KNJIGE poput "Kradljivice knjiga" bile su hitovi odmah po objavljivanju, no ističu se po svojoj trajnosti postajući modernim klasicima koji doživljavaju brojna reizdanja te ih rado čitaju nove generacije čitatelja, a one starije ponovno iščitavaju. Autor tog bestselera Markus Zusak upravo je objavio svoju novu knjigu "Od Claya most" u hrvatskom prijevodu te je u posjetu Zagrebu kako bi ga promovirao.

Povukli smo ga za rukav te zamolili da nam odgovori na nekoliko pitanja. Pozivu se ljubazno odazvao, a u nastavku možete pročitati njegove odgovore.

Vaš roman "Kradljivica knjiga" bio je izrazito omiljen među čitateljima u Hrvatskoj, što ne iznenađuje s obzirom na to da je postao jedna od najčitanijih knjiga našeg doba. Gledajući unatrag, što vam je najdraže u toj knjizi, ali i cijelom iskustvu vezanom za nju?

Sjajno je to što mi nitko do sada nije postavio to pitanje. Kad sam počeo pisati tu knjigu, to prvo istraživanje nije uopće bilo istraživanje, bilo je kao kad počešete nešto što vam je već dugo na umu, nešto što je unutra, za čim posegnete i u trenu to izvučete. Kao da se jednog jutra probudite i znate govoriti jezik koji prije niste znali. Mislim da svaka knjiga, bez obzira na kojem je jeziku napisana, ima svoj vlastiti izričaj, osjećaj koji je prožima. Kad sam počeo pisati "Kradljivicu knjiga", imao sam taj osjećaj i napisao sam 200 stranica rukopisa u siječnju 2003. Sjećam se da sam samo pisao i bio zadovoljan time, bez suvišne brige. Potom sam u veljači pročitao tih 200 stranica i pomislio - ovo je grozno. Ali stranice su ostale, imao sam s čime raditi. U to sam vrijeme počeo ispitivati majku i oca o njihovu odrastanju, iako sam većinu tih priča već znao. Te tri stvari - priče mojih roditelja, razdoblje kada sam po mjesec dana bezbrižno pisao i svijest da taj jezik postoji u meni - to su najsretnije stvari o pisanju te knjige. Upravo uviđam da sam odgovorio na pitanje o pisanju, ne o uspjehu knjige. Taj je uspjeh za mene bio samo veliko iznenađenje.

Kako je nastala priča o "Kradljivici knjiga"?

Kako se uopće piše knjiga? Donekle ne znam što radim. Uvijek ispišem naslove poglavlja i tako si strukturiram misli, ponovno i ponovno. Ne napišem što će se zbivati u svakom pojedinom poglavlju, to znam po nazivu, no i dalje grabim uokolo pokušavajući pronaći ono što mi treba. U ovom slučaju, to su bile tri stvari. Uvijek sam mislio da ću napisati nešto o djetinjstvu svoje majke, odrastanju u Njemačkoj, ali nisam znao što točno. Mislio sam da bi to mogla biti publicistika. Onda sam, na komadu jeftinog tankog papira, napisao priču. Prvu stranicu knjige o djevojčici koja krade knjige, u suvremenom Sydneyju. Više i ne znam gdje je taj komad papira. Sjećam se da se popela u nečiji stan i smijala se tipičnoj kolekciji knjiga na polici. Tek sam mnogo kasnije pomislio da bi tu ideju o kradljivici knjiga mogao pomaknuti u razdoblje nacističke Njemačke. Naravno, znao sam za propagandu, za spaljivanje knjiga, ali nisam to povezivao na svjesnoj razini. U to sam vrijeme radio u školi, gdje sam imao nekolicinu učenika zainteresiranih za pisanje. Jednog sam im utorka, za vrijeme ručka, zadao da pišu o bojama. Dao sam im prvu rečenicu: "U tri sam prigode vidio boju vremena", ne znajući ni sam što znači. Uvijek sam se trudio pisati zajedno s njima i tada sam pisao o tri smrti - bijeloj, u snijegu, plavoj i crvenoj. U plavoj smrti sam ponovio priču o dječaku koji je skočio u oceanski bazen prepun modrih loptaša, sa žarnim polipima koji su se zapleli oko njega, koju sam čuo od prijatelja još dok sam kao dječak trenirao atletiku. Treća je bila crvena - bombardiranje Münchena i nebo gusto poput juhe. Dugo su vremena to bile boje - crvena, bijela i plava, čak i kad sam počeo pisati "Kradljivicu knjiga". A onda sam u jednom trenutku shvatio da bi plava trebala biti crna, crna poput svastike. Tek mi je tada postalo jasno gdje i u koje razdoblje je knjiga smještena. Počneš pisati ne znajući što točno činiš, kao kad upoznaješ novog prijatelja, a jedini način da doznaš je pišući. Ne možeš sjesti i planirati.

U jednom vašem ranijem intervjuu pročitali smo da vam je trebalo nekoliko godina da zbilja shvatite o čemu ta knjiga govori.

Jako je teško, posebice po samom izlasku knjige, kad radite veliki broj promotivnih intervjua, odgovoriti na najčešće pitanje: "Recite nam ukratko o čemu je vaša knjiga." Kada bih na to pitanje odgovarao sada, rekao bih to ovako: Hitler je uništio ljude riječima, a to je knjiga o djevojčici koja krade te riječi natrag, koristeći ih da ispriča predivnu priču. Tek sam prije nekoliko godina došao do tog pravog načina da opišem "Kradljivicu knjiga". Dok pišeš, znaš to, ali proces je pomalo kao da knjigu pišeš na razizemlju, a to je negdje u slojevima ispod, onima koje još uvijek ne možeš artikulirati. Za mene je to ispravan način pisanja. Da sam počeo s idejom da napišem knjigu o djevojčici koja krade riječi natrag, ne vjerujem da bih uspio. 

Taj poriv koji spominjete, da uvijek iznova slušate priče svojih roditelja, gotovo da možemo pratiti do vašeg novog romana "Od Claya most".

To je točno,  taj se poriv provlači do sljedećeg romana gdje je Clay Dunbar, četvrto od petero djece, taj koji uživa slušati priče svojih roditelja - fragment mene u tom romanu. Ja sam najmlađe dijete u obitelji i osnovni način na koji sam razmažen je taj da sam imao pažnju i pozornost svojih roditelja dok sam bio tinejdžer, u razdoblju kad mi je to mnogo značilo. Kad mi je bilo trinaest ili četrnaest godina, sestre su mi se već odselile, brat je bio zauzet drugim stvarima, a ja bih s ocem išao u duge šetnje ili bih s majkom odlazio na posao i tražio od njih da mi pričaju. Nisu to bile ratne priče, bile su to priče o djetinjstvu. Roditelji me nikad nisu posjeli i rekli - pričat ćemo ti o ratu ili o porijeklu naše obitelji. Jednostavno su mi pričali o svom odrastanju. 

Je li se vaš proces pisanja promijenio nakon "Kradljivice knjiga"? Trinaest godina niste izdali knjigu, očekivanja su bila velika, kako je to utjecalo na vas?

To je na mene utjecalo puno više nego što sam očekivao, ali mislim da se radilo o nekoliko stvari koje su se sabile u jednu. Prva je ta da sam mislio da je "Od Claya most" moja najbolja ideja. To je knjiga kojoj sam uvijek težio, a problem je bio u tome što sam je već nekoliko puta pokušao napisati, no jednostavno nisam znao kako. Sa svakom novom knjigom ulog je bio veći, pokušavao sam postići više. U isto sam vrijeme osvijestio da postoji publika, ljudi koji očekuju novu knjigu. Ali kad sjednem pisati, ne osjećam taj pritisak, pritisak je isključivo u odnosu prema ideji, u pokušaju da napišem točno ono što i kako želim, da pronađem glas koji bi odgovarao onome što sam pokušavao. Najveći problem romana "Od Claya most" oduvijek je bio glas. On je imao prirodni glas, i sad ga takvog čitate, ali taj je glas drugačiji od svega što sam do tada napravio. Kradljivica je imala glas smrti koji govori: "Dođi, znaš da želiš pročitati više." Glas u novom romanu nije prirodno takav jer se roman bavi likovima koji se ne razotkrivaju lako. U nekom trenutku morate čitatelju reći: "Dovoljno sam ti dugo pomagao, sad mi moraš vjerovati i krenuti sa mnom." Mislim da je u tom smislu, iako se mnogi čitatelji vjerojatno neće složiti, "Od Claya most" puno hrabrija knjiga. Kradljivica knjiga mnogo se češće oslanja na kapriciozne ideje, na začudnost. Matthew je puno ozbiljniji narator, iako i on čini stvari na svoj način.

Dakle postoji nešto nestašno i vragolasto i u romanu "Od Claya most"?

Da, apsolutno postoji i drago mi je da ste rekli tu riječ. Vragolasto (engl. mischievous) mi je jedna od najdražih riječi. Kao pisac uvijek spremate neku vrstu nestašluka, uvijek se, a da to ne zvuči previše opušteno, na neki način igrate, vrlo ozbiljno igrate. Pisanje je kao da se uspinjete vrlo zahtjevnom planinom, uz obećanje da je na vrhu pješčanik. Već sam bio napisao velik dio romana, tri četvrtine, ali nisam ga mogao završiti, uporno sam se vraćao na početak koji je prvih šest-sedam godina uvijek bio takav da netko sjedi na krovu i piše priču, čekajući da se Clay vrati kući. A onda sam konačno Matthewa uveo u kuhinju i dao mu rečenicu u kojoj se ponavlja: "U starom, zabačenom dvorištu grada, koji je i sam bio zabačen..." Kad su pravila pisanja u pitanju, osnovna je ideja da se ne ponavljaš, ali čim sam to napisao, shvatio sam da se igram i tad sam sretno odahnuo. 

Kakve su reakcije čitatelja na roman "Od Claya most"? Mislite li da ste utažili njihovu žeđ?

Dok je "Kradljivica knjiga" uspjela zadržati čak i čitatelje koji inače ne bi pročitali takvu knjigu, najveći izazov romana "Od Claya most" je taj što se nisam cijelo vrijeme trudio da ih zadržim, nego od njih tražim nešto više posvećenosti. Neki od tih čitatelja ne vide čak ni istog pisca u romanu "Od Claya most", ali ja jedino tako mogu pisati. Ja pišem za ljude u knjizi. Osjećaj kad čitaš knjige i vjeruješ im, iako znaš da je to fikcija, da nije istina, razlog je zbog kojeg sam pisac. To je moja autorska pozicija. Unutra sam i vjerujem. Ti su ljudi stvarni i za njih pišem. Moraš biti iskren prema onom što radiš, ja znam da sam bio, i to mora biti dovoljno.