HRVATSKA reprezentacija trenutno prolazi kroz niz sramoćenja za vlastite standarde, kratko i jasno. Teški porazi od Španjolske i Engleske otvorili su novi niz potrage za glavama i traženja izoliranih krivaca, što je u takvim situacijama potpuno očekivano. Ipak, problem je širi i nikako nije izoliran na jednu osobu, a sramoćenja u zadnjim utakmicama samo su ekstremna kulminacija toga.

Kao i uvijek, prva odgovornost je na izborniku Slavenu Biliću i to je nogometno opravdano. Hrvatska u nijednom trenutku ovog niza utakmica nije izgledala kao da zna što želi obrambeno. Prva linija pritiska nije bila dosljedna, a iza nje zadnja linija Hrvatske ostaje agresivna prema čovjeku i u situacijama u kojima na igraču s loptom nema pravog pritiska, što je najopasnija moguća kombinacija.

Ako protivnički igrač u dobroj poziciji ima vremena dignuti glavu, a hrvatski stoper u tom trenutku prati napadača visoko i napušta svoju zonu, jedna lopta može otvoriti apsolutno sve, a to se događalo. To je stvar trenera i organizacije, to ni u jednoj ozbiljnoj ekipi ne može biti stvar igrača.

"Predaleko stojimo, prepasivna je zona, previše vremena na lopti imaju najbolji igrači protivnika", rekao je Bilić. To je točno. "Nisu nas Englezi dobili na taktiku nego na ovo drugo, također je rekao izbornik. To nije istina. Barem ne u potpunosti. Englezi su Hrvatsku razbili i na karakter i na volju, ali i na taktiku. I to kako. Spoj ta dva problema nije obilježio samo tu utakmicu, nego cijeli ovaj loš niz.

Nijedan igrač se nema pravo skrivati iza Bilića

Autor ovog teksta voli u svemu pronalaziti taktičko i nogometno rješenje, ali neke stvari su veće od toga. Raspad kakav se dogodio protiv Engleske ne smije se događati hrvatskoj reprezentaciji ni da ste vi, čitatelju Indexa, na klupi.

Vidjeli smo niz loših reakcija, izgubljenih duela i trenutaka u kojima je govor tijela bio nevjerojatno sramotan i u kojima Hrvatska nije izgledala kao kolektiv na koji nas je navikla. Izgledala je kao momčad koja ne želi biti na terenu i koja u zadnjoj liniji i samoj osi momčadi nema nikakvu jasnu lidersku crtu.

A kad je problem liderstvo, problem mora krenuti od stražnjeg dijela momčadi. Legendarni pokojni Stanko Poklepović govorio je: "Kapetan ne može biti naprijed. To mora biti igrač koji igra straga, koji sve vidi." Takva je situacija u Hrvatskoj, a toga nedostaje.

Ova reprezentacija nema jasnog lidera zadnje linije, nema prirodnu šesticu koja će lakše čistiti prostor ispred te linije, a ni vratar joj nije profil koji će glasno dominirati kontrolom svog prostora niti će agresivnim izlascima pomoći u obrani šesnaesterca.

Hrvatska više nema temelj uspješne generacije

Dejan Lovren najbolji je primjer onoga što Hrvatska sada nema. Nije bio stoper bez mana, ali bio je igrač koji je preuzimao odgovornost, bio lider primjerom i s maksimalnom požrtvovnošću branio kazneni prostor. Razliku je najbolje opisao sam dok je komentirao gol Portugala protiv Hrvatske na Svjetskom prvenstvu: "Pričali smo o koncentraciji, ali tu je i želja. Ja tu loptu želim izbiti."

Hrvatska iz 2018. bila je iznimno jaka u tom segmentu. Imala je sjajne igrače, ali i sjajne karaktere. U ovom kontekstu moraju se istaknuti Dejan Lovren i Domagoj Vida koji, uz svo dužno poštovanje, talentom nisu bili među boljim igračima te ekipe. Ali bili su borci, pobjednici i igrači na koje se, uz sve njihove mane, moglo računati da će njihov pristup i angažman, kao i onaj igrača oko njih, biti na razini.

Dio tog temelja prenesen je i na 2022. godinu. Lovren je još bio tu, Brozović je ispred obrane držao ravnotežu, a Modrić i Kovačić davali su sigurnost i iskustvo u sredini. Momčad se mijenjala, ali ostajao je ključni kostur ljudi oko kojih je ostatak ekipe znao kako se ponašati kada stvari odu u smjeru koji im ne odgovara.

Danas Lovrena nema, a senatori koji su ostali na zalazu su svojih karijera. Izbornik je pod sve većim pritiskom za pomlađivanjem momčadi, iako postaje sve jasnije zašto je Dalić jako dugo vjerovao senatorima, a sada i Bilić.

"Tri najstarija igrača, Perišić, Modrić i Kovačić, bili su igrači s najviše energije. Je li tako? Bar meni, dopustite da ja imam neko mišljenje o nogometu", rekao je izbornik nakon katastrofe protiv Engleske.

I u pravu je. Ako su senatori najbolji, neka igraju. A čak i kada više nisu najbolji u svakom segmentu, njihova vrijednost nije samo u individualnoj kvaliteti. Ovoj reprezentaciji ne nedostaje talent, talenta ima i uvijek će ga biti. Nedostaje joj stalna doza karaktera, prgavosti i odgovornosti koju su takvi igrači godinama davali, a u senatorima ima posljednje ostatke generacije koja je to predstavljala.

Kvalitete ima. To ne znači ništa

Ipak, za balans rasprave treba pogledati trenutne igrače onakve kakvi jesu. Priča o karakteru lako se pretvori u zaključak da su današnji igrači jednostavno mekani. U tome, s obzirom na prikazano, ima dio istine, ali problem je i u tome što se njihovi profili u ovom kadru loše nadopunjuju.

Igrači su onakvi kakvi jesu, sa svojim vrlinama i manama, a njihovi igrački i mentalni profili uglavnom su vezani jedno uz drugo. Joško Gvardiol najbolji je primjer toga. Njegova kvaliteta nije sporna, ali profil igrača kakav je postao u Manchester Cityju nije profil stopera koji Hrvatskoj rješava ono što joj danas najviše nedostaje.

Nije nastavio onime čime je oduševljavao 2022. kao igrač koji može izrasti u vrhunskog stopera. Postao je svestrani bek koji svoje trenutke često provodi između protivničkih linija, a obrana mu često uopće nije na pameti jer u takvoj ulozi ni ne mora biti.

Odabir kluba donio mu je određene dobre stvari u karijeri, ali je istovremeno stvorio navike koje ne mogu biti iste kao kod lidera na kojima je Hrvatska godinama gradila obrambeni i kolektivni mentalitet. Gvardiol teško može razviti instinkt za obranu kaznenog prostora na razini igrača poput Lovrena, koji je gotovo cijelu karijeru proveo upravo u takvim situacijama.

Luka Vušković profilom je najprirodniji hrvatski stoper za ulogu nasljednika takvog obrambenog profila. Jak je u zraku i voli takve situacije. Ali ima 19 godina i nije realno očekivati da u ovoj fazi karijere bude osoba koja će voditi cijelu zadnju liniju i preuzeti odgovornost koju su njegovi prethodnici godinama nosili na najvišoj razini.

Ostali hrvatski stoperi također su većinom igrači čije su kvalitete vezane uz izgradnju napada, izlazak prema naprijed ili obranu većeg prostora. To samo po sebi nije mana. Problem nastaje kada se takvi profili spoje u ekipi bez liderske crte, s veznim redom bez šestice, vratarom koji ne izlazi s linije, partnerom stoperom koji ne nadoknađuje njihove mane i sustavom koji protivniku omogućava da sve to iskoristi

Protiv Engleske se nije dogodila jedna stvar koja je pošla po zlu. Dogodilo se više problema istovremeno. Organizacija je bila loša, profili igrača nisu odgovarali jedno drugom, a kada je utakmica krenula prema katastrofi, nitko nije mogao stabilizirati momčad i zaustaviti kaos.

Nitko u ovoj situaciji nije zaslužio pravo da se skriva iza drugog. Ovo je period iz kojeg se može izvući jako malo pozitivnih stvari, a svatko se mora pogledati u ogledalo, ne gledajući pritom samo rezultat, nego sve što se događa.

Hrvatska je primila šest golova od Španjolske u Elcheu 2018. pa nije bilo ovoliko loše jer se znalo što taj isti kostur može izvući. Ova Hrvatska nema ni sustav, ni temelj, ni nove nositelje kojima se mogu povjeriti najveće utakmice i najteže situacije. To je puno veći problem od rezultata.