Dinamo je imao sreće, ali koga briga. Ide u Ligu prvaka kao ozbiljna ekipa
rubrike
DINAMO je remijem protiv Rosenborga nakon dvije godine ponovno izborio Ligu prvaka. Nisu odigrali briljantnu utakmicu, ali su imali sreće.
"Boli nas briga, mi smo u Ligi prvaka", rekao nam je sinoć Dinamov Emir Dilaver najtočniju analizu utakmice.
Za ulazak u Ligu prvaka često je potrebna sreća. Ali potrebna je i posložena momčad jasnih kontura, s idejom u igri i vrlo dobrim trenerom. Dinamo u Ligu prvaka ulazi kao ozbiljna momčad, prvi put nakon 20. godina, iz treće jakosne skupine.
Najgore poluvrijeme Nenada Bjelice
Pep Guardiola u nekoliko navrata je rekao kako je najveći problem europskih utakmica to što se u uzvratu ne možeš, koliko god to pokušavao, odmaknuti od rezultata prvog susreta. Zvuči ugodno, ali postoji velika opasnost da će vas velika prednost gurnuti u apatiju koju će suparnik iskoristiti i pregaziti vas dok se ne probudite.
Upravo se to dogodilo Dinamu koji je odigrao najgore poluvrijeme otkad je Bjelica trener hrvatskog prvaka. Teško je reći je li 4-4-2 defenzivna zona trebala služiti tome da Rosenborg organizira napade preko bokova, ali bila je prepasivna. Zbog Olma koji je nedostajao u veznom redu u toj fazi igre, Ademi i Moro su morali pokrivati puno veći prostor i jednostavno nisu stizali duplirati bokove na kojima je Rosenborg imao kvalitativnu prednost, jer Stojanović i Leovac teško mogu igrati protiv Adegbenroa i Akintole 1 na 1.
Rosenborg je Dinamov bok u sredini izbjegavao najstarijim receptom na svijetu - nabijanjem dugih lopti na Soderlunda i tako je ovakva Dinamova postava upala u velike probleme. Zadnja linija bila je razvučena i bez adekvatne podrške veznih igrača. Rosenborgova veza imala je uvijek igrača viška i uspješno je osvajala druge lopte te vrlo brzo vraćala posjed prilično duboko na Dinamovoj polovici. Jednom kada su suradnjom stopera i Lundemoa kao zadnjeg veznog igrača blokirali dodavanja prema Petkoviću, Dinamo s osvojenom loptom nije imao kamo. U nedostatku opcija, cilj nije bio napad, već samo da se ne izgubi lopta.
Jensen kao višak
U drugom poluvremenu Rosenborg je pomalo promijenio svoj plan napada u završnici. Akintola je na desnom krilu izvlačio Leovca sasvim na liniju, dok se Sodelund kretao u suprotnom smjeru ne bi li odvukao sa sobom Dilavera. To je otvaralo veliku rupu u zadnjoj liniji Modrih u koju je Jensen konstantno natrčavao. I premda nisu od tog manevra dobili direktnu korist poput stopostotne šanse ili gola, Jensen je konstantno bio dubinska opcija. Jednom kada je on primio loptu, Dinamo je morao jako rotirati što je Norvežanima dalo sasvim dovoljno vremena da se s puno igrača priključe završnici i žive stalno na "jedno dodavanje od šanse".
Rosenborg je postao Dinamo
Iako je i prvo poluvrijeme odigrao sjajno, Petkovićeva sposobnost da zadrži loptu i razigra suigrače nije mogla doći do izražaja zbog odnosa snaga na terenu. U nastavku mu je domaćin ostavio više prostora i do izražaja je došlo i njegovo vrhunsko razumijevanje igre bez lopte i širok radijus kretanja kojima je Dinamu donosio barem malo vremena i prostora da težište igre pomaknu prema naprijed. I kada se očekivalo da se utakmica pretvori u festival bombardiranja Dinamovog šesnaesterca centaršutevima, Amer Gojak zabio je vjerojatno najbolji, a svakako najvažniji gol u svojem životu. Nešto je u tom pogotku jako podsjećalo na Dinamo, ali u obrnutoj ulozi.
Obično bi se baš Dinamo u nekom od svojih sad već epskih europskih poraza našao u ulozi kakvu je ovaj put odigrao Rosenborg. Primili bi dva prilično glupa gola u prvoj utakmici i ispromašivali se, to je bio jedan od najdražih Dinamovih hobija. U uzvratu bi poveli pa izludili navijače stativama, promašajima i nevjerojatno primljenim golovima.
Bjelica je prošle godine skinuo uteg tog "prokletstva" i okrenuo novu stranicu Dinamove povijesti, ali nevjerojatno je koliko se promijenio scenarij koji je bio zaštitni znak Dinama u Europi posljednjih dvadesetak godina. Konačno, Dinamo nije nadigrao Rosenborg. Nešto mu je jako nedostajalo.
Ulaze u Ligu prvaka kao prava ekipa
Dinamovim navijačima dosta je časnih ispadanja, scenarija u kojem bi nadigrali suparnika i ispadali spletom nesreće, suludih okolnosti vlastite gluposti. Dinamo je protiv Rosenborga imao jako puno sreće. I u golovima koje je zabio, i u šansama koje su Norvežani promašili. I vjerojatno je Dilaver sinoć najbolje sažeo te osjećaje.
"Boli me ona stvar kako smo igrali. Dinamo je u Ligi prvaka, pa nek drugi gledaju. Ne zanima me kako smo igrali. Nekad smo igrali dobro pa nismo prošli. Znamo koliko ovo vrijedi i nitko se neće sjećati kako smo igrali, već da smo se plasirali u Ligu prvaka."
Dinamo u elitno nogometno natjecanje konačno ulazi kao prava ekipa s jasnim konturama igre, koja ima trenera koji rijetko griješi, dubok kadar u kojem su tek Ademi i Olmo nezamjenjive karike i ima sreće koja ga gura prema naprijed čak i kad zapne. Ali u nogometu je baš faktor sreće jako često razlika između pobjede i poraza. Prije godinu dana Dinamo nije bio ništa lošiji od Young Boysa, ali je nakon Ademijeve ozljede izgubio utakmicu koja je lako mogla otići i na drugu stranu. Sreća je nužna, a sada konačno u Europi staje na pravu stranu za Dinamo.
Facebook
Google
