HRVATSKI košarkaši su katastrofalnom igrom u posljednjih nekoliko minuta utakmice polufinala splitskog turnira protiv Njemačke ostali bez nastupa na Olimpijskim igrama. Nakon prve tri minute posljednje četvrtine Hrvatska je imala čak deset poena viška, a onda je uslijedio blackout, toliko puta viđen u posljednjih dvadesetak godina hrvatske košarke, pa su Nijemci bez problema napravili ogromnu razliku i bez drame zaključili utakmicu.

Ovakav bizaran poraz nije ništa novo u hrvatskoj reprezentativnoj košarci. Od Eura 1995., kad je Hrvatska, nekad košarkaška velesila, osvojila svoje posljednje odličje, košarkaški fanovi u Hrvatskoj sličnih su se blamaža toliko nagledali da ovaj splitski debakl ne iznenađuje. Štoviše, sasvim je logična posljedica totalnog kaosa koji se događa ne tako davno najvećem sportskom brendu Hrvatske. 

Krivaca je puno i teško je uprijeti prstom u samo jednog: devastacija košarke koja traje već treće desetljeće, njena marginalizacija kod političkih elita, postavljanje podobnih i nestručnih ljudi umjesto onih koji znaju svoj posao, luzerski mentalitet igrača, katastrofalan odabir izbornika, lutanje vodećih ljudi Saveza ili splet nesretnih okolnosti. 

Pitamo vas u anketi tko je po vama najveći krivac zašto Hrvatska nije otišla na Olimpijske igre u Tokio.

SAVEZ, ODNOSNO RAĐA i VRANKOVIĆ

Premda su u HKS bez sumnje došli s dobrim namjerama i s velikim obećanjima, malo toga su napravili. Ne samo da nisu uspjeli podići hrvatsku košarku već ona, u ovih nekoliko godina otkad su Rađa i Vranković na čelu Saveza, tone sve dublje. Nakon senzacionalnog trijumfa u Torinu, plasmana na Igre u Riju te jako dobrog nastupa u Brazilu uslijedio je klasičan pad, a Rađa i Vranković nisu puno napravili da taj pad zaustave. Njihovo nesnalaženje se posebno ogleda u katastrofalnom odabiru izbornika. Nakon relativno uspješnog mandata Ace Petrovića HKS je doveo najprije Ivicu Skelina, a zatim Dražena Anzulovića.

Prvi je u kvalifikacijama za SP 2019., istina, bez pomoći najboljih igrača, gubio od Rumunjske i Nizozemske, a drugi je s najjačom mogućom Hrvatskom imao priliku popraviti stvari, ali je u ključnim utakmicama najprije izgubio od rezervne i rasterećene Litve, a zatim i od prosječne Poljske. Nakon debakla u kvalifikacijama za košarkaški Mundijal u Kini, Savez je doveo Veljka Mršića. Bivši hrvatski reprezentativac je dobro počeo. Lišen pomoći najboljih igrača rutinski je Hrvatsku odveo na Euro, ali zatim se dogodio turnir u Splitu.

VELJKO MRŠIĆ

Hrvatska je kvalifikacijski turnir u Splitu otvorila katastrofalno. Poraz od skoro 30 razlike od Acinog Brazila te mučna i na jedvite jade iščupana pobjeda protiv košarkaškog patuljka Tunisa bili su ozbiljno upozorenje da se reprezentaciji u Splitu ništa dobro ne sprema. Onda je stigla Njemačka, lišena pomoći pet, šest najboljih igrača poput Maxija Klebera i Dennisa Schrodera. Korektna, ali ništa više od toga, ekipa koju je Hrvatska mogla i morala pobijediti. I vjerojatno bi da Mršić sedam minuta prije kraja nije počeo povlačiti neke sasvim nerazumljive i nelogične poteze. Na stranu što u napadačkom segmentu nismo imali baš nijednu uigranu akciju. Imali smo Bojana Bogdanovića. Bojan je uvalio svojih 38 poena, ali kad kažemo da je ostatak ekipe dodao upravo toliko, onda je jasno kako je Hrvatska igrala u napadu. Ipak, sedam minuta do kraja Hrvatska je imala velikih +10 i jedino što je Mršić trebao bilo je osigurati obranu i markirati najboljeg njemačkog igrača Maoda Loa, koji je u prvom poluvremenu jedini trpao hrvatski koš.

Ne samo da Mršić to nije napravio već je na klupi zaboravio Pavla Marčinkovića, jedinog igrača koji je mogao kvalitetno čuvati Loa, a u igru je ubacio Roka Ukića i Željka Šakića, koji ne mogu čuvati nikoga ni da igraju u amaterskim ligama. Naravno, krah je bio neizbježan. Lo je najprije razigrao sebe, a onda i suigrače i Hrvatska je u sedam, osam minuta primila čak 30 poena. Nijemci su u finalu preko Brazila rutinski izborili Tokio, a mi smo stali zakopani u vlastitom blatu, istom onom u kojem se koprcamo četvrt stoljeća.

Nakon utakmice Mršić je nastavio "briljirati". Najprije je rekao kako je jako zadovoljan nastupom i da je to bila najbolja utakmica Hrvatske pod njegovom palicom. Zatim se na presici skoro fizički sukobio s predstavnikom FIBA-e, da bi idući dan izjavio kako je turnir u Splitu zapravo bio nevažan te da mu je on samo poslužio da se igrači malo okupe i podruže uoči Eurobasketa.

IGRAČI

Nažalost, u ovom trenutku i u ovim okolnostima boljih nismo imali. Neki su ozlijeđeni, a neki i dalje igraju u NBA ligi. Međutim, ono što bode u oči je govor tijela tih igrača. U posljednjim minutama drame protiv Tunisa, dok su suci nešto pregledavali, bilo je vidljivo da igrači gotovo ne razgovaraju. Floskule o kemiji i genijalnoj atmosferi u momčadi standardna su predstava za medije jer je bilo jasno da se na parketu i na klupi, sa svojim izbornikom, ponašaju kao da su jedan drugome protivnici. Napad je stvar kvalitete, koju očito nemamo, no obrana je stvar volje i želje. Činjenica da u Splitu obrane, ni individualne ni kolektivne, nije bilo jasan je pokazatelj stanja duha hrvatskih košarkaša.

SPLET NESRETNIH OKOLNOSTI

Istina, Nijemcima je nedostajalo pola momčadi, nekoliko najboljih igrača, ali za razliku od nas, oni imaju širi kadar i lakše mogu preboljeti neke izostanke. Za Hrvatsku nedolazak Šarića, Zupca, Simona, pa čak i Krušlina, Šamanića i Bendera, bio je nenadoknadiv hendikep. Poklopilo se puno nesretnih okolnosti. Najprije, korona je pomaknula početak NBA sezone, a samim tim i njen kraj tako da veliko finale ima tek početi umjesto da je sve bilo gotovo u lipnju. Zatim, Bojan Bogdanović je igrao polufinale Zapada, a Dario Šarić i Ivica Zubac finale. Da su ranije ispali, poput recimo Luke Dončića, pridružili bi se reprezentaciji i stvari bi izgledale znatno drugačije. Zatim, Kruno Simon, iza kojeg je najbolja sezona u karijeri, imao je peh da se ozlijedi u finalu Eurolige, koju je njegov Efes osvojio. Kad tome pridodamo i ozljede Luke Šamanića, Dragana Bendera te Filipa Krušlina, onda možemo zaključiti da nas ni sreća nije baš mazila.

LUZERSKI MENTALITET

Nekad smo bili nezadovoljni kad je reprezentacija osvajala bronce na svjetskim i europskim prvenstvima. Danas je to jako teško objasniti mlađima, ali zaista je bilo tako. Tri bronce u nizu (EP 1993., SP 1994. i EP 1995.) u javnosti su bile označene kao neuspjesi, a izbornici su takve "katastrofe" plaćali glavom (Novosel, Gjergja, Aco Petrović). U mitskom polufinalu Igara u Barceloni protiv ZND-a Hrvatska je po svim zakonima košarke trebala izgubiti, ali tu je utakmicu na kraju, sasvim izvan logike, ipak dobila i izborila finale protiv jedinog pravog Dream Teama. Danas je nešto tako nezamislivo. Strah, nesigurnost, porazi kao standard i konstanta ubrizgali su u hrvatsku košarku luzerski mentalitet da je danas nemoguće da hrvatska reprezentacija nekim čudesnim preokretom napravi neki rezultat, a nebrojene su i utakmice u kojima nas nije protivnik porazio, već smo porazili sami sebe.