KAŽU da kukavica ubija osmijehom. Ajaxovi igrači sigurno nisu kukavice, već hrabri, odvažni i nadasve elegantni momci, premda su Real (4:1) ubili igrajući s osmijehom na licu. Nisu se ponašali kao ratnici, gladijatori ili natjecatelji koji kalkuliraju. Gađali su Real ružinim trnjem, grandioznom lakoćom, tako mekano i nježno. Bez grubih riječi i dodira. Samo pukom jednostavnošću. I ponekim rolingom, čisto da se nađe.

Imao je Ajax u svojim redovima mitske igrače, nekoć su crvenu boju na bijelom platnu nosili Ibrahimović, Suarez, Sneijder, Van der Vaart, Litmanen, Rijkaard, Van Basten, možemo otići i do viteškog Cruyffa; imao je, dakle, Ajax same legende i često se postavljalo pitanje kako bi Ajax izgledao da je mogao zadržati sve velikane iz iste ere.

Sinoć nijedna legenda Ajaxa nije igrala. Sinoć su se legende rađale. 

Nogomet iz priča za laku noć

Sinoć ste mogli spojiti najbolji Ajaxov tim svih vremena i na klupi oživjeti Rinusa Michelsa, ali zar mislite da biste dobili bolji sadržaj i ugođaj od onog koji su pružili Ten Hagovi izabranici?

Sinoć je Ajax igrao nogomet iz nogometnih pripovijetki, iz priča za laku noć, iz raja. Njegovi igrači su igrali za snove, za nogomet, za pobjedu mašte i za debakl tima - u dvorištu tog tima - koji je u posljednjih pet godina četiri puta bio prvak Europe i svijeta. 

Golman koji maestralno brani i usput sjajno dijeli lopte i rukama i nogama, koji je pokazivao mirnoću starog profesora i reflekse najboljeg vozača, stoperi i bekovi koji pritisak protivnika dočekuju kao povjetarac na palubi, veznjaci kojima nedostaju samo leptir-mašne i naprijed ona tri mušketira među kojima je jedan morao nositi "desetku" te samim tim i držati magični štap. Na klupi ćelavi trener, filozof koji je svoje nacrte pod naslovom "Skidanje kraljeve krune" već zaštitio kodovima poput Da Vincija. Takvog je kroja došao Ajax na Santiago Bernabeu

Došao je nadoknaditi poraz iz prvog meča osmine finala Lige prvaka kod kuće (2:1) kada je pokazao više od Reala, a dobio manje. Došao je pokazati da ni milimetar neće odustati od svojih principa, da će igrati za gol više, da će pri vodstvu od 2:0 i 2:1 tražiti treći gol, i četvrti, i peti i onda se nasmijati Sergiju Ramosu i pitati ga zašto je, dođavola, namjerno čistio žute kartone u Amsterdamu. 

U Madridu nije pobijedio samo Ajax. Pobijedila je Nizozemska, pobijedila je jedna nogometna kultura, jedna filozofija koja je u svijetu modernog nogometa premještena na margine, sklonjena u kraj pod prijetnjom da će otići u povijest. U Madridu nije pobijedio samo Ajax, jer povijest se ponovo ispisala. Pobijedio je nogomet jer najveću dominaciju u modernoj eri ove lijepe igre nije prekinuo gorostas iz najjačih europskih liga, nego klub koji živi od ideje koja može biti vodilja svakom drugom klubu na svijetu.

Slavio je tim koji, naravno, ima vrhunske uvjete, fantastičnu povijest, ali koji mora proizvoditi igrače, dovoditi tuđi otpad i usput praviti rezultat. Klub koji mora živjeti na istrajnosti, kreativnosti, radu i trudu. Klub koji greške ne ispravlja kešom, već neodustajanjem.

Embed from Getty Images

Ajax ponudio ono što Real i Barca nisu mogli

Nije bilo čudo ni to što je Ajax ušao u period kada je, izuzev sezone 2016./2017. kada je poražen u finalu Europske lige, postao samo jedan običan klub koji u Ligi prvaka tijekom tri prethodne sezone nije ni igrao, dok je prije toga u pet sezona bio samo prolaznik - igrao bi šest utakmica, onih šest u grupnoj fazi. Nije onda ni mala stvar kada baš jedan takav klub, s takvim načinom rada, sastavi momčad koja nanese Realu iz Madrida jedan od najbolnijih poraza u njegovoj povijesti, prekine njegovu veliku dominaciju i nokautira ga iz elitnog natjecanja. I to samo nekoliko dana nakon dvaju vezanih El Clasica u kojima su gledatelji čeznuli za boljom Barcom, boljim Realom, boljim nogometom, da bi jedne noći došao Ajax i ispunio želje. 

Mečevi poput onog kakav smo gledali sinoć kratko traju. Viteška igra Nizozemaca, ali i snažni trzaji padajućeg Reala neprestano su nam nudili uzbuđenja. Jer, nije ni Real - koliko god bio loš, a bio je - pao tek tako, sjetite se da je na 0:0 imao pogođenu gredu, da je Bale pred odlazak na odmor pogodio vratnicu, da je stadion planuo kad je Asensio pogodio za 1:3... U međuvremenu, Ajax je imao šanse i za veću Realovu sramotu koja je i ovako ogromna. S obje strane vatra nije prestajala.

Toliko je toga fascinantnog u Ajaxovoj trijumfalnoj noći, ali ono što nadilazi sve granice je činjenica da je Ajax doista imao 11 igrača koji su doslovno očarali i individualno i kolektivno.

Kako opisati one Onanine obrane, kako opisati De Ligta koji je davao sat nogometa iz predmeta "Ovako igra moderni stoper" iako ima tek 19 godina koje mu nisu prepreka da bude kapetan. Što reći za predstavu Blinda koji je u Manchester Unitedu bio višak, kojim riječima dočarati izvedbu De Jonga, taj njegov ples po terenu, to genijalno manevriranje prostorom, bacanje igrača na pod bez da ih dodirneš... Kojim epitetom nagraditi 32-godišnjeg veterana Schönea za onaj marvelovski slobodnjak za 4:1 i gašenje svake nade na tribinama čuvenog Santiago Bernabeua? Kako nahvaliti Neresa i Ziyecha koji su u protivničkom šesnaestercu bili sigurni kao smrt?

Tadićeva simultanka

I kako onda pričati, pisati, opisivati Dušana Tadića? Kada odigrate jednu takvu predstavu na takvom stadionu protiv takvog protivnika koji brani tri uzastopne titule prvaka Europe i svijeta te zbog svega toga zasluženo dobijete maksimalne ocjene za svoj nastup onda ste upravo dotaknuli posljednju stepenicu nogometnog Olimpa. Ne nosite na reveru nikakva ordenja kao ostatak društva koje odavno šeta Olimpom, ali sa sobom donosite repertoar genijalnih poteza koji se uspoređuju s najvećim potezima svih vremena, a vi ste ih načinili u samo 90 minuta. 

Krenuo je s onom asistencijom za Ziyecha i 1:0 tek da nagovijesti dramu i noć za pamćenje. Nastavio je s briljantnim potezima, neizmjernom mirnoćom, toliko opušteno kao da igra na velikom odmoru u osnovnoj školi, a ne na jednom od najvećih nogometnih zdanja na planetu. Bio je miran i kad je u 18. minuti meča dobio loptu na desnoj strani terena, blizu polovice terena prihvativši je kao da leptir slijeće na nogu i onda je zaštitio prvo od Reguilona pa onda i od Kroosa. Potom je uslijedio slatki dio te poezije, onaj "zidaneovski" roling kojim je iz igre pobrisao Realovog osigurača Casemira nakon čega je nastavio s kratkim trkom, tek da procijeni koje je naredno djelo kojim će nas počastiti. Odlučio se za kirurški točan pas za Neresa, za 2:0, za Realovu noćnu moru, za utakmicu koja se prepričava. 

Nije tu Tadić rekao sve. Rolingom je podsjetio na Zidanea, mirnoćom i kreativnošću na Messija, trebalo je još neko ime s Olimpa. Sjetio se Maradone i onog njegovog gola Grcima na Mundijalu 1994. godine nakon čega je uslijedilo ono demonsko Maradonino slavlje u kameru. Sjetio se Dušan Silni tog gola i replicirao ga u 62. minuti - prijem lopte na ivici šesnaesterca, točno na sredini, pomicanje lopte ulijevo vanjskim dijelom lijevog stopala i majstorsko zakucavanje u rašlje, rekli bi za čišćenje paukove mreže. S dvije asistencije i takvim golom Tadić je zaokružio simultanku u okršaju o kojem će pričati stoljeća. Od igrača koji je tek zagazio u četvrto desetljeće svog života, koji se prije devet godina iz Vojvodine zaputio k Nizozemskoj graditi karijeru i koji se prošle sezone sa Southamptonom borio za opstanak, niste očekivali da na leđa stavi Ajax, a pod noge Real. Možda ni Tadić o tome nije maštao, on svakako najbolje mašta s loptom u nogama...

Embed from Getty Images

Upravo zbog Tadića, njegove priče, njegove lakoće, zbog Ajaxa i njegove škole, zbog pobjede Davida nad Golijatom, ono što smo sinoć gledali trijumf je za nogomet. Ne vrijedi, ne smijemo to zaboraviti, cipelariti Real. To je klub koji je postavio nove standarde u ovom natjecanju, a to je vrijedno poštovanja. Tako da taj "nogometni trijumf" nije zapravo to što je Real pao. Nogometni trijumf je Ajaxova pobjeda nad šampionom Europe i svijeta Realom. A to nije isto.