KAKO se osjećaš? Jesi li sretna? Jesi li tužna što odlaziš? Kakav je filing? Jesi li uzbuđena? Osjećaš li strah? Jesi li pomislila možda da si pogriješila ili je to to? 

 

Svi žele znati, a ja im ne znam odgovoriti. Kako uopće naći riječi za nešto što nikad prije nisi osjećao? Da sretna sam, i tužna sam što odlazim, uzbuđena sam maksimalno, a strah me hvata svake tri sekunde! Nema tog jednog univerzalnog osjećaja za sve što mi prolazi glavom zadnjih par dana, tjedana, ali niti u jednom trenutku nisam pomislila da griješim što odlazim. To ipak je to za mene. 

 

Teško je ostaviti prijatelje, najteže zapravo od svega, teško je ostaviti i navike koje si stekao. Koliko god odbijala nazivati ovo mjesto svojim domom, ipak je on to bio zadnjih nekoliko godina i nije lako spakirati kofere, zaključati vrata i sjesti na avion. Ili barem neće biti lako, jer me to ipak čeka za dva dana. Sada tek, nakon toliko vremena, kada se bliži kraj, shvatiš koliko si stvari oko sebe uzimao zdravo za gotovo i uvijek si razmišljao kako "ima vremena" za sve. Teško je ostaviti nešto što ti je donijelo toliko dobrog, ali kada znaš da je vrijeme za krenuti dalje, kada to osjećaš, onda nema mjesta preispitivanju. Osjećam i previše toga, a najviše od svega osjećam umor! Iako imaš vremena mjesec dana obaviti sve potrebno za odlazak, ipak se sve to svede na zadnja tri dana i trku i strku koja ti pojede energije i živaca, jer kao što sam već jednom rekla, u ovom gradu logika je nepoznat pojam. Zato mislim da zbog cijele te gungule nemam ni vremena za ozbač razmišljati o tome kako se osjećam, samo sanjam o spavanju, ali uzbuđenje mi ne dopušta, i tako u krug danima... Bojim se da će me pravi osjećaji, koje bih sada trebala osjećati, stići tek za nekoliko tjedana, kada shvatim da nisam na godišnjem odmoru i da se ne vraćam natrag. Šljusnut će me posred nosa činjenica da nema više besplatnog obilaska svijeta.

 

 

Zašto si dala otkaz? Što je bilo toliko grozno? Koji su razlozi? 

 

Opet me pitaju i opet ne znam kako bih na to jednostavno odgovorila. Razlozi zbog kojih sam se odlučila na to su samo moji, i ja ih najbolje razumijem. Odluka nije pala preko noći niti je donesena nepromišljeno. Mnogo je tu razloga, malih, sitnih pa sve do onih malo većih, ALI sada su to stvari na koje sam već zaboravila! I ono najbitnije, koliko god jako željela otići odavde, promijeniti ponovo okolinu, koliko god me određene stvari smetale, NIKADA neću reći da je ovo bilo loše iskustvo. Dapače! Daleko od toga, bilo je odlično! Bilo je ispunjavajuće u nekim bitnim segmentima. Bilo je poučno i zabavno. Postala sam osoba kakvu nisam zamišljala da ću biti do prije četiri godine. Bilo je tu puno suza i jako puno odricanja, propuštenih Božića i rođendana, a s druge strane bilo je i jako puno trenutaka koje neću zaboraviti dok sam živa. Sve ono loše već sam zaboravila, ne mislim o tome, a još manje pričam, jer to neće shvatiti nitko tko se nije našao u sličnoj situaciji, ono što ostaje u glavi i srcu su samo dobra i pozitivna sjećanja na vrijeme provedeno u avionima i Dubaiju. 

 

Prijatelji koje smo stekli ovdje su osobe s kojima dijeliš nešto posebno, u smislu vaših zajedničkih internih fora i zezancija, žargona koji nitko drugi ne zna, navika koje su samo vama poznate, običaja koje znaju samo oni koji su živjeli ovakav život. Prijatelje koje imaš ovdje imaš i u cijelom svijetu, jer gdje god da otišao, koju god zemlju posjetio, uvijek i svugdje imat ćeš dom, u koji ćeš biti primljen kao član obitelji...

 

 

Kako je završio zadnji tjedan? Gdje ste bili, što ste radili? A zadnji let, kakva je bila ekipa? Jesu li bili dobri prema tebi? Zadnji let bio je i bolji, nego što sam očekivala! Od samog početka svi su naravno znali da mi je to zadnje vrijeme provedeno u uniformi. Svi su također htjeli znati odgovore na ova pitanja i svi su željeli razgovarati sa mnom o tome pa sam se ponavljala kao papiga, ali ljudima očito treba takvih priča, koje će im dati materijala za razmišljanje zato što "svi žele otići, ali..."

 

Kuala Lumpur - Melbourne, let je od 5 dana i 4 sektora i jedan je od najiscrpljujućih letova, što zbog vremenske razlike, što zbog doba dana, tj. noći, koje mi provedemo u uniformi, ali to nas nije spriječilo da se na zadnjem sektoru, u povratku natrag u Dubai odlično provedemo. Avion nije bio pun, seniori su bili odlični pa su se dozvolile neke stvari, koje se inače vrlo vjerojatno ne bi dozvolile. Počevši od aerodromskih selfieja! :) Iako na samim layoverima nismo provodili puno vremena zajedno, jer je svatko imao svoj ritam spavanja, u avionu smo bili odlična ekipa. I takva jedna odlična ekipa potpunih stranaca, ljudi koje sam vidjela sada i nikada više u životu, šesnaest pojedinaca, koji su sasvim slučajno završili kao članovi jedne posade, su ljudi koji su mi učinili taj ZADNJI LET nezaboravnim! Na aerodromu u Kuala Lumpuru, nakon održanog brifinga i naslikavanja s jednom starijom gospođom, kojoj je oduvijek bio san da postane stjuardesa, ali nikada nije, zamolili smo tu istu gospođu da nas slika sve zajedno.

 

I dok sam joj objašnjavala koji gumbić stisnuti, oni su izvadili poklončić i dočekali me s njim kada sam se okrenula. Cijeli govor o tome kako mi žele svu sreću u mojoj novoj avanturi i kako im je bilo drago da su me upoznali i letjeli sa mnom te 16 zagrljaja od svakoga od njih, natjerao mi je suze na oči. Gledaj gore Tea, gledaj u zrak, pokvarit ćeš šminku! Nije bila stvar u poklonu, niti u tome što je ovo sada zbilja zadnje, stvar je bila u trudu koji su uložili u taj poklon, a čiji sam drugi dio dobila tek kada smo sletjeli u Dubai. Stvar je bila u tome da su se oni, koje sam poznavala pet minuta, potrudili kupiti mi nešto izvan duty free magazina u avionu, nešto što će mi dobro doći i nešto što sam pričala da si ionako moram sama kupiti. Slušali su, skupili su novce i potrošili svoje slobodno vrijeme na layoveru da to i kupe. Osjećaj je bio jednak onome, koji je osjećala cura kojoj smo pripremili rođendanski tulum u prvoj klasi prije nekoliko mjeseci. I to je nešto što neće napraviti svatko, to su neke stvari koje čovjek u sebi ili ima ili nema, a ja sam imala sreću da su oni bili takvi ljudi... Uvijek nam govore da sam našim putnicima pokušamo biti "personal", da saznamo više o njima pa da im učinimo taj let nezaboravnim, bla bla truć truć, ali rijetko kada je netko takav prema svojoj posadi. Očito moraš dati otkaz ili slaviti rođendan na avionu da bi to doživio. Putnici su također znali što se događa, barem oni koji su vidjeli cijelo to darivanje pa su mi i oni na izlasku iz aviona poželjeli sreću. Jedan prekrasan završetak jednog velikog poglavlja u mom životu! 

 

 

Ostatak tjedna svodio se naravno na nalaženje i opraštanje s prijateljima, koje vrlo vjerojatno neću vidjeti neko duže vrijeme i uvijek su to bili oni koji bi pogledali mene onim tužnim psećim pogledom "nemoj ići", dok meni to još uvijek nije stvarnost. Ja još uvijek imam osjećaj kao da idem na godišnji odmor, kao da ću se vratiti natrag. Još uvijek nisam svjesna da nema natrag, iako sam predala uniformu, viza je u procesu otkazivanja, račun u banci zatvoren, soba prazna i sve kutije poslane, a koferi spakirani. 

 

Prije tri i pol godine današnji dan izgledao mi je jaaaako daleko, i mislila sam da nikada neće doći, ali vrijeme je proletjelo. I ne žalim za ičime, možda bih voljela da su neke stvari bile drugačije, ali vjerujem u to da se sve događa s razlogom, tako da je zapravo, sve u svemu, bilo upravo onako kako je trebalo biti, a ja odlazim sretna baš zbog toga... 

 

P.S. Četvrtak, 10.12. 2015.,  18:30 h, Playground cafe u Tkalči - biti ću gošća jedne prekrasne osobe koja je veliki zaljubljenik u putovanja, a još veći u knjige, pa ćemo u njenom book clubu pričati upravo o tome! Ako nam se netko želi pridružiti znate gdje i kada... Vidimo se :)!