CIJELI amfiteatar Medicinskog fakulteta u Splitu valjao se od smijeha kad je Božo Maljković pričao kako je svoje igrače uoči Final-foura u Münchenu provocirao i čak vrijeđao samo da se u njima probudi dišpet. Kazao je da je zbog Jugoplastike iskovan termin autsajder, a Toniju Kukoču je rekao da u usporedbi s Barcinim gorostasom Audijem Norrisom izgleda kao da pere svoje nožice u epruveti. Maljković je uspio, a sve ostalo je povijest.

Čovjek koji je osvojio četiri naslova prvaka Europe s tri različita kluba u Split je stigao na promociju knjige ''Prvoplastika'', objavljene povodom 30 godina od prvog od tri zaredom osvojena naslova prvaka Europe splitskog kluba.

Nakon Münchena ništa više nije bilo isto. Vještina je pobijedila snagu, talent je nadmašio novac. Tri godine je cijela Europa pokušavala na sve načine udaviti junake Disneylanda s Gripa. Bezuspješno. Kukoč, Rađa, Ivanović, Sretenović, Sobin, Perasović i ostali uspostavili su novi košarkaški poredak lišen bilo kakvih granica i krutih trenerskih šablona, poredak u kojem su carevali ljepota, mašta, hrabrost, umjetnost, vic, talent. Igra Jugoplastike je bila pjesma, a najljepša melodija prestala je svirati tek kad su došli divljaci s topovima i tenkovima.

Zato je Jugoplastika ostala simbol nekog ljepšeg vremena, vremena koje bi neki danas najradije prebrisali, a s tvorcem žutog čuda sjeli smo u splitski restoran i u miru pričali o svemu. Šjor Božo, kako ga i dalje u Splitu zovu, uvijek je bio čovjek bez dlake na jeziku, britki um koji nikad nije pričao floskule, nego je govorio samo ono što misli bez obzira na to hoće li nekima stati na žulj zbog izgovorenih riječi. Užitak je bio s njim sjediti i razgovarati o vremenima kad se u Splitu igrao najbolji basket ikad viđen. Maljković nam je otkrivao tajne kako se stvarala dinastija s Gripa, ali smo se dotaknuli i nekih drugih tema. Otkrio nam je kakvu je ulogu u stvaranju Jugoplastike imao Oliver Dragojević, a kakvu Aco Nikolić, otac jugoslavenske košarke. Pričao nam je da je bio posljednji Jugoslaven koji je promijenio adresu na relaciji Beograd – Split i Split – Beograd. Objasnio nam je zašto je Duško Ivanović bio najvažniji igrač Jugoplastike, a Toni Kukoč najbolji.

Što vam znači Jugoplastika?

Jugoplastika mi znači ono što znači i svima izvan Splita. Jugoplastika je hram europske košarke. Ljudi u Splitu, kad nešto imaju, onda to ne doživljavaju. Osim u Hrvatskoj, radio sam u još šest zemalja. Nitko me nije nikad pitao kako je u Realu ili u Barceloni, sve zanima samo kako smo uspjeli u Splitu i otkud tamo toliko talentirane djece. Ljudi iz cijelog svijeta polude kad vide Kornate, a vama je to normalno. Isto tako je s Jugoplastikom. Jugoplastika je nacionalno dobro, a mi smo dopustili da propadne. Naglašavam ovo mi. Ne želim sad pronalaziti krivce i tvrditi tko je odgovoran više, a tko manje, ali ovo što se dogodilo Jugoplastici je nemoguće. Ako u Splitu postoje dva jaka privatnika, a sigurno postoje, kao što postoje u bilo kojem gradu na svijetu, onda mi nije jasno kako je moguće da je najbolji europski klub 20. stoljeća ostavljen da crkne, da propadne. Samo dva, tri jaka privatnika su dovoljna da se klub digne kako bi stao na noge i normalno funkcionirao.

U Hrvatskoj malo koga više zanima košarka pa vjerojatno zato i nema privatnika koji bi uložili svoj novac. Možda je to razlog?

Ima tu puno faktora za analizu. Znam da je i rat ostavio traga, ali mene sad ne zanima hrvatska košarka, zanima me samo Jugoplastika. Da me netko ne bi krivo shvatio, ako ne igra Srbija, uvijek navijam za Hrvatsku, Makedoniju, Crnu Goru, BiH, a bio sam i tri godine izbornik Slovenije. Svi to znaju i to je normalno u mojoj kući. Za koga ću navijati nego za te reprezentacije? Međutim, tema je Jugoplastika. Nekoliko jakih privatnika, dvije jake nacionalne firme i vrlo lako problem može biti uklonjen. O Aleksandru Vučiću svatko može misliti što želi, ali kad je sport u pitanju, onda nema boljeg. To govorim iz pozicije predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije. Dođem mu i pitam ga za dva dinara, on mi da osam. Kasnije opet dođem i tražim deset, on mi da 20. Srbija je sad u ženskoj i muškoj konkurenciji osvojila europsko zlato. Vučić je dao 10 milijuna. Gradi se nova sala za običnu odbojku i za odbojku na plaži. Vaterpolo ima problem, Vučić odmah da milijun i 300 tisuća. Pojavi se problem u odbojci, ista stvar. Sad je za organizaciju kvalifikacijskog turnira za košarkaški olimpijski turnir dao nekoliko milijuna. Bez jake političke podrške zemlje u regiji ne mogu ništa. Vučić manijakalno prati sport, sve zna. Takvog nekog morate i vi pronaći. Nema druge.

U Split ste iz Beograda došli 1986. i snašli ste se fantastično. Odmah ste zavoljeli maslinovo ulje, ribu, Hajduk, dalmatinsku pjesmu, Olivera, briškulu i trešetu, balote…

To je točno i tu se nema što dodati. Uvijek sam volio Dalmaciju. Odrastao sam u Vodicama. Otac i ja smo svojim rukama napravili kuću kad sam bio dječak. Sami smo sve podigli, majstor nam je samo uveo struju. Pogledajte mi ruku, tetiva mi je skraćena, to je zidarska bolest. Od nošenja onih kanti cementa. Jeza me hvata kad se toga sjetim. Svako ljeto smo dolazili u Vodice, a ja bih teglio cijelo ljeto. Zavolio sam Dalmaciju i te ljude. Zatim dolazak u Split. Tamo sam proveo četiri najljepše godine u životu. To svugdje kažem. U Barceloni, u Madridu, tisuću puta sam to ponovio i u Beogradu. Nimalo me ne zanima što će o tome misliti kreteni na društvenim mrežama.

Prije dolaska u Split bili ste pomoćnik legendarnom Ranku Žeravici u Zvezdi. Kako je došlo do toga da prihvatite poziv Jugoplastike?

Tri godine sam bio pomoćnik Ranku, a prije toga sam i samostalno vodio Radnički. Sjajna je to ekipa bila s Marovićem, Vučurevićem, Bogdanovićem, Prelevićem, da ih sad sve ne nabrajam. Mnogi su se čudili što sam nakon toga pristao biti pomoćnik Ranku, tvrdili su da je to pad s konja na magarca, ali na takve budalaštine se nisam obazirao. Bio sam dovoljno pametan da znam da ću u Zvezdi učiti od najboljeg majstora i s ponosom mogu reći da sam u karijeri bio najbliži s Rankom i profesorom Acom Nikolićem, od kojih sam naučio sve što znam o košarci. Njih dvojica su mi preporučili da prihvatim izazov i da dođem u Jugoplastiku.

Kad ste došli u Split, Jugoplastika je bila u krizi. Nedugo prije toga je bila u drugoj ligi i nitko nije mogao ni sanjati što će se dogoditi u samo par godina. Je li istina da su vas prijatelji uvjeravali da odbijete poziv iz Splita?

Svaki dan sam morao slušati izjave tipa: 'Ne idi dolje. Tamo je sve divlje. Treneri se u Hajduku mijenjaju kao na traci. U Jugoplastici još gore. I tebi će se to dogoditi. Izgorjet ćeš.' A meni se javio glas iz trbuha i iz glave i rekao mi: 'Ideš i gotovo.' Pokazat će se, bila je to najbolja odluka koju sam donio u životu, ali bit ću vam iskren, nije bilo lako. Moja supruga je bila odličan student, imala je sjajan posao i zbog mene je morala raskinuti radni odnos i s dvoje djece doći u Split, gdje nismo znali što nas čeka. Reći ću vam nešto jako zanimljivo, ja sam bio posljednji Jugoslaven koji je promijenio adresu na relaciji Beograd – Split ili Split – Beograd. Premda sam i tada već najavio da će do rata doći.

Znali ste da će do rata ipak doći?

Aca Nikolić je predosjetio da će doći do krvi. Sjećam se da sam mu govorio pred polazak u Split: 'Profo, daj me nemojte sad i vi.' On bi samo rekao: 'Nemate pojma, ja sam to okusio na svojoj koži i osjećam da se nešto opako sprema.' Od njega je krenulo i, nažalost, bio je u pravu. Znam kako je vama bilo, ali i mi smo na svojoj koži okusili miris krvi i smrti. Amerikanci žele ubiti Miloševića. Pa, ubij ga, nema nikakvih problema, ali ne moraš zato bombardirati cijelu jednu zemlju i ubijati djecu, žene, starce. Kad su studenti u Srbiji rušili Miloševića, prvi sam im poslao podršku. Od četiri naslova prvaka Europe koje sam osvojio, jedan sam poklonio njima. Mrzio sam Miloševića i njegovu politiku. Pred sto tisuća ljudi se pročitao moj telegram podrške studentima. Od tog sam trenutka bio zabranjen na RTS-u. Kad je profesor Nikolić umro, ja sam držao govor. Kiša je padala, govor je bio odličan, koliko može biti u takvim okolnostima, a tri tisuće ljudi bilo je na sahrani. Bio sam u crnom odijelu, a snimali su me samo do glave. Glavu nisu. Godinama je to trajalo, ta cenzura. Dvadeset godina nisam bio gost na RTS-u. Tek nedavno se to promijenilo. Za njih sam bio izdajnik. Međutim, ako želiš skinuti Miloševića, skini ga, ali ne moraš zato ubijati narod. Ponavljam ono što sam rekao u dvorani i dobio aplauz, da su državu vodili ljudi iz košarke, iz svih republika – Nebojša Popović, Radomir Šaper, Boris Kristančič, Uglješa Uzelac, Vasil Tupurkovski – do rata sigurno ne bi došlo.

Kako je bilo biti Srbin u Splitu koncem 80-ih, kad je bilo jasno da se sprema rat? Jeste li imali kakvih problema?

Nikakvih. Nikad. U svom susjedstvu svaki dan kad bih dolazio kući nalazio bih ogromne bukete pred vratima. Ni u Vodicama. Moja kuća je uvijek bila čuvana, a Vodičani su čak, za svaki slučaj, dovodili pojačanja iz Murtera.

Jednom ste izjavili da je vaša Jugoplastika bila zadnji bastion Jugoslavije, da vam je samo nedostajao Albanac s Kosova.

Tražio sam i tamo, ali nije bilo dobrih. Da je bilo, uzeo bih ga. Šalim se malo, ali nije to daleko od istine. Tako je bilo. Bili smo skupljeni sa svih strana Jugoslavije. Luka Pavićević i Duško Ivanović su Crnogorci, Petar Naumovski je Makedonac, a po Zorana Savića smo išli u Zenicu. Sad je to zanimljivo, ali tada o tome nitko nije razmišljao. Igrače smo imali iz svih republika, a Joža Blažič, Slovenac, bio je naš fizioterapeut.

Blažič vam je spasio život, je li tako?

Da. Uzeo sam neki koktel lijekova i u organizmu se sve izmiješalo i stvorila se bomba. Minute su me dijelile od smrti. On me spasio. Nažalost, ispratio sam ga u smrt. Kada je umirao, otišao sam u bolnicu u Ljubljani. Kada se probudio iz kome, kazao mi je: 'Majstore, znao sam da ćeš doći!' Pitao sam ga: 'Kako si znao?' Samo mi je odgovorio: 'Znao sam.'  Kakav je to čovjek bio.

Kroz cijelu karijeru, a i u današnjem razgovoru, više ste puta spomenuli Acu Nikolića. Kakva je njegova uloga bila u stvaranju šampionske Jugoplastike?

Malo ljudi to zna, ali Aca prve godine nije tri dana bio s nama na pripremama u Poreču prije Final-foura u Münchenu. Imali smo različite stavove oko nekih ideja i otišao je. Naljutio se. Takav je bio Aca. Odmah je shvatio da je pogriješio, da nije bio u pravu. Druge godine me zvao na telefon i rekao mi je: 'Drugar, znaš, možda bih mogao doći, biti vam od pomoći.' Naravno da sam mu rekao da se odmah spakira i da dođe. Želio sam da bude tu, da kad se ekipa umori od mene, od mojih prodika, od boje moga glasa, da profa bude tu. A njegova se riječ slušala. O košarci smo uvijek mislili isto. Kad bi sezona bila gotova, mi bismo sate i sate pričali samo o košarci. Kod mene u Splitu ili kod njega u stanu. Raspravljali bismo o tome kamo će košarka otići za tri ili četiri godine. Kako se ono kaže, košarku smo doručkovali, ručali i večerali. Imali smo ne pet, nego 50 uigranih akcija. Ako ne bi prošao plan A, imali smo toliko uigranih mogućnosti da protivnik nije imao šanse sve to braniti. Pravilo je bilo: ako mi povedemo pet, šest razlike, utakmica bi bila gotova. Nije bilo šanse da mi dva napada zaredom ne obranimo i ne zabijemo. Sve smo unaprijed profa i ja to smišljali i planirali. Međutim, uzalud bi bilo naše filozofiranje o košarci da moji momci nisu bili toliko talentirani. Oni su bili provodnici moje struje.

Je li zato onda Jugoplastika bila avangarda u svoje vrijeme?

Uvjerljivo. Ne samo Jugoplastika nego i jugoslavenska košarka. Nitko na svijetu osim Amerikanaca nema danas toliko dobrih trenera kao Srbi. Hrvatska ima također nekoliko fenomenalnih trenera. Kokoškov je osvojio Europu sa Slovenijom, sad je u NBA-u. Uzmi BiH, imaš tamo Karija Pešića i Bošu Tanjevića. I danas se njihova riječ sluša u cijelom svijetu.

Je li istina da se Duško Ivanović spremao ostaviti košarke i da je planirao otvoriti odvjetnički ured kad je stigao vaš poziv da dođe u Split?

Ne, ne, to su mitovi. Znate što, Duško Ivanović je bio ključni igrač te generacije. Duško je najvažniji igrač tog vremena. Najviše akcija smo radili zbog njega, a zahvaljujući svom iskustvu, mogao je pogoditi najteže šuteve. Igrao je dobru obranu, a što je najvažnije, bio je najveći radnik u ekipi. Duško je najbolji igrač kojeg sam u karijeri vodio kad je radna etika u pitanju. Ni Aca ni ja nismo mogli smisliti trening, a da on nakon treninga nije ostao još na parketu odraditi svoju standardnu šutersku dionicu te trčanje uz stepenice. Sjećam se priprema na Igmanu. Ja za njima na biciklu, a on pada, gubi svijest, ali šprinta samo da bude prvi. Majka nije rodila takvog radnika. Duško je bio čuvar momčadi. Kao Krešo u Ciboni. Od tih klinaca je napravio šampione i onda je otišao. Puno je utjecao na Tonija, Dina, Sobina. Na Sobina možda i najviše. Što je Sobin napravio Partizanu u finalu, a to su bile naše najteže i najvažnije utakmice. U prvoj utakmici zabio je 32 poena Divcu. Svi su govorili da je to bilo slučajno. U sljedećoj utakmici uvalio im 29, a Divac njemu četiri, pet. Pa neka oni i dalje govore da je to slučajno.

S jedne strane Jugoplastika, najbolja europska momčad 20 stoljeća, s druge Partizan s Divcem, Paspaljem, Đorđevićem, Pecarskim. Zatim jaki Zadar, Bosna, Cibona, Zvezda, Šibenika… Je li tadašnja liga bila najjača na svijetu nakon NBA?

Daleko najjača. Lakše nam je bilo osvojiti Kup prvaka nego domaći naslov. Lakše nam je bilo pobijediti Aris ili Scavolini nego igrati u gostima protiv Rabotničkog ili u Čačku i Šibeniku. Uvijek je teže bilo igrati domaće utakmice nego u Europi. Doma su nas poznavali u detalje, znali su nas u dušu, a za razliku od stranaca, igrali su s velikim imperativom.

Jednom ste izjavili da se, dok je cijela Jugoslavija spavala, u Jugoplastici radilo.

Tako je i bilo. Tajnik Bilić je u klubu bio svaki dan u 6:30 ujutro, ja u 7:15. Svaki dan, bez iznimke. Svi ostali klubovi u Jugoslaviji bi počinjali u 11. Nakon što bi se sve dogovorili, ja bih otišao na trening, a kasnije bismo opet imali sastanak. Znao bi često doći i Oliver Dragojević.

Kojem ste razbili naočale…

Ha, ha, da, na balotama u Žrnovnici. Kakav je to čovjek bio, ljudina. Toliko mi je žao što nisam mogao doći na sprovod. Bio sam tada u Buenos Airesu. Na sve načine sam pokušavao pronaći liniju da dođem, ali nisam uspio. Užasno mi je teško bilo. Nakon svakog našeg trijumfa otišli bismo kod njega doma. U sobi je imao klavir i moglo je stati pet, šest ljudi. Ostatak ekipe je sjedio na podu. Uživali smo, a on bi svirao na nekoliko instrumenata. Bio je nevjerojatan glazbenik. Naježim se kad se sjetim toga. Bila su to krasna vremena.

Neki će reći da je priča o tom vremenu narativ jugonostalgije. Što vi mislite o tome?

Neka se to zove kako god da se zove, ali smo živjeli pet puta bolje nego sad. To mi kažu u svim republikama bivše Jugoslavije, ali većina njih boji se javno to kazati. Boje se. Noći koje sam proveo u Žrnovnici, kod Zorana Graše (bivši igrač i trener Jugoplastike, otac Petra Graše, op. a.), to su noći za romane. Kad bih bio nervozan zbog neke utakmice, Grašo bi odmah nazvao jednog čovjeka koji bi donio ribu. Meni bi samo naredili da se tu večer nacrtam kod Graše.

Niste jeli samo ribu nego i nešto što je danas zabranjeno…

Istina. Jeli smo i prstace. Došli bismo kod Graše, a on je imao neku minijaturnu gitaricu, usnu harmoniku i neki čudan instrument, neki češljić koji bi stavio na WC papir. Oliver bi uzeo te instrumente i zasvirao bi. Dok bi Zoran pekao ribu na gradele, mi bismo tjerali Olivera da pjeva. Tu sam vidio Oliverovu genijalnost. Što je Toni Kukoč u košarci, Oliver je bio u muzici.

Koji je najbolji košarkaš kojeg ste ikad trenirali?

Toni Kukoč. U svakoj zemlji gdje sam radio, novinari bi me pitali isto pitanje. Odgovor je bio uvijek isti.

Zašto Toni?

Više je razloga. Najprije, ima tri naslova u Europi i tri u NBA-u. Zatim, u klupskoj karijeri, od kadeta još, izgubio je samo jedno finale u životu. Protiv mene u finalu Eurolige kad je Limoges pobijedio Benetton 1993. Tri puta zaredom je uzeo taj pehar, a nakon tog poraza plakao je kao malo dijete. Pokušao sam ga utješiti i rekao sam mu da ne plače, da je i on mene pobijedio u finalu u Parizu 1991. Ništa nije pomoglo. Tada je po tko zna koji put pokazao da je šampion jer odlika istinskog prvaka je da je sposoban da zaplače. Svi veliki ljudi plaču. Ako je igdje košarka bila blizu umjetnosti, onda je to bilo onda kad je on igrao. Danas svatko može skočiti, pogoditi, a on je čovjek koji je košarku digao na jedan drugačiji nivo svojom čarolijom dodavanja. Bio je sposoban ući u mozak svim protivničkim igračima i pronašao bi slobodnog igrača, i to senzorskom brzinom. Krivo mi je što nemam tu snimku, pa ovim putem pozivam nekoga tko je ima da mi se javi. Igrali smo na Gripama protiv Budućnosti, a Toni je jednim potezom podigao svih pet protivničkih igrača u zrak i samo je mirno položio. Nikad u životu tako nešto nisam vidio.

Video ovacija Kukoču u Beogradu možete pogledati na OVOM linku.

Onda jedan detalj. Rat je već počeo, prve žrtve su pale, a Jugoplastika je u Beogradu uništavala Partizan. Tada nisam bio trener, bio sam u Barceloni, ali sam tu snimku vidio. Kad je izlazio iz igre, cijela dvorana u Novom Beograda je ustala na noge i ovacijama ga je ispratila. Takvu počast mogu dobiti samo najveći. Dalje, utakmica, čak i kad igraju vrhunske ekipe, u nekom trenutku pada, ritam slabi, ulazi se u crne rupe. Obje momčadi ne igraju ništa, a onda Toni uzme loptu i napravi čudo. To je čarolija najvećih, da popuni rupu i da svi na kraju odu kući sretni, čak i oni koji su izgubili jer su na djelu gledali majstora. Na koncu, to je igrač koji je mogao igrati na svih pet pozicija jednako dobro. U karijeri nisam imao boljeg igrača, a vodio sam genijalce. U Limogesu sam imao Michaela Younga. Čudo od igrača. Jure Zdovc, Young i ja sa slabašnim Limogesom smo pokorili Europu. Bio je to prvi europski naslov u povijesti francuskog sporta. Kasnije sam u Panathinaikosu trenirao i Dominiquea Wilkinsa. Strašan igrač s nevjerojatnom NBA karijerom. Ipak, Toni je bio dimenzija više.

Zašto ste otišli iz Splita?

Išao sam putevima svih velikih trenera. Ace, Ranka, Mirka Novosela, Pere Skansija… Pero mi je najviše pomogao. Dao mi je takvu rendgensku snimku Splita da sam znao sve. Kao da sam rođen u Splitu. Dao mi je socijalni život, spojio me s ljudima u klubu, u gradu. Ni rođenom bratu ne bi toliko pomogao kao što je pomogao meni. Uvijek sam govorio: ako trebaš kupiti igrača, ne zovi ni profu, ni Bošu Tanjevića, nikoga, samo Peru.

Barcelona je izgubila od Jugoplastike u polufinalu 1989. Pa su sljedeće godine na postojeću momčad doveli Wooda. Nije pomoglo. Onda su doveli fenomenalnog Portorikanca Piculina Ortiza i direktno vas pa opet ništa. Jeste li očekivali da vas Kukoč sam može pobijediti?

Iskreno, da sam imao sve igrače koje sam trebao imati, nikad Jugoplastika ne bi dobila to finale. Nedostajala su mi dva igrača. Međutim, ako sam već morao izgubiti, onda je bolje da sam izgubio od svojih. Kad ste već spomenuli Ortiza, odličan igrač, ali čudan lik. Mislim da je sad u zatvoru.

Je li istina da ste jednom rekli da trener Božo Maljković nikad ne bi želio u momčadi imati igrača Božu Maljkovića?

Da, istina je. Nisam bio loš košarkaš, bio sam dobar šuter, ali sam puno više volio igrati nogomet nego košarku. I danas će u mom Ušću reći da sam bio strašan nogometaš.

Pa kako onda vi u košarci?

Izabrali su me ljudi u klubu. Bio sam jedan od boljih igrača, a trener Milan Grbić je otišao u vojsku. Nisam imao pojma da su me igrači izabrali da im budem trener. Tako je sve počelo.

Vaša kćerka Marina je sa ženskom reprezentacijom Srbije osvojila naslov prvaka Europe, jednu europsku broncu te olimpijsku broncu. Očevi geni ili?

Valjda. Oduvijek smo pričali o košarci. Marina je dosta slična meni. Mirna je, staložena. Ja nikad u karijeri u Euroligi nisam dobio tehničku grešku. Takav sam karakter, teško me što može izbaciti iz takta, a suci su to znali cijeniti. Takva je Marina. I danas puno pričamo o košarci, ali nikad nisam bio ni na jednom njenom treningu ni na utakmici. Ne bih to izdržao. Tata pomaže samo savjetima.

Bi li vaša Jugoplastika i danas dominirala europskom košarkom?

Uvjeren sam da bi. Kad me pitaju za čim najviše žalim, uvijek kažem da su to dvije stvari. Imam dvoje djece, a žao mi je što nemam još dvoje. Druga stvar za čim najviše žalim je to što nisam u Splitu ostao barem još četiri godine. A mogao sam. Međutim, sve sam osvojio i želio sam novi izazov, probati nešto drugo. Sad mi je žao zbog toga. Žao mi je što sam otišao iz Splita, ali želio sam vidjeti kako je vani.

Odmah prve godine finale s Barcelonom protiv Jugoplastike, zatim iduće senzacionalni naslov s Limogesom, a onda 1996. prvi naslov prvaka Europe s PAO-om. Kako je bilo u Grčkoj?

U Panathinaikosu smo u svlačionici pričali na šest jezika. Ako ne vjerujete, pitajte Stojka. Nije to bilo lako posložiti, ali uspio sam i donio sam u Grčku prvi veliki klupski naslov.

U finalu protiv Barcelone do naslova ste došli nakon što je Stojko u zadnjoj sekundi blokirao Montera. Nakon toga je ispao veliki skandal jer su Španjolci tvrdili da je bila silazna putanja. Što vi kažete?

Naša pobjeda je bila čista kao suza. Suđenje je cijelu utakmicu bilo očajno, a taj detalj u početku nitko nije primijetio. Kasnije su s TV postaje Kanal + donijeli snimku iz nekog drugačijeg ugla i onda je nastala frka. Montero je tada napravio čiste korake. Aca Nikolić je rekao tada da ako to nisu koraci, onda on nije trener. Također, pogledajte snimku. Nema šanse da bi Montero zabio taj koš i da nije bilo Stojka. Lopta bi otišla na lijevu stranu. Prema tome, zasluženo smo uzeli naslov.

Zašto nikad niste vodili reprezentaciju Srbije? Rekli ste da vam je želja bila ići stopama Žeravice i Nikolića. Obojica su bili svjetski prvaci s reprezentacijom Jugoslavije, a vi nikad niste vodili A selekciju. Zašto?

Kad sam trebao biti, onda su sve napravili da se to ne dogodi. Kad su me ipak zvali da dođem, onda ja nisam mogao jer sam imao ugovor u Španjolskoj. Naravno da mi je žao što nikad nisam trenirao reprezentaciju svoje zemlje, ali sad je gotovo, a i mislim da sam unatoč tome imao dobru karijeru, zar ne?