TE SUBOTE prije četvrt stoljeća milijuni ljudi širom svijeta prestali su raditi ono čime se obično bave kako bi gledali polufinala Svjetskog prvenstva. Obje utakmice odigrane su istog dana. Prvo su na Giants Stadiumu u New Jerseyju igrale Italija i Bugarska. Roberto Baggio bio je jedan od igrača blagoslovljenih stilom i osobnošću koja se doimala jedinstvenom. Na SP 1994. u SAD-u došao je kao aktualni Igrač godine, bio je na vrhuncu moći i nakon neuvjerljivih nastupa u skupni uzdigao se kako bi nadahnuo svoju naciju u nokaut-utakmicama serijom presudnih golova, piše britanski The Guardian.

Bugarska je imala momčad prepunu kultnih heroja, jedan od njih bio je ćelav i briljantan, drugi je izgledao poput vukodlaka, a bio je tu i nepredvidljivi Hristo Stoičkov. No, Baggio je bio junak dana. Igrao je unatoč boli zbog ozlijeđenog ligamenta koljena i oba gola za Italiju postigao je uobičajenom ravnotežom, imaginacijom i preciznošću.

"Nevjerojatno! Pogledajte samo ovo!" vikao je John Motson, legendarni engleski televizijski komentator. No, vratit ćemo se Robertu Baggiu kasnije.

Dokumentarac koji je bio ispred svog vremena 

U drugom polufinalu, na Rose Bowlu u Pasadeni, iznenađenje turnira, odlična švedska momčad, igralo je protiv brazilskih majstora, vođenih Romarijem i Bebetom (onaj što je slavio kao da ljulja dijete), koji su svoju ekipu dovukli do finala. U međuvremenu, klica ideje koja se rodila u umovima nekoliko filmskih redatelja iz Njemačke i Argentine počela se realizirati. Željeli su prikazati koncept u kojem ljudi u različitim okolnostima širom svijeta mogu biti zaokupljeni jednim trenutkom kroz medij televizijskog prijenosa. Organizirali su 40 filmskih ekipa da snimaju navijače u raznim zemljama kako gledaju finale.

"The Final Kick! pokazao se briljantnim dokumentarcem koji je istodobno bio izvan i ispred svog vremena. Ne samo da prikazuje okupljanja u talijanskim barovima i brazilskim trgovima nego i harem u Kamerunu u kojem poglavicu hlade dok gleda utakmicu, tvornicu u Iranu u kojoj radnici staju s radom kako bi pratili mali ekran te samostan u Češkoj u kojem se stari televizor izvlači iz ormara da bi redovnici mogli pratiti utakmice.

Nogomet je postao globalan 

Ono što film zaista dobro opisuje jest privlačnost Svjetskog prvenstva 1994. godine, koje je postalo prekretnica zato što je umnogome to bio prvi moderni turnir. FIFA se prvi put odlučila na domaćinstvo izvan tradicionalnih nogometnih okruženja u Europi i Latinskoj Americi. Godine 1994. u Americi nije bilo profesionalne nogometne lige. Nakon toga svjetsko prvenstvo stiglo je i na druga rastuća tržišta, poput Azije i Afrike, a sad stiže i na Bliski istok. Bila je to velika prekretnica u smislu pomaka nogometa prema globalizaciji, privlačenju globalnog interesa i prerastanja u kulturološki fenomen.

Drugi primjer promjene načina na koji se događaji konzumiraju viđen je tijekom nogometnog turnira, kad je potjera za vozilom O. J. Simpsona pokazala snagu međunarodnog televizijskog prijenosa uživo. Svjetsko prvenstvo 1994. donijelo je promjenu za nogomet u SAD-u. Prethodne je godine osnovan MLS, kao dio kandidature za domaćinstvo turnira. Zapravo je započeo tek 1996. godine.

Je li se Amerika dovoljno zaljubila u nogomet tijekom SP-a 1994. da bi se pokrenula revolucija? Bio je to više polagani start, no danas je MLS sve popularniji. Dok europski klupski velikani, prepuni međunarodnih zvijezda i u vlasništvu stranih investitora, kreću na pripremne turneje kako bi zadovoljili svoju globalnu bazu fanova, korijeni tog trenda mogu se pronaći u ljeto 1994. godine.

Bilo je nekoliko nezaboravnih nogometnih trenutaka, od pobjede Irske protiv Italije pred bučnom publikom na Giants Stadiumu do virtuoznog prodora Saeeda Al-Owairana za Saudijsku Arabiju u utakmici protiv Belgije, od Maradonine luđačke proslave gola i kasnijeg izbacivanja sa Svjetskog prvenstva do tragedije Andresa Escobara, kolumbijskog braniča ubijenog u Medellinu ubrzo nakon što je postigao autogol.

I tako je došao 17. srpnja, dan kad se svijet usredotočio na utakmicu Brazil – Italija. Finale teške kategorije. Jedina je razlika bila u tome što se od Brazila očekivalo da bude Brazil, dok su s talijanske strane sve oči bile uprte u Baggia.

I nas su smirivali pričom o Baggiju 

Završilo je izvođenjem jedanaesteraca. Brazil je sačuvao živce, dok je Italija uvenula. Primjer obrambene izvrsnosti, Franco Baresi, promašio je udarac, isto kao i strijelac u finalu Lige prvaka Daniele Massaro. No, srca Talijana najviše je slomio pogled na Baggia koji loptu šalje preko prečke. On je dotad bio heroj i kod ljudi je stvorio dojam da će sam osvojiti svjetski naslov za svoju zemlju, ne baš potpuno sam, ali uglavnom zahvaljujući svojoj volji u čudima. Do danas, gdje god se igra nogomet, kad se djeca igraju na livadama i završe prepirući se tko je promašio odlučujući jedanaesterac, odrasli ih pokušavaju smiriti pričom o tome kako je najbolji igrač svoga vremena učinio upravo to u finalu Svjetskog prvenstva.

Nakon što je Diana Ross promašila udarac s bijele točke tijekom svečanosti otvaranja, ljudska drama Roberta Baggia označila je emocionalni kraj turnira. Gotovo. Ipak, uspomene i rezultati SP-a iz '94. traju sve ove godine i trajat će još mnogo godina.