DVA DESETLJEĆA prošla su od transfera Igora Bišćana iz Dinama u Liverpool. Na službenom webu kluba s Anfielda tim povodom objavljen je intervju s Bišćanom koji danas vodi mladu reprezentaciju Hrvatske. U Liverpool je stigao u zimu 2000. godine, u transferu teškom 5,5 milijuna funti, a imao je tada 22 godine. Prvu utakmicu odigrao je protiv Ipswicha, u 71. minuti zamijenio je Christiana Ziegea, a već u idućem kolu startao je protiv Manchester Uniteda, kada je Liverpool nakon 36 utakmica došao do pobjede na Old Traffordu. Pet godina Bišćan je bio član slavnog kluba koji je s Rafom Benitezom na klupi u nezaboravnom finalu u Istanbulu (3:3 - 3:2 pen.) osvojio Ligu prvaka. Intervju prenosimo u cijelosti.

Prošlo je 20 godina otkako ste potpisali za Liverpool. Kakva su Vam sjećanja na taj period i kako je došlo do transfera? 

Sjećam se da nisam ni znao da me Liverpool prati, bio sam u pregovorima s nekim drugim klubovima. Odnosno, Dinamo je pregovarao, ne ja. Bio sam u Amsterdamu i posjetio Ajax, pozvali su me da upoznam klub. Mnogi su mislili da će me Ajax kupiti, ali kada je Liverpool poslao ponudu, to je bilo to. Bila je to najbolja opcija za Dinamo i za mene, a ja sam donio konačnu odluku. To je bilo to. Bio sam mlad i nisam znao kamo idem i kakav je status Liverpoola. Nisam bio svjestan veličine kluba jer u mojoj mladosti kroz medije su dominirali neki drugi klubovi, popularniji od Liverpoola. Da budem iskren, nisam znao koliko je potpis za Liverpool velika stvar.

Odmah ste upali u prvu momčad, je li proces prilagodbe bio težak? 

Bilo je teško, ali tijekom uvodnih mjeseci, vjerojatno zbog adrenalina i velikih utakmica - odjednom igraš protiv najboljih igrača svijeta, u famoznoj atmosferi i protiv najvećih klubova - nisam razmišljao u umoru. Originalni plan je bio da dođem u Englesku u siječnju, sezona u Hrvatskoj završila je početkom prosinca i trebao sam dobiti malo odmora. No, zbog problema s ozljedama tražili su da odmah dođem, čim je završila sezona u Hrvatskoj. Sjećam se da sam odigrao 3. prosinca zadnju utakmicu za Dinamo a tjedan dana kasnije igrao sam protiv Ipswicha.

Prvih 4-5 utakmica osjećao sam se dobro psihički i fizički, ali onda sam počeo osjećati bol u svakom segmentu jer je promjena bila prevelika. Intenzitet igre i fizički napori bili su veći nego što sam navikao u Hrvatskoj. Imao sam problema, boljela su me leđa. Mučio sam se do kraja sezone, ali ne možeš se žaliti kada dobiješ takvu priliku. Prva sezona bila je nezaboravno iskustvo, pobijedili smo gotovo u svakoj utakmici i nisam imao vremena razmišljati o boli. Bilo je fantastično, za mnoge igrače čudesno, ali posebno za mene jer sam bio mlad. Nisam igrao stalno, ali kada se pripremaš za utakmicu u tako pozitivnoj atmosferi, a tvoja momčad stalno pobjeđuje, to te prožme. Savršenih šest mjeseci, rekao bih. 

Iduća sezona bila je teža za Vas, zašto? 

Nisam bio dovoljno dobar. Trebalo mi je vremena da se prilagodim u potpunosti i da razumijem svoju ulogu u ekipi i  u jednom posebnom sustavu. Bilo je teško, nisam igrao puno. Morao sam promijeniti način razmišljanja o igri, a kada sam to postigao, i dalje mi je trebalo vrijeme da stvari legnu na svoje mjesto. Kasnije je bilo OK, osjećao sam se bolje i lakše sam ispunjavao svoje zadatke.

Kada je došao Benitez, u prvom razgovoru pitao me na kojoj poziciji preferiram igrati. Moj odgovor bio je centralni vezni ili defenzivni vezni. Osjećao sam da tu mogu pružiti najviše i ispostavilo se da sam bio u pravu. U sezoni 2004/05. klub je ispisao povijest, a ja sam u toj sezoni, možda i jedinoj od pet koliko sam proveo u Engleskoj, zaista igrao na vrhuncu svojih sposobnosti. Barem sam tako mislio. Ponekad se tako stvari razviju i, na sreću, dosegnuo sam razinu kvalitete da igram barem dio utakmica. 

Jeste li bili razočarani jer niste nastupili u finalu, iako ste bili među starterima u svim nokaut-utakmicama Lige prvaka na putu do Istanbula? 

Naravno da sam bio razočaran i to je normalno. Ali to je bila prevelika utakmica da bi netko imao sebične misli. Unutar sebe osjećaš malo razočarenje, ali kao što sam rekao, u takvoj utakmici nemaš pravo na sebičnost. Želiš da tvoja momčad pobijedi, to je najveća utakmica klupskog nogometa. Jednostavno nema prostora da razmišljaš samo o sebi.

Kakve su Vam uspomene na slavlje koje ste doživjeli nakon osvojene titule? 

To je bilo ludo. Nakon zadnjeg jedanaesterca... Teško je to opisati zbog načina na koji smo pobijedili, ne samo u finalu - to je priča za sebe, najčudesnija ikad - već tijekom cijele sezone, u kojoj smo se mučili i nije bilo sigurno hoćemo li proći grupu. No kada smo to uspjeli, izgledali smo solidno u nastavku natjecanja, čak vrlo solidno. Izgledalo je kao da nas nitko ne može pobijediti. Zaista mi je teško opisati kako je izgledalo slavlje na stadionu, ispred hotela i dan kasnije na ulicama Liverpoola. Jako emotivno, nezamislivo, nedostaje mi riječi za to.

Nedostaje li Vam Liverpool? 

Da, naravno. Na tom mjestu naučio sam puno i puno mu dugujem. Ono što sam naučio ostalo je uz mene tijekom cijelog života. Danas sam u trenerskom poslu i u svoj rad unio sam iskustvo iz Liverpoola - radnu etiku, način na koji tretiraš ljude oko sebe, način na koji razmišljaš o samom sebi. Liverpoolu i svim trenerima s kojima sam radio bit ću zahvalan dok sam živ. Osjećam duboko poštovanje prema tom klubu i navijačima jer su toliko veliki i posebni.

Kako Vam je na poziciji izbornika mlade reprezentacije? 

Tek sam počeo. Koronakriza je stopirala sve. Prije tjedan dana trebali smo igrati protiv Škotske u gostima. Situacija je teška, posebno za izbornike nacionalnih selekcija. Čekamo da se stvari vrate u normalu. Posao izbornika uvelike se razlikuje od posla u klubu, imaš više vremena za obitelj, praćenje utakmica i analize. Lijepa je to promjena.

Što biste željeli postići u trenerskoj karijeri, koji su vam ciljevi? 

Želim učiti, samo učiti. Tako sam se ponašao i u prošlosti, učim da budem bolji trener. To je zahtjevan posao. Rezultati će pokazati jesam li uspješan. Zasad sam zadovoljan u Hrvatskoj, a želim se okušati i na višoj razini, vidjet ćemo kamo će me to dovesti.