Dnevnik gradske cure: To što nisi loš, ne znači da nisi kreten

Dnevnik gradske cure: To što nisi loš, ne znači da nisi kreten

Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index

"NEKAD nismo ni svjesni kakve probleme nemamo" - napisala je na Twitteru neki dan cura pod imenom Raspoložena. 

Svi imamo neke svoje probleme. Neki su glupi, na primjer moj glupi problem je to što sam se rodila s rijetkim obrvama pa mi dan često ovisi o tome kako ih nacrtam. Nekad ih pogodim pa izgledam dostojanstveno. Puno češće ih fulam, pa izgledam ili iznenađeno, ili uplašeno, ili nadrkano. Glup je problem, nebitan, ali je moj. 

Svi imamo neki svoj glupi problem koji nam može unazadit dan.
 
“Krivo sam nacrtala obrve i izgledam kao ošamareni Boris Novković.”
 
“Stigla mi je ceduljica u kaslić i sad moram čekat u redu na Pošti.”
 
“Konobar me pitao jel može Pepsi.”
 
“Ponedjeljak je.”
 
Glupi su to problemi, ali su super, jer su upravo oni dokaz da često nismo ni svjesni svih onih problema koje nemamo.
 
Još češće nismo svjesni koliko je malo potrebno da okusimo što znači pravi problem.
 
A potrebno je jako malo. Često samo jedna sekunda, manje nego što meni treba da si sjebem obrve.
 
Prošli petak, taman kad je Raspoložena pisala svoj Tweet o problemima, jedan malac iz Samobora od 9 godina je imao samo glupe probleme. Škola. Zadaća. Kako užicat ono što želi dobit za Božić. Kako se što više igrat, a što manje čitat lektiru. Kako sakrit čokoladu od malog brata i sačuvat sve za sebe. 
 
Glupi su to problemi, ali za njega su pravi i veliki. To i je jedino normalno. Kad imaš 9 godina, imaš pravo na svijet u kojem su lektira i skrivanje čokolade od 6-godišnjeg brata jedine stvari zbog kojih se mrštiš. Premlad je za ostale komplikacije, premlad je čak i za razlomke. 
 
Par dana kasnije, taj isti malac se budi u kući u kojoj više nikad od brata neće morat skrivat čokoladu. 
 
Šest godina. Šest rođendana. Šest Božića.
 
Kraj.
 
U jednoj sekundi, njegovom bratu je otkazan sedmi Božić, a njemu ukradeni svi dječji problem. Oni glupi i nebitni, jedini na koje ima pravo. 
 
Jedini koje zaslužuje.
 
Sad ima odrasle probleme uz koje dolaze odrasle riječi, tipa karmine. Devet godina je premalo da već moraš znat što su karmine. 
 
Često nismo ni svjesni kakve probleme nemamo. 
 
Još češće nismo ni svjesni da smo ponekad MI problem koji samo čeka da se dogodi. 
 
Jer promet shvaćamo olako, bezopasno kao dvije krive obrve na nečijem licu. 
 
“Ja ti super vozim, nikad mi se ništa nije dogodilo u prometu” - često se hvalila jedna osoba s kojom sam se prije par godina stalno vozila na gaže. Uvijek je divljala po cesti jer je, iako je žena, imala neopisivu potrebu dokazat da ima veći pimpek od svih drugih vozača. Po suncu, po kiši, po snijegu, s mobitelom na uhu i kavom u ruci. Uvijek je imala i cigaretu negdje među prstima. Ponekad je tijekom vožnje i motala duhan. Frajerica. Vozim bez ruku. Minimum 180. Slovenija po snijegu bez zimskih guma. Kuiš buraz. 
 
“Ja sam jeben vozač, opustite se, ograničenja su za pičke” - ismijavala je svakog tko bi se usudio izustit da bi bilo pametno da danas ne završimo život jer imamo dogovore i planove za budućnost. 
 
Ona je super vozač, mi smo pičke. Njoj se nikad do sad nije ništa dogodilo, dakle nema potrebe za panikom. I ostale porcije samozavaravajućeg pudinga koji si vole servirat ograničeni mozgovi.
 
Da je super vozač vjerojatno misli i seljačina koja je prije mjesec dana, kad sam se vraćala iz Poreča, odlučila pretjecat kolonu od OSAM automobila. 
 
Jedan.
 
Dva.
 
Tri. 
 
Četiri. 
 
Pet. 
 
Šest. 
 
Sedam. 
 
Osam. 
 
Skoro se zaletio u auto iz suprotnog smjera jer se usput dogodio i zavoj. Lako za to što je skoro ubio sebe - kad odlučiš pretjecat OSAM vozila, to je nešto za što si otvoren, kao što si otvoren za debljanje kad ždereš kebab u 3 ujutro - ali mogao je ubit i druge ljude. 
 
Ljude koji zaslužuju samo SVOJE, glupe probleme. 
 
Ljude koji imaju SVOJE planove za Božić.
 
I SVOJE ceduljice u kasliću zbog kojih moraju ić čekat u red u Pošti.
 
Ali probaj pokušat objasnit toj seljačini da je ON problem i vjerojatno nećeš uspjet, kao što osobi koja ne pali žmigavac kad skreće ne možeš objasnit koliko je žmigavac koristan alat za komunikaciju u prometu. Kao što osobi koja po kiši vozi bez upaljenih svjet(a)la ne možeš objasnit koncept smanjene vidljivosti. Nisu to nužno loši ljudi, samo su kreteni u prometu. 
 
Posebna sorta kretena koja misli da se problemi događaju samo nekom drugom. Opijeni problemima koje nemaju, uvjerili su same sebe da njihov svemir može zauvijek bit baš takav - bez problema. Bez posljedica, bez obzira na to što rade.  
 
Ovo što se dogodilo u Samoboru je velika tragedija, ali još je veća tragedija što mnogi ne shvaćaju da se sutra to može dogodit i njima. 
 
Jer u cijeloj toj tužnoj, polu-naslađivačkoj atmosferi koja okružuje “glupu babu od 73 koja ne bi smjela vozit”, koliko će se ljudi zapitat: “Bi li se ovo ikad moglo dogodit i meni?”
 
Ova divljakuša s malim pimpekom bi ti prva rekla “meni ne, ja sam jeben vozač.”
 
Ona seljačina koja se skoro ubila kod Poreča bi ti rekla da ima superiorne reflekse i da nema šanse da pogriješi. “Znam šta radim i ostale rečenice.”
 
Ja ću ti isto reć da iznenađujuće dobro pratim promet dok se svađam preko Whatsappa i da nije bed što imam ljubavno kolinje dok vozim kroz Zadar 1, jer ne tipkam nego se svađam preko glasovnih poruka. 
 
“Znam da to baš i nije pametno radit, ali ja sam stvarno dobra u tom tipu multitaskinga.”
 
I jesam. 
 
Fakat jesam. 
 
Dobra je i seljačina u pretjecanju, to je onaj tip koji voli reć da mu iz Zagreba do Ljubljane treba 45 minuta i hvali se pričama tipa “jednom sam stao na gas i prešišao kolonu od 8 debila.”
 
Dobra je i žena s malim pimpekom dok po slovenskom snijegu vozi auto s ljetnim gumama. 
 
Dobri smo. Drugi možda nisu ali MI jesmo. 
 
Dobri smo, nikad do sad nam ništa nije bilo.
 
Dobri smo, jesmo.
 
Jesmo.
 
Fakat jesmo.
 
Sve dok jednom NISMO.
 
“Vozim već 20 godina i nikad do sad mi ništa nije bilo” - tako je uvijek započinjala žena s malim pimpekom kad bi joj netko srao zbog luđačke vožnje.
 
Tako vjerojatno započinju svi koji misle da, samo zato što nikad DO SAD nisu imali problema, imaju imunitet na njih.
 
To je romantična teorija, ali problemi se ne mjere u godinama DO SAD.
 
Kad dobiješ gripu, nećeš reć: “Vidiš, a DO SAD ju nisam imala.” 
 
Kad dobiješ rak, nećeš reć: “Kako, DO SAD sam bio zdrav?”
 
Kad staneš u govno, nećeš brojat sve one šetnje DO SAD, na kojima si isto gledao kud hodaš pa si se vratio doma s čistim tenisicama. 
 
Problemi se ne mjere u godinama prije, pitaj ovog malca koji više nema brata.
 
Između DO SAD i TRAGEDIJA je često samo sekunda nepažnje. 
 
A ta sekunda se najčešće zalomi upravo zato što mislimo da nema šanse da se dogodi nama.
 
Čitajući komentare o gospođi koja je 9-godišnjem malcu ukrala dječje probleme, vidim baš to - svi su uvjereni da se to njima ne može dogodit baš nikad.  Nikad ikad. Nema šanse. Ne meni. JA ne. Nikako. Ne postoji opcija. 
 
Opasna je to ideja ako s njom sjedaš za volan. Jer takve ideje stvaraju bahate vozače. Malo po malo. Da ni ne skužiš.
 
Lako je prepoznat bahatog vozača u seljačini u nabrijanom autu koja divlja cestom i prolazi kroz crveno, ali rijetko će tko to pomislit o samom sebi. 
 
“Ja nisam bahata seljačina za volanom, ja se samo žurim na Poštu.”
 
“Ja nisam bahata seljačina za volanom jer jurim u starom autu, seljačine voze bolje aute.”
 
“Ja nisam bahata seljačina koja juri, ja sam izvrstan vozač kojem nikad do sad ništa nije bilo. To je drugo, moje se ne računa.”
 
Tu počinje.
 
U odbacivanju mogućnosti da si i TI možda problem koji samo čeka da se dogodi.
 
Toliko smo razmaženi problemima koje nemamo da zaboravljamo da ih možemo imat već sutra ujutro. Već večeras. Za pet minuta. 
 
I svi se znamo kolektivno zgražat kad netko nekoga pogazi, a toliko se rijetko upitamo ono puno važnije: “Koliko često sam i ja kreten u prometu? Postoji li mogućnost da i ja sutra budem nečija tragedija?” 
 
A postoji. Jer budimo realni, svi o sebi volimo mislit da smo super vozači, a istina je da mnogi od nas voze kao bezglavi kurac. Isprike na izrazu, ali nemam točniju i bolju definiciju od toga. 
 
Bahati smo. Mislimo da možemo sve i da smo nedodirljivi. Da možemo tipkat i vozit. Da nije bed ako idemo 70 tamo gdje je 50. Da je jako važno da preteknemo nekog na autocesti.
 
Da se sve grozne stvari u prometu događaju nekom drugom. Nekom iz novina. Nekom tko juri na nekoj drugoj cesti. 
 
Ne tebi, ne na tvom semaforu, ti si super.
 
Statistički si super.
 
DO SAD nikad nije bilo problema. 
 
Nije ni ona gospođa nikad pogazila nekog na zebri. Do sad. 
 
A sad kad je, sasvim je jasno koliko je taj DO SAD nevažan.
 
DO SAD se sjebe u sekundi - zašto onda toliko nas taj DO SAD smatra mjerilom ičega? Ili još gore, ohrabrenjem da budemo nemarni i tražimo probleme koje nemamo?
 
Često nismo ni svjesni problema koje nemamo. 
 
Često nismo ni svjesni koliko ih brzo možemo imat.
 
U sekundi nepažnje.
 
Ponekad dovoljno samo da sjebeš obrve.
 
Ponekad da nekom otkažeš Božić.
 
A ta sekunda najčešće uopće nije sekunda. Najčešće je kolekcija svih bahatih, nedodirljivih DO SAD koji su napokon došli na naplatu.
 
Jer vozimo kao bezglavi kurac, opijeni problemima koje nemamo.
 
JOŠ.
 
Pssst! Ostale kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
 
Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Andreu Andrassy, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Andrea Andrassy.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara