PARIS SAINT-GERMAIN obranio je naslov prvaka Europe. Nevjerojatan uspjeh za momčad Luisa Enriquea, koja je postala prva momčad koja je obranila naslov Lige prvaka nakon Real Madrida u sezoni 2017./18. S druge strane, Arsenal, unatoč porazu, završava svoju najbolju sezonu u posljednje 22 godine te jednu od najboljih u svojoj povijesti.

Utakmica je vjerojatno bila bliža nego što se očekivalo. U najavama finala PSG je bio favorit, a u javnom narativu smatran je i uvjerljivim favoritom. Arsenal je, s druge strane, bio percipiran kao momčad koja manje prijeti, previše obrambeno orijentirana, za razliku od PSG-a koji dominira napadačkom igrom i maksimalno agresivnim stilom.

Prilagodljivost protiv čiste dominacije

Ono što je bilo poznato prije utakmice, a posebno je važno u kontekstu finala između dviju momčadi koje ne igraju često jedna protiv druge, jest da je Arsenal prilagodljivija momčad te da je kod njega teže predvidjeti što točno očekivati, bez napuštanja osnovnih okvira vlastite filozofije.

Tijekom sezone od Arsenala su se mogle vidjeti utakmice u kojima dominira posjedom i igra vrhunski napadački nogomet, ali i one u kojima prihvaća razdoblja podređenosti te se u njima osjeća ugodno, dominirajući kroz zonsku obranu.

PSG nije takva momčad. PSG u svakom trenutku igra na svoj način, konstantno brani čovjek na čovjeka, znatno je manje prilagodljiv i puno više prostora ostavlja kad se brani. To ih, s obzirom na kvalitetu, čini agresivnijima, ali i predvidljivijima.

Arsenal je obranu čovjek na čovjeka iskoristio već kod vodećeg pogotka. Jasno, dogodio se nakon minimalne pogreške jednog igrača, ali Arsenal je taj prostor originalno stvorio spuštanjem Havertza s pozicije napadača, čime se otvorio prostor u sredini obrane, koji je na kraju upravo on iskoristio.

Arsenal je imao pripremljene kombinacije i automatizme koji su koristili slabosti PSG-ovog obrambenog stila, ali je imao premalo strpljenja i posjeda da ih redovno koristi. Odvlačenja, izvlačenja i driblinzi na širokom prostoru odlični su mehanizmi protiv obrane čovjek na čovjeka jer tjeraju protivnika da konstantno kasni korak za svojim igračem. Arsenal je to znao, pripremio, no nije i uspio.

Arsenalova zona

S druge strane, Arsenal zna biti znatno pragmatičniji i prilagodljiviji upravo onome u čemu PSG briljira. PSG je u utakmicama protiv Chelseaja i Bayerna u nokaut fazi pokazao koliko je opasan protiv momčadi koje se brane čovjek na čovjeka jer tada do izražaja dolaze njihove rotacije i automatizirane kretnje s izrazito brzim igračima koje protivnici teško prate u duelima, pogotovo u tako kohezivnom sustavu.

Arsenal je ponovno pokazao zašto ga se može smatrati najboljom obrambenom momčadi na svijetu. U kontekstu polufinala Lige prvaka smo ranije pisali kako nije pošteno jedan dvomeč smatrati boljim od drugog samo zato što je u jednom palo devet golova, a u drugom dva, jer je to prvenstveno posljedica stila igre, a ne tolike razlike u kvaliteti između momčadi.

Arsenal se postavio u 4-4-2 zonski blok koji nije bio opsjednut konstantnim pritiskom na loptu kao PSG-ov sustav. Bili su spremni ostaviti nekoliko igrača iza lopte kako rotacije PSG-a ne bi imale toliki učinak te kako ih ne bi morali loviti cijelu utakmicu, već da rotacije dolaze prema njima.

Iako će se to često okarakterizirati kao bunker, Arsenal je tu maksimalno uigran te je skoro u potpunosti uspio. PSG u prvom poluvremenu nije stvorio nijednu ozbiljnu priliku.

Arsenal je idealno želio stvarati situacije u kojima može imati nešto veću kontrolu, a imao je i mehanizme kojima je iz zonskog bloka mogao iskočiti u visoki presing, ali to nije radio često jer im fantastične kretnje PSG-a nisu dopuštale.

Pokazali su da je njihova najveća snaga upravo to što su, čak i kada im ne prolazi proaktivni plan igre koji uvijek pokušavaju nametnuti, jednako kvalitetni i kada su postavljeni u bloku. Takva kvaliteta u svakoj fazi često stvara percepciju Arsenala kao isključivo obrambene momčadi, iako to nisu. 

PSG je pokušavao razne stvari. Primarno su pokušavali napadati s desne strane, no prebacivanje težišta na lijevu im je donijelo izjednačanje. Arsenal ih je zatvarao sve do prve opasnije situacije, u kojoj je PSG izjednačio zahvaljujući minimalnoj dekoncetraciji Arsenalove obrane. 

Kvaratskhelija je na trenutak ostao sam za dupli pas, u brzoj kombinaciji prošli su pokraj Mosquere i izborili kazneni udarac koji su realizirali za izjednačenje. Na malom prostoru pokazali su samo djelić dominacije koju bi uspostavljali da Arsenal nije bio toliko zgusnut i zonski organiziran kao što je bio.

Nijanse odlučile između podjednakih ekipa

Utakmica se, kao što je bilo i najpoštenije, svela na nijanse i raspucavanje s bijele točke. Moguće da bi ranije zamjene Martinellija i Timbera umjesto Trossarda i Mosquere unijele potrebnu svježinu, no gol je primljen taman na početku perioda u kojem su zamjene inače planirane.

Isto tako, Arsenal je nakon izjednačujućeg pogotka pokazao veću hrabrost od onog što će im ljudi zamjeriti, no to se opet pokazalo kao ideja koja je išla više na PSG-ov mlin.

Arsenal je pokazao iznimnu mentalnu snagu, odigrao vrhunsku utakmicu i vrhunsku sezonu za svoje mogućnosti te nema za ni čim žaliti jer je probio dugogodišnju barijeru osvajanja trofeja i velikih utakmica, a ima temelj koji samo može postajati bolji.

S druge strane, Enrique je na drugi način dokazao klasu. On se nije prilagođavao i zato je tekst bio više usmjeren prema Arsenalovoj ideji, no on se ni ne treba prilagođavati. On je u kontinuitetu stvorio stroj od momčadi koja bez egoističnih zvijezda dominira u najpotentnijem nogometu Europe u oba smjera, a sad i trofejno stvara jednu od najvećih nogometnih dinastija 21. stoljeća.