Foto: Twitter

APSOLUTNI vladari talijanskog i španjolskog nogometa odlučuju o europskom naslovu, koji će jednom od rivala savršeno zaokružiti sezonu trostrukom krunom, čime bi se Juventus konačno otresao imidža luzera u Ligi prvaka i povratkom među najveće svjetske klubove okončao uskrsnuće nakon sramotnog pada u drugu ligu i oduzimanja naslova 2006., dok bi Barcelona potvrdila renesansu nakon prošle sezone bez naslova i s puno rupa.

U moru repriza u Ligi prvaka, obračun Juventusa i Barcelone je premijera

Finale Lige prvaka naravno samo po sebi je spektakl, ali ove godine dodatnu draž i prestiž daje mu to što ćemo u Berlinu gledati dvije gladne momčadi, koje k tome 12 godina nisu igrale međusobnu utakmicu, što je u natjecanju punom repriza i ponavljanja parova (pa i u finalu) samo po sebi odlična vijest. Želja za uspjehom kod jednih je dakle povratak na europski vrh nakon 19 godina, a kod drugih povratak europskog žezla koje im "prirodno pripada".

Dvoboj gladnih: Juve se želi vratiti među europske velikane, Barca uzeti natrag trofej koji joj "pripada"

Spomenuli smo veliku želju za dokazivanjem kod obje momčadi, "raritetnost" dvoboja s ovim sudionicima i sudar do sada ne sukobljenih taktičkih koncepcija i filozofija kao neke od glavnih odlika finala, ali naravno da to ne znači kako da se u završnoj predstavi nalaze tamo zalutali juniori, jer u momčadima koje se bore za titulu prvaka Europe prekaljene su, iskusne igračine, koje su prošle i osvojile sve, a kao što ćemo se podsjetiti, to što Juve i Barca već dulje od desetljeća nemaju zajedničku prošlost, nipošto ne znači da je nemaju neki od igrača na obje strane i da ona nije itekako bogata i burna, što je eto još jedan začin obračunu u Berlinu.

Stara gospoda Stare dame: Većina Juventina s pogrešne je strane tridesetih

Formalni domaći finala je Juventus, pa najavu počinjemo sa "Starom gospodom", kako smo parafrazirali poznati nadimak kluba, jer čak šest igrača koji će biti u prvoj momčadi Juventusa protiv Barcelone ima više od 30 godina, pa je iskustvo, uz neosporni timski duh i borbenost, bilo glavni adut Juventusa na putu do finala, gdje su izbacili Borussiju, Monaco i Real. To što su istovremeno osvojili talijansku duplu krunu stvarno nije vrijedno posebnog isticanja, jer Juve je još prije mjesec dana, četiri kola prije kraja osigurao četvrti uzastopni "scudetto".

Od blata do zvijezda uz novog Agnellija i Moggijevog jednako sposobnog, ali ne krimogenog nasljednika

Antionio Conte otišao je prošle godine s klupe jer mu je dojadilo biti "prvi u selu", odnosno gomilati talijanske naslove, a iz Lige prvaka ispadati u veljači i stalno se žalio kako je Juventus, kao i talijanski nogomet općenito, zbog manjka ulaganja u pojačanja i infrastrukturu, izgubio bitku sa španjolskim, njemačkim i engleskim velikanima. Ali, ono što nije uspjelo njemu, pošlo je za rukom Massimilianu Allegriju, ili kako će reći mnogi koji ga podcjenjuju, momčadi kojoj je on "samo" trener. Uz Buffona, Chiellinija, Pirla i ostale senatore, glavnim igračima Juvea, mnogi će prepoznati predsjednika Andreu Agnellija i direktora Giuseppea Marottu, "Moggija koji ne krši zakon".

Juventus je šampionsku momčad složio besplatno

Jer kažnjeni i iz nogometa izbačeni Kralj mercata, ali i štela sa sucima, bio je više crna nego siva eminencija Juventusa i njegovih mnogobrojnih uspjeha, za koje će se sudski ispostaviti da su bili izboreni nesportskim metodama, pa je Juventusu trebala promjena u vodstvu i operativi, koja je došla u liku nasljednika dinastije Agnelli i Marotte. Direktor je pokazao da je još veći majstor od prethodnika, jer djelovao je u uvjetima stigme bačene na klub i strože kontrole te neusporedivo manjeg budžeta, ali je svejedno nanizao Pirla, Evru i Pogbu, sve bez odštete, kao slobodne igrače. Danas samo mladog Francuza mogu prodati za cijenu koju je Real platio za Ronalda. Kada je morao plaćati odštete, radio je to samo za prave majstore, kao što su recimo Vidal i Tevez, za koje je ukupno izbrojeno 20-ak milijuna eura. Naravno da sada Čileanc sam vrijedi barem trećinu više od ovog iznosa.

Odbijaju basnoslovne ponude i dovode nova pojačanja

Ali, snaga ovog Juventusa je što zahvaljujući takvoj poslovnoj politici i europskim uspjesima po još nečemu postao superioran u odnosu na ostale talijanske klubove; najbolji igrači više mu ne gledaju stalno prema Londonu, Barceloni ili Madridu, a ako i odu, sada si može priuštiti odlične zamjene, pa je tako već iz Palerma doveden napadač Paulo Dybala, a čini se da je Sami Khedira najnovije u nizu "besplatnih" pojačanja.

Nemaju ekstra talent ili superzvijezde? Pogba, Vidal, Morata i Tevez ne bi se složili

Stajalište je mnogih kako aktualnom Juveu za najveći uspjeh nedostaje ekstra talent ili superzvijezda, kao što su bili Zidane, Del Piero ili Nedved, ali Pogba, Vidal, Morata i Tevez čine se sasvim solidnim nasljednicima velikana iz 90-ih. Ako se po talentu ne mogu mjeriti s Barcelonom (kao što to nitko ne može), svakako su primjer zajedništva, momčadskog duha i ekipa su koja će iskoristiti sve protivničke mane. Forte im je oranje po svim dijelovima terena i vezni red, koji momčadi donosi savršen balans, a podjednako je važan i učinkovit u igri u oba smjera.

Juve za odlučnu bitku na centru ima kombinaciju boraca i umjetnika kakvu bi poželio svaki klub

I prije ovog finala može se reći ono što se ponavlja prije praktično svake utakmice: "glavna bitka vodit će se na sredini terena", a Juve tamo ima borce i umjetnike koje bi svaki klub poželio u ovakvoj utakmici. Ako na tom dijelu igrališta Barci ograniči prostor, posjed i tako stvori rupu između protivničke veze i napada, spriječit će brzi prijenos lopte prema trojcu koji je ove sezone zabio 120 golova, Juve se u tom slučaju može nadati nečemu. U suprotnom, finale će ići samo u jednom smjeru, Barceloninom. Juve neće pritiskati visokim presingom, jer kako smo mogli vidjeti u Juventusovim utakmicama ove sezone, Allegri voli da mu momčad bez lopte "dijamant" na sredini pretvori u još jednu, dublje postavljenu crtu obrane.

Vidal i društvo pretrčali su i izvozali Real, ali protiv Barce će morati povisiti tempo

Juventusu je to već jednom uspjelo, protiv Reala, gdje su ugledne protivničke veznjake ne samo pretrčali, nego i izvozali dodavanjima, ali suparniku je tada nedostajao Modrić, pa je Ronaldo ostao odsječen, a Real u polufinalu. Ali, ne samo što je kompletna Barcelona bolja od Reala, nego su Rakitić, Iniesta i Busquets daleko sposobniji "radnici" od Realove sredine sastavljene od umjetnika i priučenih stopera, pa će Juventusovi veznjaci u finalu morati povisiti tempo, jer samo tako imaju nadu da će spriječiti egzekuciju u izvedbi MSN-a, kojem je bitnije da veza uspije proslijediti loptu, a oni ionako mogu probiti svaku obranu, pa makar i Juveovu, kojoj će ovom prilikom nedostajati Chiellini, dok se vraća iskusni, ali nedovoljno oporavljeni Barzagli, koji će raditi društvo Bonucciju. Bojište na sredini ujedno je prilika Juveu da se nametne u igri prema naprijed, pri čemu će se Vidalu pridruživati iz napada spušteni Tevez i tako biti čovjek viška za najjači dio njegove momčadi.

Svaka čast Pirlu, ali u ovoj žestokoj borbi za njega je rezerviran gospodski posao

Velika borba koja nas čeka u sredini značajna je po tome što će Juventus tamo staviti Barcelonu na veću kušnju nego što je bila protiv Manchester Cityja, PSG-a i Bayerna, toliko su dvosmjerno sjajni "Novi Viera" Pogba, svestrani, polivalentni Marchisio i ključni igrač ovog Juventusa, Arturo Vidal, jednako učinkovit u destrukciji i ubojit u konstrukciji. Svaka čast Pirlu, ali u ovoj žestokoj borbi za njega je rezerviran gospodski posao, dijeljenje lopti i izvođenje prekida, nakon čega se pridružuje Lampardu tamo gdje odlaze zaslužni europski nogometni penzioneri.

"Bratoubilački rat" Argentinaca i repriza bitke sa SP-a

Daleko od zadnjih ugovora karijere su igrači koje smo spomenuli na početku, govoreći o suparnicima koji će nastaviti bitke iz prošlosti: Vidal i Busquets, koje smo već gledali prošlog ljeta na SP-u, kada je Vidal bio ključni čovjek u pobjedi njegovog Čilea (2:0) upravo učinkovitim zatvaranjem Barcinog neopjevanog junaka. Kada Juve krene u napad, uzdat će se ne samo u svoja dva napadača protiv dva Barcelonina središnja braniča, nego i u Vidalove munjevite prodore naprijed, pri čemu će Busquets loviti Čileanca.

"Bratoubilački rat" bjesnit će između sunarodnjaka i prijatelja, ali i velikih rivala Teveza i Mascherana, koji su jedan protiv drugog igrali najveće argentinske (River - Boca) i engleske derbije (ManU - Liverpool), ali i surađivali u reprezentaciji, Corinthiansu i West Hamu. U Berlinu gledamo nastavak ovog čudnog odnosa, u kojem će Mascherano, koji je od defenzivnog veznjaka prisilno prekomandiranog na stopera, postao nezamjenjiv u obrani Barcelone, čuvati "divljeg" i neuhvatljivog Teveza, koji se iz špice pretvara u "desetku" i obrnuto. To će biti možda najžešći dvoboj igrača koji su u sjajnoj formi i bez obzira što igraju potpuno drugačije uloge, dijele osobine - sjajno čitanje igre i fanatičnu borbenost.

Kako će Evra zaustaviti Messija? Sam nikako, uz pomoć ostalih - teško

Šlager dvoboja među igračima trebao je biti onaj između Chiellinija i Suareza, ali s obzirom da se Talijan ozlijedio, tu je druga Urugvajčeva žrtva, Patrice Evra. Međutim, on se neće opet sukobiti s onim koji ga je rasistički vrijeđao, ovaj put prijeti mu nogometno ponižavanje od strane Lea Messija. Bit će to treći put da igra u finalu LP protiv njega i oba prethodna s Unitedom je izgubio, ali barem se nije morao misliti o Messiju, koji je kod Guardiole igrao lažnu devetku. Ali, Messi je u novom Barcinom rasporedu desno krilo, pa Evri nema spasa na njegovom lijevom boku Juventusove obrane, gdje će mu posao otežavati Dani Alves, koji se bočno pridodaje napadima i odlično surađuje s Messijem. Alves preuzima krilo kada Messi izvrši poznati prelazak s desne strane prema sredini u njegovu zonu na 20-ak metara od gola, pa će Evri bitni nužna pomoć Pogbe i središnjih braniča, s obzirom da od Pirla ovdje nema velike koristi.

Guardiolini prvaci Europe bili su "najbolji u povijesti"

Barcelona također, kao što smo već istaknuli, ove sezone dožviljava preporod, a pobjedom u Berlinu postala bi prva momčad u povijesti koja je dva puta osvojila trostruku krunu i to u samo šest godina. Još recentnije, kada je Barcelona 2011. osvojila četvrtu Ligu prvaka, Guardiolinu momčad proglasili su najboljom momčadi svih vremena.

Ova momčad težište igre prebacila je na trojku pred golom, a ne na onu na centru

Međutim, ova inkarnacija nema veze s nedavnom, koju je postavio i ostavio prijašnji trener, jer ne samo što je trozubac Messi - Suarez - Neymar jači od Pepovog "napada bez napadača", ova momčad težište igre prebacila je na trojku pred golom, a ne na onu na centru, kao što je bio slučaj s "tiki-taka" Barcom.

Uspavljivanje protivnika i gledatelja zamijenila je brzina

Za razliku od Gurdioline, koja je protivnika ( ali i mnoge gledatelje) uspavljivala beskrajim dodavanjima i sakrivanjem lopte prije nego što bi ošamućenog rivala dotukla Messijevim potezom i u kojoj je glavnina kreativnosti bila skoncnetrirana na sredini terena, ova Barcelona je daleko više radna i izravna momčad, koja se na sredini bori i ne "umire u ljepoti", nego vezu shvaća kao bitno, ali ipak samo sredstvo prijenosa lopte pred protivnički gol, gdje napad od 120 golova u sezoni može i hoće dotući svakoga. Za usporedbu, svi igrači Juventusa u isto vrijeme postigli su 103 gola.

Rakitića se hvali zbog jednostavnosti i stavljanja u službu momčadi, a ne minijatura i rolica

Naravno da su Iniesta i Rakitić umjetnici s loptom, ali ove sezone zatomili su svoju artističku narav i potpuno se stavili u službu momčadi. To posebno vrijedi za Rakitića, koji je hvaljen zbog brzine i jednostavnosti odigravanja koji obilježavaju taktiku nove Barcelone, nego što do izražaja dolazi njegova kreativnost.

Messi se vratio, pa se digla i Barcelona

Kao i u svemu u Barceloni, ključ uzleta je Messi, koji nakon crne rupe proše sezone, kada je djelovao potrošeno i demotivirano, izgleda i igra kao da svima želi dokazati da je vrijeme Zlatnu loptu vratiti iz Ronaldove u njegovu vitrinu. Nadalje, na terenu se vidi ono što i on sam govori; Suarezov dolazak dao mu je puno više mjesta, jer sjajni napadač neprestanom trkom i mijenjanjem pozicija razvlači protivničke obrane, pa Neymar s lijeve i Messi s nove pozicije na desnoj strani, ulaze prema golu prethodno očišćenim koridorima.

Obrana i prekidi: Od najveće mane do oružja ove momčadi

Obrana, njeno pojačanje Bravom, Ter Stegenom i Mathieuom, pretvaranje prekida iz najveće mane u jedno od oružja ove momčadi, kao i povratak u formu Piquea, još jednog ključnog igrača koji je bio "uzeo godinu pauze", također su bitan segment Barcinog povratka na trofejnu stazu, pri čemu obrana počinje već od napadačke trojke, koja pritišće protivnikov zadnji red i tako mu otežava iznošenje lopte i početak napada.

Allegri i Enrique: U prvoj sezoni mogu osvojiti trostruke krune, ali im se rugaju kao "kukavici" i "Messijevom slugi"

Treneri finalista nisu u najavama i analizama utakmice u drugom planu samo zato što su njihove momčadi pune zvijezda i vrhunskih igrača, nego zbog toga što ih javnost i navijači, ali i glavni igrači, smatraju najmanje zaslužnima za veliki uspjeh nadomak kojeg su došli.

Oba trenera, Allegri i Enrique, imaju priliku već u prvoj sezoni od preuzimanja njihovih klubova osvojiti trostruku krunu, ali bez obzira što su obojica već obavili dvije trećine posla, a jedan od njih će kompletirati podvig, priznaju im se jako malo zasluga za trofeje.

Kada je Allegri imenovan Contijevim zamjenikom, dočekan je s podsmijehom i kao još jedan dokaz u prilog tvrdnji njegovog prethodnika da talijanske velikane više ne vode vrhunski treneri.

Iako je nedvojbeno da je Juventusov veliki uspon ostvaren zato što je postao momčad u punom smislu riječi, jedinstvena, uigrana i borbena, za što se inače hvali trenere, i dalje je malo onih koji će se zbog toga pokloniti Allegriju. Ali što očekivati od navijača, kada mu jedan od glavnih igrača na zamjenu u prvoj polufinalnoj utakmici protiv Reala (išao je čuvati rezultat, iako je mogao dotući protivnika) pred cijelim svijetom kaže da je "plašljivi kurvin sin"?

Nije puno bolja situacija ni s Barceloninim trenerom, jer kako kažu u Barceloni, ova momčad ostvarila je uspjehe "ne zahvaljujući Enriqueu, nego usprkos njemu". Nije nikakva tajna da ga Messi ne podnosi i smatra nedovoljno dobrim trenerom za Barcelonu, kao i da ga je otvoreno prozivao kao krivca za krizu momčadi u siječnju, jer stalno rotira igrače, umjesto da standardizira momčad.

Činjenica je da je nakon toga Enrique prestao mijenjati sastav i počeo stalno igrati s najjačom momčadi, iako danas tvrdi da su upravo te izmjene momčad zadržale svježom i sačuvale je od ozljeda i tako omogućile dolazak na korak do trostruke krune. Također, iz svlačionice je potekla priča kako je Messi, a ne trener, stvarni vođa momčadi i u svlačionici, a ne samo na terenu, gdje je upravo on uveo taktičke promjene koje su od sezone koja je prijetila još jednim debaklom, postala trijumfalna.