HRVATSKA već godinama traži nasljednika Marija Mandžukića. Kroz reprezentaciju su prošli brojni napadači, ali nijedan nije uspio zadržati mjesto u početnoj postavi. Pitanje je koliko je problem u njihovoj kvaliteti, a koliko u načinu na koji ih Hrvatska koristi.

Hrvatski napadači nisu savršeni, ali daleko su od neupotrebljivih. Imaju različite kvalitete, redovito zabijaju u klubovima i igraju ozbiljan nogomet. Ipak, od njih se očekuje da u nekoliko desetaka minuta, često protiv najjačih europskih reprezentacija, pokažu da zaslužuju biti prvi izbor. Ako ne uspiju, priliku dobiva netko drugi. Takvim pristupom teško je dobiti napadača koji će igrati s potrebnim samopouzdanjem.

Vojnović je pogodio srž problema

Aljoša Vojnović, bivši nogometaš Osijeka, Slaven Belupa i RNK Splita te stručni komentator Nove TV, nakon utakmice s Engleskom vrlo je precizno opisao problem hrvatskog napada. Bila je to najbolja analiza situacije oko napadača koju sam ikad čuo u eteru.

"Mislim da je to, uz poziciju golmana, najdelikatnija pozicija ako je promatraš isključivo kroz formu. Samopouzdanje napadačima ne dolazi samo iz forme, nego i iz hijerarhije. Posao postizanja golova vrlo je specifičan. Garantiram da napadač koji u 58. minuti gleda preko ramena hoće li biti zamijenjen ne može postići gol", rekao je Vojnović.

Kao primjer naveo je Francusku, koja je 2018. osvojila Svjetsko prvenstvo s Olivierom Giroudom kao standardnim napadačem. Giroud nije postigao nijedan pogodak na turniru, ali Didier Deschamps nije odustao od njega jer je znao što mu donosi.

"Bio je njegov prvi napadač, imao je određene zadatke i trener je imao plan za njega. Giroud se nije morao tresti zbog svog statusa, nego je igrao svoj nogomet. Vjerujem da bismo i mi trebali odlučiti kakvu igru želimo igrati, što očekujemo od napadača i pokazati malo više dosljednosti. Mislim da bi to bilo korisno za igrača za kojeg se izbornik odluči", objasnio je Vojnović.

Francuska nije čekala da Giroud postane Thierry Henry. Deschamps je odabrao igrača koji odgovara njegovoj ideji nogometa, dao mu konkretne zadatke i prihvatio njegove nedostatke. Hrvatska već godinama radi obrnuto.

Dalić je započeo, Bilić nastavio

Ovaj problem nije nastao dolaskom Slavena Bilića. Hrvatska se s njim mučila i pod Zlatkom Dalićem, koji je nakon Mandžukićeva odlaska napadače često birao prema trenutačnoj formi i posljednjem pogotku. Tko bi zabio, dobio bi priliku, a nakon utakmice bez gola ponovno bi završio na klupi.

Izmjenjivali su se Musa, Budimir, Ivanović, Matanović i drugi. Jedina konstanta bio je Andrej Kramarić, ali on uglavnom nije imao ulogu klasične devetke. Često je igrao na krilu ili iza napadača.

Bilić je naslijedio takvu situaciju i u prvom ciklusu povukao alibi potez. Pozvao je čak šestoricu napadača: Igora Matanovića, Diona Drenu Belju, Petra Musu, Franju Ivanovića, Antu Budimira i Andreja Kramarića. U odnosu na taj ciklus sada je izostavio Musu, dok Ivanović propušta okupljanje zbog lakšeg potresa mozga.

Dobro je da Hrvatska raspolaže tolikim izborom, posebno zato što su u pitanju igrači različitih profila. No pozivanje šestorice napadača može biti i alibi kojim se izbjegava donošenje konkretne odluke.

Ovako je Bilić raspodijelio minutažu u svojih prvih pet utakmica:

Češka - Hrvatska 1:2: Matanović 63 minute, Budimir 27.

Španjolska - Hrvatska 4:1: Beljo 60 minuta, Budimir 30, Ivanović 18.

Hrvatska - Engleska 0:7: Musa 45 minuta, Matanović 45, Ivanović 90.

Hrvatska - Španjolska 1:2: Matanović 65 minuta, Beljo 25.

Engleska - Hrvatska 2:1: Matanović 70 minuta, Budimir 20.

Matanović je skupio 243 minute, Beljo 85, Budimir 77, Musa 45, a Kramarić nije igrao. Ivanović je odigrao 108 minuta, ali na krilnoj poziciji. Matanović je očito dobio najviše prostora, no ostaje pitanje je li Bilić u njemu prepoznao dugoročno rješenje ili mu samo trenutačno daje prednost.

Posebno je upitno povremeno "isprobavanje" igrača poput Kramarića i Budimira. Obojica imaju dovoljno reprezentativnih nastupa i iskustva na najvišoj razini da izbornik mora znati njihove prednosti i ograničenja. Za procjenu njihovih mogućnosti ne trebaju mu nove utakmice.

Ako želi graditi napad oko mlađeg igrača, onda mu mora otvoriti prostor. Nema smisla dijeliti minute na šest strana samo zato da bi svi dobili priliku.

Kako ove sezone igraju hrvatski napadači?

Brojke hrvatskih napadača pokazuju da izbornik ima ozbiljan izbor. Dion Drena Beljo postigao je čak 19 golova u 20 nastupa za Dinamo i vodeći je strijelac Europa lige s četiri pogotka. Petar Musa završio je regularni dio MLS-a kao drugi strijelac lige s 22 gola, iza Lionela Messija.

Ante Budimir s osam pogodaka peti je strijelac La Lige. Igor Matanović postigao je osam golova za Freiburg, a Andrej Kramarić ima dva pogotka i četiri asistencije. Franjo Ivanović zabio je dvaput u 13 nastupa. 

Beljo zabija, ali što još mora napraviti?

Vojnović je posebno istaknuo Beljinu golgetersku formu. "Znam da je argument protiv Belje to što igra u slabijoj ligi. Međutim, garantiram da nije lako postići više od 40 golova u kalendarskoj godini. Čak ni za ozbiljne europske napadače koji bi otišli igrati drugu HNL ne možeš garantirati da bi postigli više od 40 golova u sezoni. Zato bi mi broj golova možda trebao biti prvi kriterij", rekao je.

Golovi u HNL-u nemaju jednaku težinu kao oni u najjačim europskim ligama, ali ne mogu se ni ignorirati. Beljo je jedan od najboljih strijelaca na svijetu već sezonu i pol. Trpa iz penala, glavom, iz odbijanca, škaricama, na povratnu loptu i nakon lažnjaka.

U završnici ima skoro sve, a pokazao je i veliki napredak u igri van 16 metara, zadržavanju lopte i asistiranju. Već je nadmašio prošlosezonski učinak i trenutačno ih ima čak devet, tri više nego prošle sezone.

To ne znači da automatski mora biti hrvatska devetka. Možda Biliću više odgovara Matanovićeva agresivnost i igra bez lopte, Budimirova prisutnost u kaznenom prostoru ili neki drugi profil. Sve su to legitimni izbori, ali izbornik mora procijeniti koji mu igrač najviše koristi, umjesto da čeka pojavu napadača koji će imati sve kvalitete.

Napadači su pod bolesnim pritiskom. Bilić im mora pomoći

Od hrvatskih napadača očekuje se, prvenstveno sa strane javnosti, da gotovo svaku priliku pretvore u pogodak. Posebno protiv reprezentacija poput Engleske ili Španjolske, koje Hrvatskoj često ne dopuštaju mnogo dolazaka pred gol. Jedan promašaj postaje razlog za kritike, drugi za traženje zamjene.

A napadač mora osjećati da će i nakon dvije promašene šanse dobiti priliku za treću. Da ne mora svakih deset minuta pogledavati prema klupi i razmišljati o tome hoće li sljedeću utakmicu ponovno početi među rezervama.

Naravno da protivnik, rezultat i taktički plan ponekad zahtijevaju drukčijeg napadača. Nitko ne zagovara slijepo inzistiranje na jednom igraču. Ali nije normalno da se svaka utakmica pretvara u novu audiciju.

Hrvatska mora prestati čekati savršenog nasljednika Mandžukića. On se možda neće pojaviti. Bilić mora preuzeti odgovornost, odabrati napadača koji odgovara njegovoj igri i biti ga spreman istrpjeti. I kada promaši zicer, i kada odigra lošu utakmicu, i kada netko drugi zabije dva gola za klub.

Jer ako svaki napadač ima samo 45 ili 60 minuta da opravda povjerenje, Hrvatska neće dobiti novog Mandžukića. Neće dobiti ni najboljeg mogućeg Belju, Matanovića ili bilo koga drugog.