Foto: Guliver Image/Getty Images

"KONSTRUKTIVCI" će trubiti da je bod kod četverostrukih svjetskih prvaka veliki uspjeh, a "moralisti" u pravedničkom gnjevu kako ono što su u Milanu napravili hrvatski huligani ima "samo kod nas", ili samo kod naših, koji gostovanje u Lombardiji iskoriste da bi krađu tenisica u corso Vittorio Emanuele, spojili s bacanjem baklji s gornje etaže San Sira.

Strah od pobjede kod "jedne" Italije

Obje te naizgled neoborive istine, koje svaka sa svoje strane svjedoče o ovdje prevladavajućim "vrijednostima" - kompleksu manje vrijednosti i malograđanštini, dade se srušiti s dvije lako provjerljive i dokazive činjenice: Hrvatska isključivo zbog predugog izbornikovog čekanja da uvede drugog napadača, 20 minuta u Italiji neviđene dominacije nad njihovom reprezentacijom (ali ovo stvarno je "Najgora Italija u posljednjih 20-ak godina") nije naplatila golom i pobjedom, tako da ne može biti zadovoljna bodom.

Nema toga samo kod nas ni samo kod naših: Baklje u terene bacaju i "civilizirani Europljani"

Što se tiče navijača i njihovog bacanja baklji u teren, kojim "tjeraju vodstvo HNS-a", sa svega par minuta pretrage po internetu uvjerit ćete se da se slične ili iste stvari navijači iz zapadne Europe rade u tom glasovitom "civiliziranom svijetu" puno češće nego što će vam to reći oni kojima su ga puna usta. Sigurno nemate pojma da večeras i noćas navijači klubova i reprezentacija iz "uljuđene Europe" s neskrivenom zavisti čestitaju hrvatskima na "Akciji u Milanu".

Ali, nitko tako zdušno na tribinama ne veliča genocidne krvoloke

Puno veći problem od baklji usmeno je i ikonografsko veličanje zločinačkog režima, ali dežurni moralisti ne misle da navijači time sramote Hrvatsku u inozemstvu, jer što je klanjanje kvislinzima koji su pobili desetke tisuća ljudi, nasuprot par "neciviliziranih" baklji? Oni pak koji veličaju baš svaki potez navijača, u ustašlucima će vidjeti tek "folklor", audio-vizualnu kulisu kojom se nadopunjuje i jača borba protiv HNS-a, pa to ne treba niti registrirati, jer je u službi višeg cilja.

Ola na krilu - dva igrača manje za Hrvatsku

Prije baklji i prije dvoboja daleko najboljih reprezentacija u skupini, maštovito se zaključilo kako će "prevagu donijeti bitka na sredini terena", ali ispostavilo se da je, barem što se Hrvatske tiče, pobjeda u tom boju ispuštena zbog napadača, odnosno njegovog nedostatka. Ivica Olić u punom smislu riječi je legenda hrvatskog nogometa, ali nastup u Milanu ne bi mu se trebao brojiti kao 100. zbog prostog razloga što se nije vidio i jer ga Kovač stalno forsira na pogrešnoj, krilnoj poziciji. Kod Olića su neupitni borbenost, požrtvovnost i brzina, ali nema dvije temeljne odlike za krilo: dribling i centaršut.

Inzistirati na krilnom Oliću višestruko je kontraproduktivno: Na EP-u će imati gotovo 37 godina, pa je u njegovom slučaju, kao i kod još nekih zaslužnika, ovo pravi čas za smjenu generacija (pisali smo o tome i nakon SP-a, ali i povodom utakmice s Argentinom) traženje nasljednika i nekoga tko bi odgovarao taktici koju izbornik preferira i koja s Olićem na ovom mjestu znači još jednog čovjeka manje, a on je ključan za napad i zove se Mario Mandžukić.

Mandžukića nije bilo: Kovačeva taktika i suigrač mu ne odgovaraju

Najefikasniji napadač njemačkog i španjolskog prvaka u reprezentaciji je ne samo neefikasan, nego i "ne postoji", ali ne zato što mu se ne da ili jer je u reprezentaciji lošiji nego u klubovima, nego jer mu Kovačeva taktika i izbor suigrača nikako ne odgovaraju: Olić je kako smo rekli, izgubljen na krilu, Kovačić se morao vraćati zbog talijanskog igrača više na sredini, pa je Hrvatska na kraju igrala 4-3-3, što je sustav koji traži precizne kratke pasove na malo prostora, a ne slanje lopte na bokove i ubačaje pred gol. U obzir nisu dolazila ni zaobilaženja talijanske obrane preciznim proigravanjima. Mandžukić nije tako mogao ostajati usamljen jer Conte igra sa čistačem obrane, liberom.

Kramarić trebao ući puno ranije

Zato Nenad Bjelica nije u pravu kada govori da bi Hrvatska s dva napadača napravila uslugu Talijanima, jer Kovačevoj momčadi u Milanu je nedostajao upravo još jedan koji zna s loptom i može stvoriti višak prolaskom igrača, a to je Kramarić umjesto Olića i prelazak na 4-4-2. Tako bi jedan napadač koristio i pomagao drugom; Kramarić vještinom, Mandžukić snagom.

Pranjić je još jedan kojeg Kovač gura, iako nikako ne može biti "zalog za budućnost", kako igrama (koliko je samo puta njegova strana ostala prazna), tako ni godinama, jer na Euru će biti debelo u 35-oj, pa bi svakako trebalo iskušati Leovca.

Kovačić je morao biti na klupi, Brozović je bolji u presretanju lopte i zatvaranju prostora

Izbornik se barem konačno prestao inatiti oko Rakitića, kojeg je postavio na ofenzivnog veznog, ali mnogi ne mogu prožvakati što je Brozović postao nezamjenjiv kao defenzivni vezni, koji odrađuje nimalo glamurozan posao na centru. Ipak, ta mu uloga bolje pristaje nego obrambeno manjkavom Kovačiću. Argument "Kako je Kovač mogao izostaviti Kovačića na njegovom stadionu?" ima smisla, ali samo da ga je izbornik postavio u igru umjesto Rakitića, koji je, pokazala je to i utakmica u Milanu, u zadnje vrijeme vidljivo pao u formi.

Conte prepustio Kovaču loptu jer mu je nema tko držati

Kako su tek u odnosu na prije samo dvije godine pali Talijani! Conte, svjestan da raspolaže limitiranim kadrom, prepustio je igru Kovačevoj momčadi, ali ta jalova inicijativa značila je da Hrvatskoj igru vode stoperi, a Srna i Rakitić odigravaju povratne lopte, pa je 61 posto posjeda lopte za goste puno bolje zvučalo, nego što je to na terenu donijelo ploda. Isiticati Modrićevu ozljedu, bez obzira koliko znači za igru Hrvatske, čak je malo neumjesno, kada se sjetimo da su Talijanima (između brojnih ostalih) falili Pirlo i Verratti.

Talijanima i njihovom izborniku mora se priznati da gotovo perfektno igraju obranu u kojoj se pola momčadi njiše gipko i precizno kao jedno tijelo, da bi se na samu natruhu polukontre furiozno preobrazili u opći napad. Nemaju ekstra klasu, tehnički su razred ispod Hrvatske, ali imaju školovane igrače i pravog trenera, koji je naravno jači od Kovača. Dao mu je loptu, jer nije imao nekoga da je kvalitetno drži, pa se uzdao u veliku brzinu svojih igrača, koji su je ekspresno prebacivali do napadača. Da je na Kovačevom mjestu iskusniji trener, na ovo bi odgovorio istom mjerom - zgusnuo bi sredinu i tako iskoristio najjače hrvatsko oružje: znalce koji na malo prostora mogu izigrati protivnika i napraviti višak.

Veličanje 25 minuta "ševe" na talijanskoj polovici bez ikakve opasnosti po Buffona

Lijepo zvuči da Talijani od početka drugog dijela gotovo 25 minuta nisu prešli centar, ali što je konkretno, osim "ševe" na protivničkoj polovici, napravila Hrvatska pred Buffonovim golom? Svaki napad završavao je na 20-ak metara od njegovih vrata. Nakon prekida zbog bakljade čak i takvi Talijani, limitirani i bez klase, kojima je "najjači igrač disciplina", mogli su pobijediti, kada se dekoncentriranim hrvatskim reprezentativcima raspala sredina terena kroz koju su suparnici lako prolazili.

Perišić potvrdio da je već dugo jedan od dva najbolja hrvatska nogometaša

Podvlačeći crtu pod događaje na terenu, kao najvjeći plus moramo istaknuti Ivana Perišića, koji postaje najbolji hrvatski nogometaš uz Modrića. Ima kontinuitet kvalitetnih nastupa, kompletan je igrač, opasan i konkretan u svim ofenzivnim segmentima; brzini, trci, driblingu, šutu...

I Milano pokazao: Hrvatska ne može pobijediti svjetski uglednu reprezentaciju

S druge, loše strane, Kovačeva Hrvatska (kao ni ranije Štimčeva) ni ovaj put nije pokazala da može i zna pobijediti svjetski ugledne selekcije. Slaveći trijumfe protiv Islanda, Malte i Azerbajdžana, zapitajmo se kada je Hrvatska posljednji put pobijedila jaku, veliku reprezentaciju?

Navijači ovakvim potezima rade za one koje ne podnose oni, ali ni ostali ljubitelji nogometa u Hrvatskoj

Vratimo se za kraj navijačima: "Obični" ljubitelji nogometa o vrhuški koja drma nogometom u zemlji misle isto što i oni, ali ispadima kao što je ovaj na San Siru, navijači nikad neće dobiti kritičnu masu ni podršku javnosti za micanje onih koje ne podnose, jer u očima cijelog svijeta ispadaju "Sramota Hrvatske", a prosječnom Hrvatu puno gori od onih protiv kojih se bore.

Da ne govorimo kako su akcije poput ove u Milanu saveznički potez svima onima koji "nogomet su sjebali", jer time su im dali savršen argument za nove crne liste, prikazivanje navijača kao "najvećeg problema u državi", a policiji za još veću represiju prema navijačima.

Bacanje baklji u Milanu - savršen potez za one koji "nogomet su sjebali"

Ako im je cilj neredima izbaciti Mamićevu i Šukerovu Hrvatsku iz natjecanja, to se neće dogoditi, jedino će sebi priskrbiti deportaciju i zabranu ulaska u Italiju ili neku drugu zemlju gdje organiziraju pobunu bakljama. Sve i kad bi reprezentacija bila isključena iz ovih kvalifikacija (a to se, ponavljamo, neće dogoditi) i dalje je oko nje i saveza prevelika lova u igri, da bi se od kase maknuli oni koji "skrbeći za hrvatski nogomet" raskošno žive.

Neće izbaciti Hrvatsku iz kvalifikacija, još manje vrhušku iz saveza

Ogorčenje stanjem u hrvatskom nogometu opravdano je i shvatljivo, kao što se od navijača ne može očekivati da se u borbi protiv onih koji su nam nogomet zgadili oslone na "institucije", koje bez obzira na garnituru na vlasti, poglavicama iz močvare pomažu ili u najboljem slučaju tek prazno prijete. Zato se navijači okreću gerilskim metodama i borbu vraćaju na njihov teren - tribine. Iako novinare i kamere preziru, za iskaz nezdovoljstva nisu slučajno odabrali medijski najpraćeniju utakmicu Hrvatske.

Ali, glavešine iz HNS-a nakon scena iz Milana mogu se samo oduševljeno zagrliti i likovati. Ako njihova jedina opozicija sa stadiona misli da će akcijama poput ove u Milanu srušiti Šukera, Mamića i bratiju, grdno se prevarila, jer nitko neće poslušati "huligane koji u hramu europskog nogometa bacaju baklje" i veličaju krvoločni genocidni režim.