HAJDUKU je u ovom trenutku teško pronaći ozbiljnu zamjerku. Nakon 16 godina izborio je europsku jesen, prijelazni rok završio je jači nego što ga je počeo, financijski je prodisao, a momčad Gonzala Garcije igra najbolji nogomet otkad je Urugvajac došao u Split. Ekipa u ovom trenutku izgleda kao da leti i navijači Hajduka se nakon puno vremena vesele sljedećem vikendu, a ne samo dugoj cesti s obećanim uspjehom negdje u daljini.

Iz trenutne perspektive, ovo je najbolje ljeto Hajduka u posljednje vrijeme i zalog za optimizam. Prvi koji za to zaslužuju čestitke su Garcia i igrači. Oni su napravili rezultat i na terenu potvrdili da proces koji traje mjesecima ima smisla. Odmah iza njih ide Robert Graf, koji je tijekom prvog prijelaznog roka napravio ogroman posao. A zaslugu mora dobiti i ostatak kluba, uključujući predsjednika Ivana Bilića. Ovo je trenutak u kojem Hajduk treba pohvaliti, ali i trenutak za promišljanje.

Graf je napravio ono što je najavio

Kad je Garcia prošle sezone gradio sustav i momčad koja je prema podacima imala najizraženiji presing u SHNL-u, a stil je bio sličan onome kako igraju europski relevantne ekipe, napisali smo da rezultat u tom trenutku nije najvažniji. Bitno je bilo da Hajduk napokon ima prepoznatljiv model igre koji može razvijati. Nešto na čemu može graditi priču i biti spreman dočekati europske kvalifikacije.

Dva mjeseca poslije, kada je Bilić doveo četvrtog sportskog direktora svog mandata, napisali smo da je Graf njegova posljednja šansa. Dan kasnije postavili smo vrlo jednostavno pitanje prema kojem će se Poljak moći ocijeniti: može li složiti kadar sposoban igrati nogomet kakav Garcia želi i odgovoriti zahtjevima intenziteta koje i sam želi? 

Graf je već na predstavljanju precizno detektirao problem. Hajduk nije morao samo trčati više, nego je morao trčati intenzivnije i pametnije. Momčad je trebala igrače s većim fizičkim kapacitetima, a posebno je trebalo rekonstruirati vezni red. Tada smo napisali da ćemo već u rujnu dosta dobro znati je li u tome uspio. Rujan je stigao i zasad je odgovor vrlo povoljan za njega.

Napravljen je ogroman posao

Graf je prvo raščistio kadar. Klub je još u svibnju objavio da Anthonyju Kaliku i Ismaëlu Diallu neće produžiti ugovore te da Zvonimir Šarlija, Filip Krovinović i Hugo Guillamón mogu potražiti nove klubove. Rebiću je ponuđen novi ugovor koji nije prihvatio, a Almeni je završila posudba.

Pukštas, Sigur i Durdov, uz još neke sitnije transfere i naknade za razvoj, prodani su za iznose koji ukupno dolaze do otprilike deset milijuna eura, ovisno o bonusima. Karačić se nakon povratka s posudbe ponovno uputio na posudbu, ovaj put u Lokomotivu. Mihael Žaper ostaje jedan od rijetkih teško rješivih slučajeva. Ima jedan od većih ugovora u momčadi, iza sebe dugo razdoblje problema s ozljedom i klub mu pokušava pronaći sredinu u kojoj bi mogao igrati.

Važno je i koliko je Hajduk time rasteretio budžet. Ugovori igrača koji su otišli ovog ljeta zajedno su klub stajali najmanje tri milijuna eura godišnje u plaćama. Neto. Trošak prve momčadi je smanjen za negdje između milijun i 1.5 milijuna eura, ovisno o bonusima. A stiglo je 11 novih igrača. Khalil Fayad, Leander Dendoncker, Dennis Hadžikadunić, Alberto del Moral, Etnik Brruti, Mathieu Acapandié, Anđelo Šutalo, Alec Van Hoorenbeeck, Carlos Martín, Marin Šotiček i Dalisson.

Za Fayada je plaćeno 250 tisuća eura odštete, za Van Hoorenbeecka oko 200 tisuća, dok su ostali stigli kao slobodni igrači ili na posudbe. Dakle, Graf nije samo napravio veliku rekonstrukciju nego je to napravio tako da je ukupni budžet za plaće osjetno smanjen, a momčad je (barem se sada čini) bolja.

Hajduk više ne traži CV, nego profil

Još je važnije kako su igrači traženi. Godinama je kod Hajduka često bilo dovoljno čuti da je neki igrač bio reprezentativac, igrao La Ligu, Serie A ili Bundesligu i iz toga zaključiti da bi morao biti dobar za Hajduk. Grafov prvi prijelazni rok izgleda potpuno drukčije. Zapravo, izgleda onako kako se treba odraditi logičan posao ako je potrebna rekonstrukcija, ali logika nije uvijek bila nit vodilja na Poljudu.

Prema informacijama koje su komunicirane, već otprilike na polovici prijelaznog roka Hajdukov analitičko-skautski sustav prošao je više od tri tisuće igrača. Više od 70 njih do te je faze bilo predloženo Garciji kao nogometaši koji zadovoljavaju postavljene kriterije. To je rovovski posao koji javnost uglavnom ne vidi.

Ne traži se poznato ime pa mu se naknadno pokušava pronaći mjesto u momčadi. Prvo se definira što treneru treba, zatim se među tisućama igrača traže oni koji ispunjavaju fizičke, tehničke, taktičke, financijske i karakterne kriterije. Brojke nisu sve, ali bez njih se igrač ni ne gleda. Zato među novim igračima postoji zajednička nit očita svakome tko gleda Hajduk. Opjevani intenzitet i glad. Grafu se zbog svega za ovo ljeto može dati vrlo visoka ocjena, skoro desetka.

Što da Pukštas nije zabio?

Nije sve savršeno. Prava šestica nije stigla prije play-offa protiv Rakówa, neovisno o rezultatu. Desna strana napada još se može propitivati. Dendoncker nosi određeni fizički rizik. Neke igrače tek treba vidjeti kroz dulje razdoblje. Priča s Livajom tijekom ljeta bila je ogroman problem za cijeli klub. Sve su to legitimne teme. I upravo je to bit zašto sada osim uživanja u uspjehu treba stati i promisliti.

Što da Pukštas nije zabio? Što da golman Rakówa nije zapeo za vlastitog braniča i poklonio gol? Što da je lopta išla dva centimetra više i pogodila Marešića ravno u ruku za penal? Što da Hajduk nije primio gol protiv Pafosa pa možda imao kasnije teži ždrijeb i ispao? Nogomet je kaotičan. Dobrim odlukama se klub dovodi u situaciju da više stvari ima pod kontrolom, ali jedan udarac s 30 metara može sve spasiti ili urušiti.

Nije poanta pomalo glupo govoriti "a što da se ovo dogodilo", jer nije. Poanta je da ništa od onoga što su Bilić, Graf i Garcia radili prethodnih mjeseci ne bi se promijenilo. Proces koji je doveo do uspjeha ili neuspjeha bi bio isti, ali gotovo sigurno bi se promijenio način na koji javnost procjenjuje njihov rad. I to je ogroman problem jer je klub pretjerano osjetljiv na javnost.

Odjednom bi "razlozi neuspjeha" bili to što šestica nije stigla prije play-offa, što desno krilo nije riješeno na vrijeme, što se dogodila Livajina situacija, što je Marešić (ili drugi dežurni krivac) pogriješio, što je Graf zakasnio s dijelom prijelaznog roka, što su Pukštas i Sigur prodani za "premalo" novca ili što je u momčadi previše stranaca. Danas se velik dio istih odluka promatra kao dobar rizik jer je rezultat ispao kratkoročno dobar.

To ne znači da sve te kritike treba ismijati. Neke od njih su potpuno legitimne. Problem je ako se njihova težina određuje prema tome je li jedna lopta završila u golu. Pukštasov pogodak Hajduku je donio Europu, milijune eura i ogroman sportski zamah. Nije, međutim, retroaktivno promijenio kvalitetu nijednog procesa koji mu je prethodio. Ne treba se zavaravati da iza ulaska u Europu postoje godine dobrog rada. Postoji kaos i dvije dobre odluke koje su donijele uspjeh.

Hajduk nikad nije učio iz neuspjeha

Još smo u ožujku 2024., dok je Lukša Jakobušić bio predsjednik, pisali da je njegova najveća pogreška bila to što je vlastiti mandat praktički vezao uz osvajanje naslova. Predsjednik ne zabija golove, ne brani penale i ne trenira momčad. Njegov je posao napraviti sustav u kojem ljudi ispod njega imaju uvjete da budu uspješni.

Jakobušić je nekoliko tjedana kasnije smijenjen nakon rezultatskog sloma momčadi. Može se raspravljati je li odluka bila dobra ili loša. To ovdje nije poanta. Hajduk je nakon toga ponovno prošao kroz niz promjena Nadzornog odbora, predsjednika, sportskih direktora i trenera, kako na kojoj poziciji.

Previše se puta nakon neuspjeha nije pitalo je li proces bio dobar pa se dogodio loš rezultat. Pitalo se koga sada treba maknuti, a ozbiljan sport tako ne funkcionira. Momčad može odigrati odličnu utakmicu i izgubiti. Trener može povući sve logične poteze i primiti gol iz individualne pogreške. Sportski direktor može složiti dobar kadar koji će ispasti jer netko promaši penal.

I obrnuto. Momčad može igrati loše i pobijediti. Trener može napraviti loš posao pa ga spasiti individualna kvaliteta. Sportski direktor može napraviti loš prijelazni rok, a momčad svejedno proći zahvaljujući jednoj lopti. Gol ne smije smijeniti čovjeka ako dobro radi ono što je klub od njega tražio. Ali ga gol ne smije ni spasiti ako to ne radi.

Bilić je uspio, ali sada se tek vratio na početak

Zato je zanimljiva procjena Ivana Bilića. U travnju smo napisali da je Graf njegova posljednja šansa. Bio mu je četvrti sportski direktor u manje od dvije godine. Sportska struktura kluba bila je nestabilna, a Hajduk se tijekom njegova mandata mučio i s likvidnošću. Danas treba reći da je Bilić uspio.

Ne zato što su prve dvije godine njegova mandata odjednom postale dobre. Nisu. Broj pogrešnih odluka i problema u tom razdoblju bio je daleko veći nego što bi klub poput Hajduka smio imati. Ali dvije odluke napravio je jako dobro, a pokazale su se presudnima.

Prvo je zaštitio Garciju u trenutku u kojem bi Hajduk tradicionalno vrlo lako promijenio trenera. Drugo je doveo Grafa i pustio sportski sektor da radi svoj posao. To što se Bilić ne miješa treneru i sportskom direktoru u posao nije slabost predsjednika. Upravo suprotno. To je ono što predsjednik treba raditi kada je izabrao ljude kojima vjeruje. Sportski sektor danas izgleda posloženo.

Istodobno je Hajduk financijski prodisao. Klubu je za normalizaciju cash flowa ovog ljeta bilo potrebno približno 15 milijuna eura svježeg novca. Ne govorimo pritom o računovodstvenom akumuliranom gubitku, nego o živom novcu potrebnom da klub normalno podmiruje obveze u rokovima.

Prodajama je ovog ljeta ostvareno oko deset milijuna eura. Europa je već zajamčila 3.87 milijuna eura iz fiksnih UEFA-inih stavki, a tek slijede novac iz vrijednosnog stupa, rezultatski bonusi i tri domaće utakmice ligaške faze. Kod punog Poljuda Hajduk može na jednoj utakmici generirati približno milijun eura "matchday" prihoda. Kada se sve zbroji, prolazak Rakówa nije samo sportski uspjeh nego događaj koji je dramatično promijenio financijsku poziciju kluba.

Ali ovdje opet dolazimo do iste stvari. Da Pukštas nije zabio, Bilićeva odluka da zadrži Garciju i dovede Grafa bila bi potpuno jednaka. Zato Bilića sada ne treba proglasiti čovjekom koji je izbrisao sve ranije pogreške. Ovo ljeto je velikim dijelom saniralo problem koji je nastao tijekom njegova mandata. Najpoštenije je reći da se vratio na nulu.

Klub ponovno normalnije diše. Sportski sektor izgleda dobro. Garcia ima momčad. Graf ima jasnu ulogu. Bilić sada ima priliku pokazati što je naučio tijekom prve dvije godine. Njegov sljedeći veliki posao više nije slaganje hijerarhije sportskog sektora kluba. Njegov veliki posao sada je prije svega kamp i stvaranje uvjeta u kojima sportski sektor može nastaviti raditi bez novih potresa. Uspjehom je zaslužio tu šansu.

Hajduk još nije postao normalan klub

I zato je ovo možda važniji trenutak za Hajduk nego što se na prvi pogled čini. Klub je kroz neuspjehe puno puta dobivao priliku nešto naučiti i uglavnom nije. Nakon svakog sloma tražio se novi čovjek, nova ideja i novi početak. Sada je dobio drukčiju priliku. Može nešto naučiti iz uspjeha.

To znači ne zaključiti da je svaki problem nestao zato što se ušlo u Europu. Ne zaključiti da je svaka odluka bila dobra zato što momčad trenutno leti. Ali isto tako ne dopustiti da prvi lošiji niz ponovno sruši cijelu konstrukciju ako ljudi rade prema unaprijed dogovorenim kriterijima.

A tu Hajduk još ima najvažniji posao, a zapravo Naš Hajduk kao vlasnik i upravitelj kluba. Mora imati jasnu strategiju prema kojoj se ljude može procjenjivati. Što se traži od predsjednika? Što od sportskog direktora? Što od trenera? Koji su ciljevi i rokovi? Koji neuspjeh znači da je proces pogrešan, a koji je samo normalan dio nogometa? Dok toga nema, uvijek postoji opasnost da će odgovore davati jedna stativa.

Hajduk je u ovom trenutku napravio nešto veliko za klub. Garcia i momčad zaslužuju najveće čestitke. Graf je prvi prijelazni rok odradio odlično. Bilić je napravio dvije odluke koje su mu dale novu priliku da oplodi ogroman napor koji ulaže. Klub je financijski prodisao i nakon 16 godina ponovno igra europsku jesen.

Ništa od toga ne treba umanjivati i svaki navijač u tome treba uživati. Ali Hajduk time još nije postao normalan klub. Dobio je priliku da to postane. Klub koji gotovo ništa nije naučio iz svojih neuspjeha sada mora pokazati da zna nešto naučiti iz uspjeha. Na onima koji vode klub je da ovaj ulazak u Europu bude samo početak nečega, a ne iznimka u moru ničega.