"NISMO reagirali dobro na Cityjev pritisak. Nedostaje nam samopouzdanja. City je sada ondje gdje mi želimo biti. Potrošili smo novac i očekivanja su drugačija, ali dug je put do tamo", analizirao je Frank Lampard utakmicu protiv Cityja koju je Chelsea izgubio 3:1.

Bio je to četvrti Chelseajev poraz u šest prvenstvenih utakmica, u kojima je osvojio tek četiri boda. Engleski mediji već su počeli tražiti Lampardovu zamjenu jer sumnjaju u to da će Roman Abramovič dozvoliti rezultatski podbačaj nakon što je u financijski izrazito teškoj situaciji na globalnoj razini puno potrošio na momčad, čak 250 milijuna eura. 

Chelsea ima očite probleme

Chelsea ima očite manjkavosti na taktičkoj razini, ali njegova kriza ukazuje i na mnogo dublje i ozbiljnije probleme.

Pred Lampardom je velik zadatak u kojem ne mora samo donijeti rezultat nego i izgraditi klupsku kulturu. Da bismo shvatili što to precizno znači, potrebno se vratiti godinu i pol dana u prošlost.

Prošla sezona je bila ključna za budućnost kluba

Kada je u kolovozu 2019. godine Frank Lampard preuzeo klupu Chelseaja, klub je bio u sasvim drugačijoj situaciji. Eden Hazard, daleko najbolji igrač, koji je sudjelovao u više od 55% momčadskih golova, otišao je u Real Madrid i Chelsea je prvi put u Abramovičevoj eri ostao bez prave svjetske klase u ofenzivnom dijelu momčadi.

Zabrana transfera značila je da će novi trener morati graditi sasvim novu momčad, pretežno s klincima iz vlastite škole. Index je i tada pisao o riziku da Chelsea prebrzo potroši jednu od svojih najvećih legendi, ali je prva Lampardova godina na klupi ispala i više nego uspješna.

U sezoni u kojoj navijači nisu imali prevelika očekivanja Chelsea se plasirao u Ligu prvaka i izgubio finale FA kupa od Arsenala. Još bitnije od toga je bilo ono što je Lampard napravio s kadrom. Izmislio je Mounta, Jamesa, Tomorija i Abrahama, a Kovačića, Hudson-Odoija i Pulisica podigao na razinu najboljeg nogometa njihovih života.

Ispalo je da je zabrana transfera bila najbolja stvar koja se mogla dogoditi Chelseaju jer je u jednoj sezoni izgradio najmlađu kralježnicu momčadi u ligi, s talentom koji se tek treba razviti.

Takva sezona otvorila je apetit Abramoviču i navijačima. I klub i trener odjednom su se našli u sasvim novim okolnostima, u kojima je mnogo teže vratiti uloženo.

Abramovičev "all-in" u prijelaznom roku donio je velik pomak očekivanja

Na ulasku u tekuću sezonu Chelsea je na odštete za transfer potrošio najviše u Europi - čak 250 milijuna eura, više nego Manchester City i Liverpool zajedno. 

Havertz je iz Leverkusena stigao za 80 milijuna eura, Wernera su Leipzigu platili 53, Chilwella Leicesteru 50, Ziyecha Ajaxu 40, a Mendyja Rennesu 24 milijuna eura. Kao slobodan igrač iz PSG-a je stigao Thiago Silva, čime je Chelsea odradio najzvučniji prijelazni rok u povijesti. Mlada i talentirana momčad bila je ojačana u svakoj liniji i očekivanja su, logično, postala puno veća. Engleske kladionice su u novoj sezoni Chelseaju davale četiri puta veću šansu da osvoji naslov nego u prethodnoj.

Nakon pola sezone takva očekivanja čine se neostvarivima.

Najskuplji transferi djeluju kao totalni promašaji

Usporedba Wernerovih brojki ove i prošle sezone otkriva drastične razlike u kvaliteti igre.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Napadač kojem su najveće vrline brzina, pronalazak prostora i završnica puno se teže i rjeđe nalazi u šansama, a u Chelseajevoj igri ne postoji nitko tko bi mu kreirao prostor koji on može napasti u dubini. Werner je prisiljen igrati nešto na što nije navikao i zbog toga proces prilagodbe na novi klub i ligu izgleda puno teži nego što bi trebao biti.

Kai Havertz je u Leverkusenu pokazao da može biti jedan od najboljih kreatora nove generacije svjetskih talenata. Ali u Chelseaju, ekipi koja ima oko 57% posjeda lopte, on ima 40% manje dodira s loptom, 36% manje dodavanja i igra izolirano uz desnu stranu terena. Trebalo bi pogledati daleko u povijest da se vidi kada je toliko skupo pojačanje imalo toliko slab utjecaj na igru u novom klubu.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Ni Werner ni Havertz nisu zaboravili igrati nogomet. Nisu ga zaboravili igrati ni Kovačić, Mount, Kante i drugi igrači koji su ove sezone puno lošiji nego lani. Za to je kriv Lampard, ali uprijeti prstom samo u njega bilo bi pogrešno detektiranje problema.

Problemi u igri su očiti, ali shvatljivi

Chelsea je već prošle sezone prezentirao divlji nogomet u kojem dominiraju napadi s puno igrača i brzi prelasci s jednog kraja terena na drugi te veliki problemi u obrambenoj tranziciji.

Lampard, svjestan da mu je primaran cilj razviti mlade talente, dao je igračima maksimalnu slobodu u igri i u prvoj sezoni je efekt bio sjajan. No u novoj sezoni sloboda je prerasla najprije u pretjeranu improvizaciju, a onda i u potpunu anarhiju. Taktička nadogradnja na sjajnim igračkim temeljima u potpunosti je izostala i to je najveća Lampardova krivnja. Chelsea i dalje igra kao skupina zaigranih dječaka i momčad bez prevelikih očekivanja, a ne kao momčad u koju je, kad se ubroje plaće, uloženo oko milijardu eura.

U presingu nisu dovoljno kompaktni i zbog toga im pucaju obrambene linije koje više ni Kante ne može pokrpati. Suparnici sve češće trpaju igrače oko francuskog reprezentativca jer znaju da ima jako slabu podršku suigrača. U fazi napada prevelika sloboda rezultira velikim brojem igrača u zonama u kojima ne mogu primiti loptu i igra ne može napredovati. A kad Chelsea izgubi loptu, nema dovoljno igrača da spriječi suparničku tranziciju.

Gary Neville je dobro primijetio: "Chelsea djeluje kao momčad koja je po cijelom terenu, ali igrači gotovo nikad nisu na pravom mjestu. Često se ogledavaju oko sebe jer nisu sigurni gdje bi se trebali kretati i tražiti igru. Momčad kronično traži prostor u igri koji nikako ne može naći."

U sezoni u kojoj korona i ozljede kroje raspored problemi u igri nisu anomalija za tako mladu i tek sklopljenu momčad. Jednake ili veće probleme u igri su imale ili imaju i zrelije i skuplje ekipe, a Chelsea sa samo nekoliko vezanih pobjeda može stići u top 4, što je bio cilj uoči početka sezone. Iz te perspektive, kriza u Chelseaju je u medijima malo prenaglašena. Priče o Lampardu koji bi trebao razmisliti o ostavci ne djeluju ni pošteno ni razumno u situaciji koronakrize u kojoj niti jedna momčad nije prošla prave pripreme, a svaki trener na svijetu probleme rješava u hodu.

Chelsea može brinuti činjenica da nema kulturu igre, a Lampard nije pokazao da zna što želi u tom pogledu.

Chelsea je posljednjih 15 godina uvijek bio Chelsea. Sada se ne zna što je i fali mu vođa

Klub koji je još od Josea Mourinha krasio defenzivni bedem, temelj svih kasnijih uspjeha, odjednom je postao stvar prošlosti. Stil igre nije bio atraktivan, kulturu kluba mnogi neutralci nisu voljeli, ali Chelsea je uvijek bio Chelsea, klub koji nikome ništa neće pokloniti i protiv kojeg se svaki bod mora krvavo zaslužiti.

Lampard je, gledano tako, dobio najteži zadatak koji jedan trener može dobiti. Nije morao samo doći do rezultata ili sagraditi mladu ekipu nego uvesti i novu, prepoznatljivu i efikasnu kulturu igre. To je možda i preveliki zadatak za njega. Još nije pokazao da ima filozofiju i taktičko znanje da to donese klubu, a potentna mlada momčad i skupi transferi pojačavaju pritisak da do toga dođe što prije.

Lampardu taj zadatak nije otežan samo zbog velikog broja mladih i još uvijek nedefiniranih igrača ili činjenice da postoji očit disbalans u momčadi u kojoj je jako puno napadačkog talenta i jako malo defenzivne odgovornosti. Svaka kultura ima lice koje ju predstavlja, vođu na terenu koji utjelovljuje ono kako klub igra ili barem kako želi igrati i koji se brine o tome da suigrači slijede tu nit. To je u Chelseaju godinama bio John Terry, tip koji će zagalamiti na suigrače i dovesti ih u red kada djeluju kao izgubljeni dječaci.

O tome koliko Chelseaju danas nedostaje vođa dovoljno govori činjenica da kapetansku vrpcu, kad ne igra Cesar Azpilicueta, uzima Thiago Silva. Radi se o nesumnjivo karizmatičnom igraču, ali je u klub došao "jučer", a engleski tek natuca. U finalu FA kupa prije dvije godine, kada je Kepa odbio izaći iz igre, vidjelo se da je to problem koji traje dulje od ove sezone.

Puno bitnije za budućnost kluba od plasmana na kraju sezone bit će implementirati sustav i stil koji će Chelseaju donositi trofeje kada momčad stasa. Lampard je lani pokazao da može i zna biti dobra početna točka u postizanju tog cilja, ali ove sezone ne djeluje kao arhitekt spreman izgraditi novi Chelsea.