HAJDUK je u 13. kolu SuperSport HNL-a pobijedio Osijek 1:0 pogotkom Carlosa Martína u 90. minuti. Momčad Gonzala Garcije stigla je do važna tri boda na Opus Areni nakon zahtjevne utakmice protiv kvalitetnog protivnika, u kojoj je domaći vratar Marko Malenica nizom odličnih obrana držao svoju momčad u igri.

Garcia je u završnici promijenio gotovo cijelu napadačku liniju, ali nije odustao od načina igre na kojem mjesecima gradi Hajduk. Nije tražio potpuno drugačiji pristup, uvodio igrače koji bi promijenili koncepciju ili pokušavao pronaći nekakav plan B. Umjesto toga, osvježio je momčad, nastavio pritiskati Osijek i na kraju došao do pobjede.

Nakon kiksa na Gibraltaru, to je bila jedna od najvažnijih stvari koju je Hajduk pokazao. Garciji se često zamjera neprilagodljivost, posebno kada utakmica ne ide prema očekivanjima, a kao rješenje se zazivaju promjene koje bi značajno odstupale od temeljnih principa njegove igre. Međutim, utakmica protiv Osijeka pokazala je koliko takvo shvaćanje prilagodljivosti može biti pogrešno.

Hajduku ne treba plan B u kojem će se izgubiti sve ono što ga čini dobrim. Treba mu mogućnost da svoj plan A provodi na više načina i s više različitih igrača.

Garcia je prilagodio strukturu igračima, a ne odustao od svoje ideje

Hajduk je protiv Osijeka od prve minute imao drugačiji raspored igrača u posjedu nego u nekim prethodnim utakmicama. Uobičajena napadačka struktura 3-2-5 ostala je ista, ali promijenio se način na koji su igrači dolazili na svoje pozicije.

U pojedinim utakmicama Acapandie se spuštao u zadnju liniju izgradnje, dok bi drugi bek imao više prostora za odlazak prema naprijed. Protiv Osijeka tu je ulogu preuzeo Leander Dendoncker, koji se spuštao među stopere, a oba Hajdukova beka, Acapandie i Šimun Hrgović, odlazila su visoko.

Razlog za takvu prilagodbu nalazio se u profilima igrača koje je Garcia imao na terenu. Na krilima su zaigrali Adam Huram i Anđelo Šutalo, igrači koji se više vole kretati prema sredini nego stalno držati širinu. Visokim pozicioniranjem bekova Hajduk je mogao zadržati širinu napada, a krilima omogućiti da se kreću u prostore koji im više odgovaraju.

Istodobno, Garcia nije imao klasičnu desetku, nego vezni red sastavljen od Dendonckera, Alberta Del Morala i Khalila Fayada. Umjesto da Fayada zadrži visoko na poziciji koja mu nije najprirodnija, spuštao ga je u drugu liniju izgradnje, dok je Dendoncker omogućavao da trojica igrača ostanu iza lopte.

Hajduk je tako zadržao svoju uobičajenu napadačku strukturu, ali do nje dolazio drugačijim rasporedom i kretnjama. Garcia je prilagodio geometriju igre kvalitetama svojih igrača, a da pritom nije promijenio temeljnu ideju.

O tome bi se trebale voditi rasprave kada se govori o trenerovoj prilagodljivosti. Ona ne mora značiti promjenu formacije, potpuno drugačiji način napadanja ili odustajanje od principa na kojima se momčad razvija. Može i mora značiti pronalaženje različitih rješenja unutar sustava koji već funkcionira.

Hajdukov najbolji igrač ponovno je bila cijela momčad

U cijeloj priči treba istaknuti koliko je Osijek taktički kvalitetan. Momčad Federica Bessonea jedna je od zanimljivijih u HNL-u, s jasnom idejom igre, agresivnim presingom i kvalitetnom organizacijom izgradnje napada. Bessone radi vrlo dobar posao i pripada skupini najboljih trenera lige.

Osijek je pokušavao igrati, pritiskati i koristiti prostor koji bi se otvarao iza Hajdukovih igrača. Takva utakmica zahtijevala je od Garcijine momčadi visoku razinu intenziteta, organizacije i koncentracije, posebno zato što je nekoliko dana ranije igrala europsku utakmicu na Gibraltaru.

Hajduk nije dominirao svakom minutom susreta niti je Osijek bio bez svojih prilika. Osječani su imali razdoblja dobre igre i pokazali zašto su zahtjevan protivnik. No Hajduk je ponovno imao ono na što se može osloniti, čak i kada ne uspijeva odmah pronaći put do protivničkog gola.

Presing, agresivnost nakon izgubljene lopte i sposobnost da iz osvajanja posjeda brzo dođe u opasne situacije postali su najveće kvalitete Garcijine momčadi. To je identitet koji ne ovisi isključivo o individualnom potezu jednog igrača, nego o funkcioniranju cijelog sustava.

Garcia je u drugom poluvremenu zamijenio gotovo cijelu prednju liniju. Umjesto Hurama i Šutala ušli su Marin Šotiček i Bamba, a kasnije su Dendonckera i Michelea Šegu zamijenili Dalisson i Carlos Martín, dok se Fayad povukao na mjesto šestice. Hajduk je tako dobio četiri svježa ofenzivca, sposobna nastaviti igrati s intenzitetom koji je trener zahtijevao od početka utakmice.

Te izmjene nisu bile priznanje da početna ideja nije funkcionirala, dapače. Garcia je osvježio igrače na najzahtjevnijim pozicijama i omogućio Hajduku da nastavi pritiskati protivnika. U završnici susreta, kada je umor već utjecao na obje momčadi, takva je energija postajala sve važnija.

Hajduk je stvarao sve veći pritisak pred Osijekovim golom. Šotiček je imao veliku priliku, Malenica je sjajno branio, a domaća momčad sve teže uspijevala spriječiti Hajdukove opasne situacije. Pobjednički pogodak naposljetku je stigao nakon Dalissonovog ubačaja iz prekida, koji je Martín pretvorio u gol.

Sam pogodak nije bio rezultat visokog presinga, ali prekid iz kojeg je nastao bio je dio završnog razdoblja Hajdukove inicijative. Garcia je nastavio inzistirati na svojoj igri, a njegove zamjene donijele su energiju i kvalitetu potrebnu da se pritisak održi do kraja.

Zašto bi Hajduk odustao od onoga što ga čini dobrim?

Tu se krije problem kod mnogih zahtjeva navijača koji traže da Garcia pronađe plan B. Takva teza se najčešće koristi na primjeru Marka Livaje, a prečesto podrazumijeva uvođenje igrača koji bi možda donijeli određenu individualnu napadačku kvalitetu, ali bi istodobno značajno oslabili presing, tranziciju i ostale dijelove igre koji Hajduku donose rezultate.

To nije prilagodljivost koju Hajduk treba tražiti. Garcia može mijenjati raspored igrača, njihove uloge, način izgradnje napada i profile kojima pokušava stvoriti prednost. Ali nema razloga da pritom odustaje od temeljnih principa zbog kojih je njegova momčad ove sezone toliko napredovala.

Uostalom, najbolji primjeri već postoje. Hajduk je protiv Ajaxa i Dinama pokazao koliko može biti kvalitetan kada cijela momčad sudjeluje u agresivnom pritisku, kada dobro reagira nakon izgubljene lopte i kada je sposobna brzo napasti prostor koji osvoji.

Takva igra nije nastala slučajno. Ona je posljedica jasnog odabira igrača i razvoja sustava u kojem svaki pojedinac mora doprinositi zajedničkoj ideji. Hajdukova najveća kvaliteta više ne bi trebala biti individualna sposobnost njegovog najboljeg nogometaša, nego način na koji cijela momčad funkcionira.

To ne znači da Hajduku ne nedostaju određeni profili. Već smo nakon utakmice protiv Lincolna pisali o tome kako bi Garcijinoj momčadi dobro došla još jedna kreativna točka, posebno protiv protivnika koji se kvalitetno brane u niskom bloku.

Ali rješenje nije u dovođenju ili korištenju igrača zbog kojih bi momčad morala odustati od svojih najvećih kvaliteta. Hajduku trebaju različiti profili koji mogu ponuditi dodatna rješenja u posjedu, a istodobno ispunjavati zahtjeve intenziteta, presinga i igre bez lopte. Jedino takvim potezima Hajduk može postajati kvalitetniji.

Hajdukov plan B treba biti bolji plan A

Poraz od Lincolna ponovno je otvorio rasprave o Garcijinoj navodnoj neprilagodljivosti. Hajduk je na Gibraltaru imao očite napadačke probleme, ali je istodobno potpuno kontrolirao protivnika bez lopte i izgubio nakon bizarnog autogola.

Protiv Osijeka rezultat je bio drugačiji. Hajduk je igrao protiv kvalitetnije momčadi, imao problema i morao čekati završnicu da bi došao do pobjede. No nije odustao od svoje ideje, niti je Garcia pokušao promijeniti sve što radi zato što pogodak nije dolazio.

Pritom je pokazao da je itekako spreman prilagođavati se. Promijenio je raspored igrača u početnoj postavi, koristio njihove različite karakteristike i kasnije izmjenama gotovo cijele prednje linije održao intenzitet koji mu je bio potreban.

Hajduk je proteklih godina prečesto ostajao bez kontinuiteta, posebno u razdobljima kada rezultati nisu odgovarali očekivanjima. Garcia sada ima priliku izgraditi momčad koja neće ovisiti o tome hoće li određeni pojedinac riješiti utakmicu, nego će imati jasnu igru na koju se može osloniti neovisno o protivniku i rezultatu.

To ne znači da svaka utakmica mora izgledati jednako ili da trener ne smije raditi promjene. Upravo suprotno. Taktičke prilagodbe moraju biti sastavni dio razvoja momčadi, ali cilj im treba biti bolje provođenje njezinih principa, a ne njihovo napuštanje.

Hajduku ne treba plan B u smislu potpuno drugačije nogometne filozofije. Trebaju mu kvalitetniji i raznovrsniji načini provođenja one koju već ima. Ako Garcia želi stvoriti kontinuitet kojeg Hajduk godinama nema, upravo od toga ne smije odustati.

Plan B, C ili D pritom su potpuno nevažni nazivi. Hajdukov plan B treba biti bolji plan A. Sve ostalo je glupost koja dugoročno ne vodi nigdje.