europski dinamo

Dinamo mi je bio važniji od obitelji. Pokopao sam oca i otišao igrati utakmicu

Dinamo mi je bio važniji od obitelji. Pokopao sam oca i otišao igrati utakmicu
Foto: Zarko Basic/PIXSELL,GNK Dinamo

Ova Dinamova generacija prva je koja je od 1970. godine osigurala famozno europsko proljeće. To nije uspjelo ni puno jačim generacijama od ove koju vodi Nenad Bjelica. U tjednima koji će, uvjereni smo, rezultirati velikim Dinamovim uspjehom, razgovaramo s akterima nekih prošlih Dinamovih momčadi koji su se za Index prisjetili svojih europskih dana u Maksimiru.

SLAVKO IŠTVANIĆ legenda je Dinama. Za Modre je igrao od 1983. do 1996., odigrao je više od 500 utakmica i jedan je od rijetkih nogometaša koji su za klub s Maksimira nastupali pod tri različita imena – Dinamo, HAŠK-Građanski i Croatia. Za Hrvatsku je odigrao tri utakmice.

Bio je kapetan Dinama. Karijeru je završio u Dugom Selu 2002., a kratko se bavio i trenerskim pozivom. Sjedio je na klupi Radnika iz Sesveta, a konačno zbogom rekao je nogometu nakon što mu je klub kojem je poklonio život okrenuo leđa.

Danas vodi kafić u Sesvetama i brine se o sinu koji boluje od cerebralne paralize. Kad smo ga nazvali i spomenuli mu Dinamo, osjetili smo radost u glasu. Tihi i povučeni Ištvanić je progovorio, a dok je evocirao uspomene iz vremena kad je svlačionicu dijelio s Bobanom, Šukerom, Shalom, Šimićem, Cvitanovićem, nije mogao prikriti ponos.

Dinamo u četvrtak na Maksimiru igra vjerojatno najvažniju utakmicu svoje novije povijesti. Modri će na krcatom Maksimiru pokušati nadoknaditi 1:2 poraz iz Plzena i plasirati se u osminu finala Europa lige. I bez tog dometa, ovaj Dinamo je napravio rezultat koji se čeka zadnjih pola stoljeća i prošao u nokaut fazu. To nije pošlo za rukom ni generaciji Slavka Ištvanića, iako je godinama igrao u fantastičnim ekipama Dinama. Ipak, uvijek je nešto nedostajalo.

Tragični heroj Dinamove povijesti 

''Dinamo mi je značio sve, više od obitelji. Kroz povijest je imao nekoliko fantastičnih generacija, tu bih ubrojio i moju, ali jednostavno nismo znali kako napraviti iskorak. Ova momčad je to znala i na tome svaka čast. Bjelica je napravio izvrstan posao. Doveo je dosta mladih i novih igrača, sve je odlično posložio i zajedništvo ove generacije ključ je uspjeha. Čak i mi sa strane vidimo da u momčadi postoji kemija, da je atmosfera sjajna. Bjelica je stvorio dvije podjednako dobre momčadi, ali među igračima nema tenzija i svađa."

Za generaciju Zajeca, Mlinarića, Kranjčara i Cerina kobni su bili Portugalci. Benfica, Sporting i Porto. Tri godine zaredom u prvim su kolima izbacivali Modre. Bobanovu i Šukerovu (i Ištvanićevu) generaciju koštali su Stuttgart s Klinsmannom, Auxerre sa Scifom i Atalanta s Claudiom Caniggiom. Ištvanić dobro pamti i ratnu 1991., kad je Dinamo u dvomeču ispao od Trabzonspora. A onda onaj čuveni dvomeč sa Steauom i još jedno tragično ispadanje te novi podbačaj protiv Auxerrea. Treba li uopće i reći da je Dinamo u obje te sezone imao odličan rezultat u prvim dvobojima, ali dalje su išli Rumunji i Francuzi.

Bizarne stvari su nam se događale i uvijek smo u čudnim okolnostima ispadali

''Istina. Ne znam kako to objasniti. Protiv Auxerrea 1994. smo imali 3:1 iz prvog susreta u Zagrebu. Igrali smo odlično. Mogli smo dati još koji gol. Cvitanović je promašio i penal, a u uzvratu su se događale neke čudne stvari koje su utjecale na psihu igrača. Netko je na poluvremenu s naše strane napao suce i delegate. Ne želim ulaziti u to tko je to bio, mi igrači smo u tom trenutku bili u svlačionici, ali čim se incident dogodio, vijest je stigla do nas i bili smo svjesni da u drugom poluvremenu nećemo imati nikakve šanse. Već u prvih 45 minuta suci su u dobroj mjeri utjecali da gubimo 2:0, a drugo poluvrijeme kao da se nije ni igralo. Posebno mi je žao ispadanja od Trabzonspora 1991. Imali smo tada sjajnu ekipu. Šuker, Shalla, Mladenović, Slišković… Izgubili smo 3:2 te uz 1:1 ispali'', kazao je Ištvanić i spomenuo je Steauu, možda i najveći simbol Dinamovih nesretnih europskih posrtanja.

Steaua - najtragičnija utakmica generacije

''Bez ikakve dvojbe Steaua je bila najveća tragedija moje generacije. Zgazili smo ih. Potpuno smo ih razbili. Stingaciu je branio čuda, a mi smo promašili nekoliko čistih zicera. Ipak, dobili smo 2:1 i u uzvratu koji se igrao, opet zbog rata, u Ljubljani, odmah smo poveli, a tada su se počele događati bizarne stvari. Vlaović je u slavlju zbog zabijenog gola pao na glavu i dobio je potres mozga, a da nije ni znao što mu se dogodilo i takav je igrao cijelu utakmicu.''

Vlaovićev potres mozga i Željko Pakasin

Nesretni uzvrat u Ljubljani i poraz 2:3 uz Vlaovićev potres mozga obilježio je Željko Pakasin, kojeg je Ćiro Blažević proglasio glavnim krivcem za ispadanje i zalijepio mu etiketu pedra koja ga prati punih 26 godina.

''Jako mi je žao što se to dogodilo s Pakasinom. Ćiro je tražio krivca tamo gdje nije trebao. Pakasin nije odigrao ništa bolje ni lošije nego bilo tko od nas. Definitivno nije to zaslužio. Ne znam zbog čega smo ispali. Bili smo puno bolji od Steaue, ali nije išlo. Možda zbog toga što smo zbog rata trenirali gdje god smo stigli. Vucarali smo od Hrvatske preko Slovenije i Austrije. Ova generacija ima sve uvjete. Pun stadion, odličnu kemiju, publiku koja se napokon vratila. Imaju sve preduvjete za prolaz i uvjeren sam da će se to i desiti. Najvažnija stvar je da se publika vratila na Maksimir. Kad igrate bez gledatelja, nije vam ni do čega, nemate volje. Mojoj generaciji je Dinamo značio sve u životu, igrali smo iz srca, a imali smo i publiku i opet nismo uspjeli.

Ištvanić je 1993. sahranio oca i istog je dana kao kapetan predvodio Dinamo u uzvratnoj utakmici finala Kupa protiv Hajduka, a ispričao nam je i još jedan tužan detalj iz privatnog života koji dokazuje da mu je Dinamo bio najvažniji.

Pokopao oca u 16 sati i u 20 kao kapetan vodio Dinamo u finalu Kupa protiv Hajduka, a dan nakon što je izgubio kćerkicu otišao u Banju Luku igrati protiv Borca

''U četiri sata popodne sam pokopao oca, a u osam navečer sam igrao protiv Hajduka. Toliko mi je Dinamo značio. Ovo znaju samo moji najbliži. Sjećate li se čuvene utakmice između Borca i Dinama u Banjoj Luci 1989. kad je Beusan ispraznio tribinu s BBB-ima? Dan prije mi je umrla curica. Rodila se prerano, bila je u inkubatoru i umrla je od sepse. Zamislite što sam proživljavao tih dana. Supruga mi je bila u bolnici, a ja sam ipak ispunio papirologiju koju sam morao i otputovao u Banju Luku. Zato me užasno boli što mi je Dinamo okrenuo leđa. Što se nikad nitko iz Dinama nije javio, što nitko nikad nije pitao za mog bolesnog sina.''

Tuđman mu nije dao da ode u inozemstvo

Slavko Ištvanić je bio jedan od rijetkih nogometaša Dinama koji nikad nije zaigrao izvan Hrvatske. Pričalo se da je nekoliko potencijalnih transfera minirao glavom i bradom Franjo Tuđman, kojem je Ištvanić bio miljenik.

''Nažalost, tako je. Imao samo nekoliko prilika za otići u inozemstvo i osigurati egzistenciju. Tražili su me Leipzig, Nürnberg, Maccabi iz Haife, nekoliko klubova iz Meksika, ali koliko sam čuo, upravo je on to onemogućio. Pitate se kako je moguće da se predsjednik države petlja u politiku nogometnog kluba te iz nekakvih svojih interesa nekome uništi zadnju priliku da zaradi za život? Tako, živimo u Hrvatskoj, a ovdje je sve moguće.''

Ostale tekstove iz serijala "Moj europski Dinamo" pročitajte OVDJE.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara