Hrvati bi Barcelonu, ali bi je vodili kao seoski klub
HRVATSKI nogomet voli velike najave. Voli čuti o modernim sustavima, dugoročnim projektima i ljudima koji su to već radili u velikim europskim klubovima. Voli kad u klub stigne stranac s impresivnim životopisom i na predstavljanju kaže da će se napokon raditi drukčije. A onda splasne euforija, vizionar zasuče rukave i odmah krene problem.
Odjednom nikoga više ne zanima što je radio u Barceloni, Benfici, Šahtaru ili PAOK-u. Pita se zašto se miješa, zašto je doveo baš tog igrača, zašto ne igra onaj drugi i zašto ne poštuje kako se ovdje dosad radilo. Ideje koje su na predstavljanju zvučale kao ono što nam fali postaju materijal za zajebanciju. Čovjek kojeg se jučer predstavljalo kao veliko pojačanje danas se opravdava zato što radi posao za koji je doveden.
Capellas zna što želi u Dinamu
U startu vam je jasno kamo ova priča vodi. Mi Hrvati bismo preko noći htjeli napraviti od Dinama Barcelonu ili od Hajduka Bayern, ali nismo baš za izlazak iz zone komfora. Jose Boto i Albert Capellas nisu nepogrešivi i nitko ne tvrdi da bi trebali biti izuzeti od kritike. Boto je svojevremeno kiksao u izboru igrača u Osijeku, a Capellas danas može krivo procijeniti nešto u Dinamu. Već i je.
Ali jedno je kritizirati konkretne odluke, a drugo otpisati čovjeka čim se pojavi prva prepreka. Obojica su došla s idejom kako klub treba funkcionirati i pokušala je provesti, a javnost je vrlo brzo počela propitivati njih same, njihove ovlasti i pravo da rade onako kako smatraju ispravnim.
Capellas je predstavio viziju Dinama do 2030. Govorio je o zajedničkim nogometnim načelima svih selekcija, jasnom putu od akademije do prve momčadi i sustavu u kojem bi igrači kroz sve uzraste učili isti nogomet.
Opisao je i strukturu buduće momčadi: polovica igrača iz vlastitog pogona, 35 posto kvalitetnih domaćih i stranih igrača, a 15 posto najboljih koji donose dodatnu kvalitetu. Želi Dinamo koji igra napadački, s visokim intenzitetom i agresivnom reakcijom nakon izgubljene lopte, a jedno od načela je pokušaj vraćanja posjeda unutar pet sekundi.
Puni učinak ne obećava preko noći nego kroz nekoliko godina. Može se raspravljati jesu li svi ciljevi realni, je li Dinamo organizacijski spreman i hoće li model funkcionirati. Za Dinamo i Bobana je najvažnije da Capellas ima jasnu viziju gdje vidi klub za četiri godine i po tom modelu klub će nastaviti funkcionirati.
Boban radi ono što treba
Legitimna su i pitanja koja stižu u eter. Koliki je Capellasov utjecaj na prvu momčad? Gdje završavaju ovlasti sportskog direktora, a počinju ovlasti trenera Jerka Leke? Je li dolazak Pola Planasa dodatna stručna pomoć ili paralelna struktura? Dinamo na to mora dati jasne odgovore, i jasno reći koje odluke Capellas smije donositi i tko snosi odgovornost za rezultate.
Zvonimir Boban zasad čvrsto stoji iza njega. Dok dio javnosti Capellasove poteze dočekuje sa skepsom, Boban ne ostavlja dojam čovjeka koji će odustati čim ideje postanu nepopularne. Zamjera mu se tvrdoglavost i nespremnost na kompromis, ali ako je uvjeren da Dinamo mora promijeniti način rada, besmisleno je očekivati da odustane svaki put kad se dio javnosti ne složi s nekom odlukom.
Ne mora biti da je Boban automatski u pravu. Njegova je odgovornost najveća, jer je on izabrao Capellasa i preuzeo odgovornost za smjer u kojem Dinamo ide. Ako projekt propadne, prvi će krivac biti Boban. No on je barem spreman izgurati svoju ideju do kraja, što se nije dogodilo s Joseom Botom u Osijeku. Upravo to često nedostaje hrvatskim klubovima. U nogometu, a i izvan njega.
Odlučnost.
Kako je prošao Boto u Hrvatskoj?
Portugalski stručnjak je u Osijek stigao početkom 2024. s ozbiljnim međunarodnim iskustvom iz Benfice, Šahtara i PAOK-a. Njegov je dolazak predstavljen kao važan korak prema profesionalizaciji kluba: trebao je organizirati skauting, postaviti drukčije temelje i pomoći Osijeku da se razvija dugoročno.
Kad je počeo donositi odluke, odnosi su se zakomplicirali. Nije mu pomogla ni izjava da klub, po njegovu mišljenju, funkcionira amaterski. Zbog toga je naišao na lavinu kritika iz hrvatske nogometne javnosti, iako je bio u pravu. Uz to, udarce je primao i od najbližih suradnika, koji su mu na različite načine podmetali, a potom i od klupskih legendi. Ostao je sam.
Čak mu je propucan i automobil za dobrodošlicu. Zatim su se otvorila pitanja ovlasti i utjecaja na sportske odluke, a bilo je i opravdanih kritika na njegov račun. Rasprava o njegovu znanju i viziji vrlo je brzo prerasla u raspravu o tome koliko je u Osijeku poželjno da stranac ima ovlasti i radi po vlastitom modelu.
Osijek je napustio u prosincu 2024. nakon što je prihvatio ponudu Flamenga, gdje je izdominirao konkurenciju. Kasnije je javno govorio o problemima u funkcioniranju kluba i nedostatku ljudi koji razumiju moderni nogomet.
Podsjetio je i da je Osijek u trenutku njegova odlaska bio treći na ljestvici, a nedugo potom upao u borbu za ostanak. To ne dokazuje da je sve radio ispravno niti da bi klub danas bio uspješniji da je ostao, ali pokazuje da je njegova epizoda složenija od priče o čovjeku koji nije ispunio očekivanja.
Osijek je u međuvremenu prošao kroz promjene u upravi i opet govori o modernizaciji, profesionalizaciji i dugoročnom razvoju. Dakle, o istim stvarima zbog kojih je Boto bio doveden. Začarani krug. Hrvatski klubovi tako često kreću ispočetka: iznova otkriju da im trebaju profesionalci, a rijetko se pitaju jesu li ih spremni pustiti da odrade posao do kraja.
Od elitnog CV-a do statusa neznalice
Sve to ne znači da strancima treba dati neograničeno povjerenje. Životopis nije jamstvo uspjeha, a iskustvo iz Benfice ili Barcelone ne znači da netko automatski razumije Dinamo, Hajduk, Osijek i hrvatski nogomet. Capellas će tek morati dokazati da njegove ideje funkcioniraju, ali ozbiljan se projekt ne gradi preko noći, pogotovo ne u SHNL-u, gdje su sredstva vrlo ograničena.
Boto je to naučio na teži način pa je iz Hrvatske otišao popraćen uz narativ o strancu koji je došao učiti Hrvate nogometu i nije uspio provesti svoju viziju. Ostat će upamćen po izjavi da je Osijek do njegova dolaska na više razina djelovao amaterski i pamtit će mu se samo pogreške. Je li to objektivan pogled na njegov rad? Teško.
Na kraju, Hrvati bi Barcelonu u svom dvorištu, ali bi je vodili kao seoski klub. Žele stručnjake, metode i rezultate La Masije, ali bez neugodnih promjena, drukčije metodologije rada i suočavanja s tuđim pogledom na stvari. Oduševljavaju se vizionarima dok govore, a čim počnu odlučivati, traže im zamjenu i proglašavaju ih neznalicama.
Tako to ne ide.
