća strave, Jurassic park vožnja nakon koje sam izašla mokra do gole kože, ali nije bed jer je i tamo sunce zapičilo preko 30°C, 3D, 4D projekcije Simpsona, King Konga, Transformersa, Mumije su brutalne! Razgledavanje lokacija na kojima su se snimali neki od najpoznatijih filmova svih vremena, pa i oni noviji je zabavno i nevjerojatno je da isti set koriste za snimanje nekoliko različitih filmova i serija. Zapravo nije toliko nevjerojatno koliko mi o tome ne razmišljamo previše, kao na primjer činjenica da se CSI Miami snimao upravo tamo u L.A.-u! Scooby-Doo ekipa u svom kombiju, Minions koji se ponašaju malo perverzno kada 'dijete' od 26 godina jedva dočeka slikati se s njima, Frankenstein koji iz čista mira odluči naganjati curu po pola parka, a ona jadna samo što ne zaplače, dok njen dečko ne može doći do zraka od smijeha, Shrek i njegov magarac… Ne znaš kuda bi prije! 
 
 
Nekoliko sati prošlo je u sekundi i kako smo željeli obići čim više mjesta u jednom danu, zaboravljajući da se vraćamo uskoro opet, ne svi u isto vrijeme, ali vraćamo se, krenuli smo put Santa Monice. Koliko je to bilo pametno ili ne, pokušavajući uhvatiti zalazak sunca ponovo smo došli prekasno, jer je grad ogroman i gužve su svugdje, a naša gps teta je odbijala poslušnost nekoliko puta tako da kada smo napokon stigli na plažu bili smo već toliko izgladnjeli i umorni da smo jedva stajali na nogama. Samo nam daj nekakav hamburger, krumpiriće i colu i mi sretni! Tako je i bilo, prošetali smo se malo ali obzirom da je pao mrak odlučili smo se vratiti u hotel… Zapravo imam osjećaj da se taj dio našeg puta nije ni dogodio, osim što imam slike koje to dokazuju, TOLIKO sam bila umorna! Ipak, kolegijalnost na djelu i svi su uspjeli ostati budni skupa sa mnom za volanom. Ne moram ni reći da sam zaspala i prije nego mi je glava dotakla jastuk! 
 
 
Probuditi se ujutro i znati da te ponovo čeka isti cirkus na povratku natrag je uvijek najgori dio nekog layovera, ali imali smo i rođendan za proslaviti i već smo se svi međusobno dovoljno dobro upoznali da nam nije bio problem ništa za nikoga odraditi, iako smo imali i mogući srčani udar na letu, i djecu koja su vrištala bez prestanka, i ljude koji nisu znali pustiti vodu nakon korištenja wc-a, i pijane veseljake koji bi se baš sada razgovarali s tobom a tebe čeka dugo iščekivana i prijeko potrebna pauza. Ista procedura, iste riječi zahvale, isti osmjesi na licima, ali ovaj put od sreće što smo ponovo doma i čeka nas krevet i 2 slobodna dana prije idućeg leta! Slijedeći L.A. za nekoliko dana, plan je već pripremljen, auto rezerviran, a leptirići u niskom startu. 
 
Za nedostatak inspiracije ovo je prilično dobro i prošlo, sve me strah koliko bih stranica ispisala da me inspiracija našla ovdje za stolom. Hm, možda se skriva gore na bazenu, mogla bih se zaletit' i provjeriti, sunce je još visoko! ;)
Do idućeg puta!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara