U SRIJEDU je objavljen još jedan izvještaj najmisterioznijeg čovjeka hrvatskog nogometa za kojeg i dalje nemamo snažan dokaz da stvarno postoji. Bertrand Layec, Francuz postavljen na čelo sudačke komisije, analizirao je situacije iz prošlog kola SHNL-a i još je jednom svoj posao odradio ofrlje, tek toliko da bi se zadovoljila forma.

U izvještaju se, između ostalog, našla i utakmica Varaždina i Dinama, u kojoj je zagrebačka momčad pobijedila 3:1. Layec je objasnio da je sudac Mateo Erceg ispravno dosudio kazneni udarac za Dinamo i pokazao drugi žuti karton Robertu Punčecu. I to je, što se te utakmice tiče, bilo to.

Nema veze što su na istoj utakmici postojale još barem tri situacije o kojima se moglo i trebalo raspravljati. Nema veze što su gledatelji vidjeli nešto što im nije bilo jasno. Nema veze što se zbog takvih situacija nakon svakog kola vode beskonačne rasprave o sucima, VAR-u i pravilima nogometne igre.

Layec je odabrao što će objasniti. Ostalo nas se, očito, ne tiče.

Tko odlučuje što ćemo vidjeti, a što ne?

Prva od izostavljenih situacija bila je igranje rukom Varaždinova igrača Latkovića. Lopta se od njegovih leđa odbila u ruku i opravdano nije dosuđen kazneni udarac. Druga je bila start na Niki Galešiću, za koji iz televizijskih snimaka nije moguće pouzdano utvrditi koja odluka je ispravna.

Treća (na snimci od 7:00) je bila najozbiljnija. Varaždinov branič pomeo je Arbëra Hoxhu u kaznenom prostoru. U što je gledao Erceg na terenu, Tihomir Pejin u VAR sobi i sva sila ljudi koji su (valjda) analizirali sudačku predstavu u toj utakmici, teško je objasniti.

Nijedna od te tri situacije nije se našla u Layecovu izvještaju.

I sad dolazimo do ključnog problema. Nije poanta u tome je li Dinamo protiv Varaždina trebao dobiti nula, dva ili pet penala. Nije poanta čak ni u tome je li sudac pogriješio. Toga će uvijek biti i to je normalno. Rezultat utakmice neće se promijeniti, bodovi neće biti vraćeni ni oduzeti, a nijedna Layecova analiza neće naknadno ispraviti ono što se dogodilo na terenu.

Poanta je u tome da HNS ima čovjeka čiji bi posao, između ostalog, trebao biti objasniti javnosti što se dogodilo, zašto se dogodilo i jesu li suci postupili prema pravilima. A taj čovjek, odnosno komisija kojoj je na čelu, iz tjedna u tjedan samostalno odlučuje koja pitanja zaslužuju odgovor, a koja će jednostavno ignorirati.

Za koga Layec piše svoje izvještaje?

Sličnu smo stvar gledali i kolo ranije, kada je Dinamo izgubio od Rudeša. U Layecovoj analizi našli su se isključenje Ikera Almene i poništeni pogodak zbog Beljina igranja rukom, dvije vjerojatno najlakše kardinalne odluke na toj utakmici. Ali nije se našla i situacija u kojoj je lopta pogodila ruku Rudešova braniča u kaznenom prostoru. Situacija kreće na snimci od 5:40.

Zašto? Možda je odluka bila toliko očita da nije trebalo ništa objašnjavati, a možda je netko jednostavno odlučio da se njome neće baviti. Ne znamo, jer nam to nitko nije objasnio, a nemamo ni koga pitati.

Većina nogometne javnosti ne poznaje dovoljno dobro ni osnovna pravila igre, a kamoli njihove složenije interpretacije. I to nije nikakva uvreda navijačima. Pravila o igranju rukom, intenzitetu prekršaja, kriterijima za isključenje ili granicama VAR intervencije dovoljno su komplicirana da se oko njih često ne slažu ni bivši suci, treneri i profesionalni nogometaši.

Upravo zato Layecovi izvještaji moraju imati neku vrijednost. Mogli bi objasniti zašto jedna ruka nije penal, a druga jest. Zašto je jedan kontakt dovoljan za najstrožu kaznu, a drugi nije. Umjesto toga dobivamo nekoliko hladnih, tehničkih objašnjenja vrlo random odabranih situacija. Javnost iz njih dozna ono što joj je komisija odlučila reći, a ne nužno ono što je zanima.

Suci rade cirkus, Layec utvrdi pogrešku. I što onda?

Posebno dobar primjer besmislenosti takvog pristupa stigao je nakon utakmice Osijeka i Hajduka. Sudac Ante Čulina isključio je Luku Jelenića zbog starta na Anđelu Šutalu. Uključio se VAR, a potom je uslijedila gotovo nadrealna komunikacija između Čuline i VAR suca Frana Jovića.

Čulina je tijekom pregleda snimke uporno obrazlagao zašto smatra da je riječ o crvenom kartonu. Govorio je o intenzitetu starta i opasnosti za suparničkog igrača, a Jović mu je ponavljao da sam mora donijeti odluku.

"Ante, ti odluči što hoćeš, ja sam ti pokazao. Ja te ne mogu nagovarati na ništa, ti odluči, sve u redu", rekao mu je Jović. U audiozapisu koji traje oko dvije minute, oko minutu i 50 sekundi Čulina i sebi i VAR sobi potvrđuje da je riječ o crvenom kartonu, da bi u zadnjih par sekundi ničim izazvan promijenio odluku u žuti.

Onda je nekoliko dana kasnije stigao Layec i objasnio da je prvotna odluka bila ispravna te da VAR nije smio intervenirati jer nije postojala jasna i očita pogreška. Ali nije rekao kakvu je ocjenu dobio Čulina, kakvu Jović i kakve će posljedice imati njihovo suđenje.

Ne mora HNS javno objavljivati svaku internu sankciju, ali ako nam već pokazuje kako suci dvije minute uspijevaju od ispravne odluke napraviti pogrešnu, mogao bi objasniti i što namjerava učiniti da se takvo što ne ponavlja.

Gdje je uopće Bertrand Layec?

Tu dolazimo do odgovornosti koju HNS uporno izbjegava objasniti. Javnost bi morala znati što je točno posao Bertranda Layeca i kome on za svoj rad odgovara. Francuz nije doveden u Hrvatsku samo da bi jednom tjedno pregledao nekoliko snimaka i napisao izvještaj. Ima najvažniju ulogu u sustavu koji odlučuje tko će suditi utakmice i kako će se njihov rad procjenjivati.

Layeca nikad ne možemo vidjeti kako odgovara na pitanja novinara. Ne objašnjava zašto se određeni suci, unatoč krivim praksama, kršenjima protokola i kardinalnim greškama, stalno pojavljuju na utakmicama, ne govori o kriterijima delegiranja, odgovornosti VAR sudaca ni o problemima koji se iz kola u kolo ponavljaju.

Nitko ne traži da nakon svake utakmice održava konferenciju za medije ili odgovara na svaku navijačku optužbu. Ali čovjek koji vodi hrvatsko suđenje morao bi barem povremeno javno obrazložiti rezultate svojeg rada. Ako ne on, onda onaj tko ga je tu doveo.

Koliko je teško analizirati pet spornih situacija po utakmici?

SHNL ima pet utakmica po kolu. Ako se na svakoj dogodi pet situacija koje zaslužuju ozbiljnu analizu, to je 25 situacija tjedno. Je li to doista prevelik posao za predsjednika sudačke komisije i ljude koji rade s njim?

Nitko ne očekuje da se analizira svaki aut, svaki kontakt ili svaki prekršaj na sredini terena. Ali ako se oko neke situacije danima vode rasprave, onda je to sasvim dovoljan razlog da je Layec objasni. Pa makar zaključak bio da su suci odradili savršen posao, a da su navijači, komentatori i novinari potpuno promašili poantu. Tim bolje. Barem bi nešto naučili.

Navijači su oni zbog kojih hrvatski nogomet postoji. Oni ga prate, plaćaju ulaznice i televizijske pretplate, raspravljaju o njemu i, što je za ovu priču najvažnije, sve manje vjeruju ljudima koji ga vode i sude. Ako izvještaji nisu namijenjeni njima i odgovorima na pitanja koja postavljaju, onda su bespotrebni.

Hrvatskom nogometu ne treba još jedna sveta krava

Sudačke pogreške neće nestati, ali to nikada nije ni bio problem koji Layec može sam riješiti. Njegova je odgovornost stvoriti sustav u kojem se pogreške prepoznaju, objašnjavaju i koriste za poboljšanje suđenja.

HNS je Layeca doveo da unaprijedi hrvatsko suđenje i pomogne mu vratiti povjerenje. Umjesto toga dobili smo čovjeka s golemim ovlastima, gotovo nikakvom javnom odgovornošću i izvještajima koji otvaraju više pitanja nego što daju odgovora. Ukratko, dobili smo uhljeba.

Zato se cijela priča ne svodi na Dinamo, Varaždin, Hoxhu ili jedan nedosuđeni penal. Sutra će u istoj situaciji biti Hajduk, Rijeka, Osijek ili neki peti klub. Problem je sustav u kojem oni koji odlučuju što će javnost vidjeti ne moraju objasniti zašto joj nešto drugo nisu pokazali.

Ostaje nam samo vjerovati da čovjek kojeg gotovo nikad ne vidimo zna što radi. A povjerenje je upravo ono što je hrvatsko suđenje odavno izgubilo.