Dnevnik gradske cure: Mudna posla

Foto: Šime Eškinja, Ilustracija Index

MUDA. Neki ih imaju. Neki ih nemaju. Neki ih češu i mijese 5 minuta bez prekida, jer misle da su sami na plaži i ne vide da ja sjedim par metara dalje. (Ili vide, što je još gore). Češke ljetne radosti. Ne želim buljit, jer ne želim dobit upalu mozga, ali odavde s mola mi se čini da ima Vokmen, a po nježnosti s kojom si miluje češki ponos, rekla bi da mu je soundtrack ili Massimo ili Enya. Da ga je netko slučajno uslikao, vjerojatno bi završio na naslovnici u članku s nazivom: "Pomahnitali Čeh šakama udarao vlastitu mošnju!!!" MUDA. 
 
To popodne sam gledala neku dječicu kak se igraju na plaži. (Ovo zvuči super nakon priče o mudima, jelda?) Dvije curice jedna čašica jedan dečko. S obzirom da sam full loša u procjeni godina, pretpostavljam da imaju između 5 i 47 godina. Zajebavam se, mislim da imaju 9 ili 10. I naravno da se i jednoj i drugoj sviđa taj dečko, jer to tak ide kad si mali. Sviđa ti se dečko koji sjedi na tvojoj plaži, jer je to praktično (osim ak je goli, sredovječni Čeh s jajima koje izgledaju ko one smokve na sniženju jer su s greškom. Ovo je bila dijetalna rečenica koju si možeš ponavljat kad ogladniš, i proći će). 
 
Jedna curica se cijelo vrijeme sramežljivo drži sa strane, a druga je full cool. Došla je do dečka, uzela ga za ruku i rekla mu da joj je lijep, i sad su cura i dečko na plaži i zajedno skupljaju školjkice. Ova druga mala sjedi sa strane i gleda. Jbg.  Imala je priliku, al je čekala predugo i sad sjedi sama s kanticom i lopaticom i gleda u njih dvoje.
 
Na drugoj strani mola sjedim ja, s mobitelom u ruci, dopisujem se s jednim dečkom. Stranac kojeg sam upoznala prije 2 tjedna i kojem bi rado rekla da je lijep. Ne samo da bi mu rekla da je lijep, rekla bi mu da nakon što se on rodio realno nema potrebe da se itko drugi rađa. 
 
Ja bi to trebala moć, jel tak? Grl paur. Bijonse. Uzmi što želiš, bori se za sebe i ostala self-help sranja koja si mantraju natjecatelji na talent showu prije nego što im Tony Cetinski objasni da oni ne mogu bit pjevači, jer je ON već pjevač i to je dovoljno. Ko i ona mala koja sad na molu sjedi s kanticom i pjevuši si u bradu - ja se bojim reć tipu da mi se sviđa. MUDA.
 
Kad sam bila mlađa, imala sam ih puno više. Sjećam se kad sam bila u osnovnoj školi - imala sam 14 godina i bila sam full zaljubljena u jednog Ivana. Bio je najbolji - predsjednik razreda, igrao je tenis, i učio francuski. Danas je vjerojatno hipster, koji ima pametne hobije tipa lomografska involviranost i umjesto kroasan govori croissant, ali tad je bio najbolji.  Bio je godinu dana stariji od mene, što znači da je već išao u srednju, što je bio big deal. Odlučila sam nabavit njegov broj i nazvat ga. Sviđa mi se - najnormalnija stvar je da ću mu to reć. I nazvala sam ga s govornice. Javio se s "halo", kao pravi 15-godišnji muškarac iz snova. Zapravo, prvo se javila njegova mama koja mi ga je dala na telefon, al nevermind.
 
"Bok Ivan, ovdje Andrea iz osmog A" (ova rečenica savršeno opisuje zašto je najbolje na svijetu što tad nisam uspjela nabavit broj od svoje back-up simpatije, Gordana Giričeka, jer vjerujem da mu osmi A ne bi odgovarao) - "Kaj radiš?" - nastavila sam. Odgovorio je da uči fiziku (jer je najpametniji i najbolji). Nisam imala puno vremena za gubit, jer sam imala Tončip karticu sa samo 25 kuna, pa sam išla odmah u glavu: "Ja idem na klizanje u subotu, pa ak ideš i ti, možemo ić skupa."Vidiš - lako ko pijana djevojka u Sidru u 6 ujutro. Rekao je da nije siguran dal ide, jer će možda morat učit, ali da će možda i doć. Spustila sam slušalicu i ponosno počohala imaginarnu žensku mošnju. Bila je srijeda i sljedeća dva dana sam provela u iščekivanju. Mama mi je već rekla da smijem na klizanje i sad mi je glavna preokupacija bila to da NE umrem do subote ili još gore, dane dobijem prišt. 
 
Sve je išlo po planu - ja ću doć, Ivan će (možda) doć, i onda ćemo se (možda) zajedno klizat. San snova svake osmašice (iako čujem da ove danas imaju malo drukčije dejtove). A onda je u petak umro Tuđman i klizanje je otkazano. Moji doma su mislili da sam tužna zbog Tuđmana, tak da sam mogla bit depresivna cijeli vikend i ne odgovarat na suvišna pitanja. Cock-block sa državnog vrha. Al nisam odustajala - čuli smo se ponovno, za 2 tjedna, i opet sam ga pozvala da dođe. 
 
Naravno da nije došao (jer je učio važne stvari i/ili ja sam izgledala ko ružni brat blizanac od Siniše Cmrka), ali to nije poanta. Poanta je da sam ja, sa 14 godina, 39 kila i fiksnim aparatićem, zbog kojeg su me zvali Željezara Sisak, svejedno imala muda dvaput pozvat Ivana na klizanje. DVAPUT. MUDA.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
S vremenom su se ta muda nekako pogubila. Ne znam zašto. Mislim da je možda zbog toga što sam se u srednjoj počela družit s curama koje su imale teoriju o dečkima koja je išla otprilike ovako: "Ako želiš osvojit tipa, moraš glumit da nisi zainteresirana. Ako mu pokažeš interes kad si zainteresirana, to nije dobro jer može ispast kao da si previše zainteresirana i onda zainteresirani tip gubi interes, jer ti pokazuješ previše interesa - moraš stvari održavat interesantnima tako što pokazuješ da nisi zainteresirana. Al ne previše, jer ako se činiš previše nezainteresiranom, on bi mogao mislit da stvarno nisi zainteresirana, što očito jesi kad glumiš da nisi" - što full ima smisla ako si na LSD-u i ne voliš bit sretan.
 
U biti znam zašto su se pogubila muda. Jer s vremenom postaneš osjetljiviji na kritiku. Kao klincu ti to nekako manje smeta, jer se stalno mijenjaš i možeš si reć: "Ok, nisam mu se sviđala s 14, ali sad imam 14 i 3 mjeseca i sasvim sam nova osoba." I imaš muda za dalje. Ali kad imaš 29, tu si već formirana osoba. Ne do kraja, ali znaš tko si puno bolje nego sa 14, i odbijanje je uvreda tvom karakteru i egu. A kad nekom uvrijediš ego, muda se malo povuku. I s vremenom ti se toliko jako ne da ponovno doživljavat udarce na ego, da radije šutiš jer znaš da postoji šansa 50:50 da ćeš bit odjeban. I onda ne pošalješ poruku. Ne odeš na audiciju za HTZ jer se bojiš Tonija Cetinskog. Ne pokažeš interes tipu jer se bojiš da će te odbit pa radije ostaješ u friendzoneu i pričaš s njim o suncu, moru i Jugoslavenskim paštetama koje je onaj Čeh s plaže upravo maže na kruh rukama koje vjerojatno nije oprao nakon izleta u pokvarene smokve. 
 
Nije problem nemat muda za tog jednog tipa. Problem je što ćeš to napravit i sa sljedećim tipom. I onim iza. I svaki put će se nać neka druga cura koja je skupila muda i rekla tvom lijepom tipu da joj je lijep. Ti ćeš se tuć po glavi i govorit si da si to mogla bit ti. I mogla si. Barem u 50 posto slučajeva (ili 14 posto ak imaš fiksni i izgledaš ko Cmrk).
 
Kaj je najgore kaj ti se može dogodit? Tip će ti reć "ne", i onda? Bar ćeš znat na čemu si i nećeš dvije godine razmišljat što bi bilo kad bi bilo. 
 
Bottom lajn, ak ti se sviđa frajer, budi muško i RECI MU da ti se sviđa. (Smiri se Željka, ovo je metafora). Imaš malo za izgubit, a puno za dobit. Nije bitno kaj ti kaže, bitno je da ne gubiš vrijeme. 
 
Ak to ne napraviš, s vremenom ćeš se pretvorit u onu curicu na plaži koja se sama igra s kanticom, osim što će kantica bit tvoje mačke kojih će bit 12 i svaka će nosit ime tvog nesuđenog čovjeka. 
 
MUDA. Svi ih imamo, ali rijetki ih se usude koristit. A kad se bojiš koristit muda, ona se naljute i posuše ko onom Čehu. I onda ćeš bit stara, sjedit na plaži i čohat škartnu smokvicu tuge. Roba s greškom. 
 
A mogla si bit sretna. 
 
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara