Foto: Getty Images / Guliver image 

I PO TREĆI put ove sezone, Atletico je protiv Barcelone odigrao sjajnu, nogometno kompletnu utakmicu. Po prvi puta, Barcelona nije uspjela okrenuti rezultat. Domaćin je "preživio" nekoliko kriznih situacija koje se neminovno dogode na ovoj razini - bilo da je riječ o sudačkoj procjeni, (ne)sretnom odbijancu ili individualnom bljesku i sasvim zasluženo otišao u bubanj s četiri najbolje europske ekipe. Prokletstvo osvajača Lige prvaka i neuspješne obrane titule tako se produžilo i 24. sezonu, otkad se najelitnije nogometno natjecanje igra u ovom formatu. S obzirom da kumulaciju bogatstva u rukama nekoliko najmoćnijih klubova i okupljanja supermomčadi koje nerijetko ruše sve postojeće rekorde u nacionalnim prvenstvima, taj podatak je na granici s bizarnim.

Najpredvidljivija utakmica

Utakmica sama po sebi i nije donijela ništa naročito novoga što već nismo vidjeli u prethodnim duelima ovih suparnika. Za razliku od kolege sa suprotne strane, Cholo nije precijenio porazan međusobni omjer - od tri Barcelonine pobjede ove sezone, u tek jednoj su Katalonci bili ravnopravna momčad dok god je na terenu bilo izjednačeno brojčano stanje. Propust Enriquea da se prilagodi zahtjevima ovakve utakmice pokazuje koliko je zapravo ljudski um talac rezultata, na njemu utemeljenog dojma i "prokušane" formule. I dok nije nikakva sramota ispasti od Simeoneovog stroja, frapantno je koliko uporno Barcelona ponavlja iste greške protiv ovog suparnika.

Atletico je krenuo u svojih standardnih 4-4-2, s posebnim naglaskom na tjeranje Barcelone s loptom na bok u najranijoj fazi napada (a prvi kratkoročni cilj je isključiti Busquetsa iz igre), ne bi li joj time odsjekli jednu stranu terena i tamo efikasnije pritisnuli, na ovaj način:

U Busquetsovu blizinu uvijek se spusti jedan od napadača, Barcelona ne može organizirati napad kroz sredinu i može jedino kružiti loptom u zadnjoj liniji. Ovdje je čak i cirkulacija bila dovoljno brza, ali:

Ali čak i kada napadači to ne mogu, jedan od veznjaka uvijek preuzima Busquetsa (u ovom slučaju Gabi). Barcelona mora s loptom na liniju:

Gdje ih Atleti mogu na malom prostoru efikasno pritisnuti, a napadači brane povratni pas i onemogućuju restart napada. Alves je prisiljen izbiti dugu loptu, točno ono što Atleti od Barcelone žele.

Inače, domaćin nije odustao od svoje uobičajene obrane, kombinacije visokog presinga i niske zone s mnogo igrača iza lopte, maksimalno kompaktno. Bekovi su ponovno striktno markirali Messija i Neymara, prateći ih po cijelom terenu. To je u kasnijoj fazi utakmice, kada se Messi preselio u sredinu, značilo da ima prostora za Rakitića da popuni tamo nastalu rupu. Ali slab ritam gostujuće ekipe, pa onda i Enriqueova zamjena, onemogućili su Barceloni da u nađe svoju šansu.

Iako je lopta na sasvim suprotnoj strani, Luis i dalje prati Messija, premda bi po šabloniziranoj obrani trebao stajati puno bliže svom stoperu i braniti mu vanjsku stranu.

Visoki intenzitet i tempo je bila i primarna Atleticova napadačka orijentacija - izuzev visokih lopti u prostor oko Inieste i Albe u kojem su imali značajnu fizičku nadmoć i kontranapada, sve što su stvorili bilo je nakon neke vrste kontrapresinga, kada bi s puno igrača visoko pritisnuli Barcelonu i odmah po gubitku lopte nastojali je vratiti u svoj posjed.

Ovdje vidimo organizaciju prilikom jednog auta. Na 25 metara od suparničkog gola naguralo se čak 7 domaćih igrača.

I premda prvotno gube loptu, kompaktnost im omogućuje da ju brzo povrate u svoj posjed i blizu su suparničkom golu. Ovakvo osvajanje terena karakteristično američkom nogometu, Atletico Madrid doveo je do savršenstva.Iz varijacije na ovakvu situaciju, Atletico je poveo.
Naravno da svaki plan ima svoje potencijalne mane, pa tako i ovaj Atleticov, bez obzira na vrhunsku egzekuciju. Jedini majušan problem je što igrači i trener Barcelone ni danas nisu shvatili koje.

Katalonci zaboravili tko su i odakle su došli

Parafraza popularnog biblijskog stiha ukratko objašnjava sve probleme Blaugrane, ne samo u ovoj utakmici ili slabijem periodu sezone, nego u novoj eri koja započinje odlaskom Pepa Guardiole, posljednjeg istinskog fundamentalista i purista koji se držao La Masijinog bogoslužja.
Nedostatak kretnje bez lopte, tromost prednjeg trojca, manjak rotacija i protrčavanja između linija, sve je to svelo Barcelonin posjed na rovovski sporu napadu kojem se uslijed nedostatka opcija na lopti i sporog protoka pribjegavalo individualnim rješenjima. I dok će MSN gorivo i njegova kvaliteta često biti dovoljni da povuku Barceloninu lokomotivu iz blata u kojem bi se tako našao, nitko nije sposoban svesti ih na operiranje na tako malom prostoru kao njihov jučerašnji suparnik.

Pozicijski napad Barcelone, lišen kretnje bez lopte i međusobnog otvaranja prostora, ostaje zagušen u moru tamnoplavih dresova.

Zastajkivanje s loptom u nogama kako bi se i po treći put uvjerili da im se nitko ne nudi po dubini terena, niti se povlači po loptu, uzdah negodovanja i povratni pas bez ikakve šanse za progresom kratki su opis Barceloninih neuspješnih avantura na Calderonu. Eventualno rješenje možda je ležalo u Sergi Robertu - on bi na mjestu Alvesa mogao odigrati "lažnog beka", ustvari dodatnog veznog igrača koji se zavlači u sredinu po loptu - time bi olakšao pritisak na Busquetsa jer Atleticova dva srednja vezna igrača ne bi mogla ni uz pomoć toliko sigurno držati balans u sredini terena, bar ne u tako visokom pritisku. Kasnija zamjena baš na toj relaciji, kada Atleti upravo puštaju prostor uz liniju praznim i gdje bi motoričniji Alves s boljom završnicom više poslužio, samo pokazuje koliko je van štiha Enrique zapravo bio.

Koliko god se trudili jalovim posjedom ostaviti sliku sebe kao vjerne sljedbenice vlastitih ideja, lopta jednostavno nije imala gdje ni kome stići. Na svakom dijelu terena doimala se suvišnom, i niti jedan preduvjet nije postojao da postane medij kojim se realizira igra, ona koja se dešava daleko od nje. Već je Luka Kaliterna primijetio da jedini igrač koji ne igra je zapravo onaj koji ima loptu - pažnja obrane usmjerena je na njega, a njegovi suigrači otvaranjem kreiraju što se može i što će se dogoditi u idućih nekoliko milisekundi. Tih par milisekundi koje čine razliku između rapsodije i kakofonije, smisla i kaosa, Barcelone i "Barcelone". Sam Cruyff, kao jedan od otaca rekao je kako je granica između dobrog i lošeg je u svega par metara.

Atletico opet pada, ali preživljava

Ponovo Atletico igra drastično drugačije u drugom dijelu - uslijed kombinacije psihološkog momentuma koji ih tjera prema nazad znajući da su u dobitnoj situaciji i određenog zamora materijala, povlače se u dubokih 4-5-1, što je nerijetko rezultiralo i s pet igrača u zadnjoj liniji kada bi Barcelonini bekovi otišli visoko:

U kojoj mjeri su Cholove želje da mu ekipa ovako nisko "legne" s preko 40 minuta koje preostaju na satu, teško je reći. Ali jučer su, nakon tri neuspješna pokušaja, baš simeonovski završili utakmicu.

Više od pobjede i više od poraza

Diego Simeone danas je najveći trenerski hit na svijetu, nešto što je Jose Mourinho bio sredinom, a Guardiola krajem 2000-ih. Čovjek koji svaku utakmicu dočekuje maksimalno spreman, koji uči iz vlastitih grešaka, nalazi balans između svoje vizije i mogućnosti svoje ekipe, a pritom ostvaruje i bolesno dobar rezultat. Danas je jako legitimno pitanje koji je od madridskih klubova jači, premda je Madrileno prije samo koju godinu bio smatran izumrlim derbijem, gdje je razlika u kvaliteti toliko bolno očita, da su svi drugi aspekti koji suprotstavljaju ta dva kluba postali krajnje sporedni. Dva polufinala u tri godine, uz prethodni trijumf u Primeri u Europskoj ligi dovoljno govore sami za sebe, a lako je moguće da najbolje od njih tek slijedi - Atletico je zapravo missmatch svakoj od preostalih ekipa u potu i sasvim sigurno bit će najnepoželjnija udavača na ždrijebu. U tom sitnom detalju ogleda se bogatstvo nasljeđa koje za sobom ostavlja na Calderonu. Trener i klub iz sjene još su jednom jako blizu da postanu europski nogometni kraljevi.

I konačno, ovo nije bio običan poraz za goste. Unatoč lošoj formi, vrlo su izvjesni uspjesi i naslovi i u prvenstvu i kupu, što će rezultatski zaokružiti ovu sezonu ocjenom "odličan". Kako metafizika i simbolika vole uplesti svoje prste svugdje gdje ih ljudi traže, tako se može primijetiti da je svega par tjedana nakon smrti svojeg duhovnog oca i neprikosnovenog autoriteta, ova nova, individualcima okrenuta i silovita Barcelona proživljava pravu krizu identiteta. Hoće li dozvoliti da magla koja se sastoji od svega nekoliko pobjeda i poraza makne fokus s ključnog pitanja pred klubom - kako i gdje pronaći onih par milisekundi, u koje stane čitava Barcelonina povijest?