PORUKA S RUKOMETNOG EURA

Hrvati, čuvajte mi Duvnjaka. Nemojte da bude priča za mjesec dana

Hrvati, čuvajte mi Duvnjaka. Nemojte da bude priča za mjesec dana
Foto: Epa,HRS, INDEX

ŠTO se ima reći o finalu? Finale se ne igra, ono se pobjeđuje. Ta floskula mi jedino nije izblijedjela u godinama bavljenja novinarstvom. Zvuči moćno kao i prvi put.

Tako je nekako i bilo. Pobijedila je manje loša momčad u dvoboju dviju ekipa na izmaku snaga. Važnost utakmice, pritisak, sve se skupilo da ne gledamo ni pola onog epskog meča od prije dva dana s Norveškom.

Najbolji akteri bili su suci. Vidjeti i donijeti onakvu odluku kad je Karačić krenuo u lagani tanc s 5-6 koraka u posljednjem napadu, znajući da će to riješiti pitanje europskog prvaka, za to moraš imati ''cojones''. Svaka čast, Makedonci. Čisto kao suza.

A kolega s Indexa Saša Čobanov mi je svjedok da je jedino što sam mu napisao pred finale - "plaši me Alex Dušebajev".

Pobijedila je manje loša momčad u dvoboju dviju ekipa na izmaku snaga, a Dušebajev je fenomen

I zabio ga je kada je trebalo. Nije ga bilo cijelu utakmicu, gubio se u obrani na početku, u napadu daleko od gola. Poslije ga je Maqueda odlično zamijenio. Ali tatini geni su čudo. Talant je vladao svijetom s 183 cm i padovima na glavu s dva metra visine. Nije se libio ničega. Sin je isti takav, viši dva-tri centimetra - moderna verzija nekog Džingiskana. Ne zna za strah, kirgistanski karakter, sva čula mu rade na terenu kao da je cijelo djetinjstvo proveo napušten od svih u planinskim klancima Kakšal-tua. Sve može igrati u napadu, sve može igrati u obrani, hoće se potući, udariti na kvarno, preuzeti odgovornost, posljednji šut je uvijek njegov. Riješio je Sloveniju, sad Hrvatsku. Vjerujem da može i stati na gol i braniti. Kad pričate s njim, možete na hrvatskom, srpskom, makedonskom, poljskom, ruskom. španjolskom, engleskom... Dečko je fenomen. O rukometu sve zna. Igrački, uz Sagosena, najkompletniji je na današnji dan u svjetskom rukometu, ako pričamo o ovima što su u punoj snazi i pravim godinama.

Hrvatskoj je falilo svega pomalo

Hrvatskoj je falilo svega pomalo. Falilo je šuterskog potencijala. To što osim Stepančića nije bilo nikog da opali s 10 metara u pozicijskom napadu pokrivala je sjajna 5-1 obrana s Duvnjakom, ali nije mogla baš do kraja devete utakmice.

Kad već toga nije bilo, sukladno kompoziciji bekovske linije koja je otišla na Euro, falilo je malo više tih "krvavih koljena" o kojima je Červar pričao. Tu dolazimo do izostanka Luke Cindrića. Da je bio zdrav, ritam igre bio bi potpuno drugačiji, tranzicija bi bila ubitačna. Kidali bi do kraja. Hrvatska bi nosila "tanjur" čarterom.

Svaki put kad bi Hrvati čuli da će igrati 7 na 6, činilo se kao da idu na sprovod

Falila je ideja u igri 7 na 6 osim čekanja da se netko od Španjolaca uspava s pivotom. Bekovi su bili statični. Ta ideja umaranja protivnika i tog nekog "ball control" rukometa više mi ide za ekipe skromnije kvalitete i nije se primila u Hrvatskoj, iako je Červar na njoj doktorirao u Makedoniji. Činilo se da svaki put igrači kad na minuti odmora čuju da će igrati 7 na 6, na teren idu kao na sprovod.

Falila je još neka obrana golmana. Ali što je tu je.

I na kraju, tuga je još veća zato što Lino nije uzeo i to jedino zlato koje mu nedostaje da stane rame uz rame s Onestom i Maksimovom. Bio bi treći koji je osvojio sve, ali prvi koji je to učinio s betona.

Pobjednički govor "malog čovjeka iz Istre" bio je spreman, kao i moj tekst na tu temu. Žao mi je što nije ovjenčao svoju karijeru tim posljednjim zlatom i ostvario holivudski scenarij. Netko tko je trenerski čekao 25 godina da dobije pravu šansu u današnjem sportu - u kojem se izborničke i trenerske funkcije dobivaju dok još niste ni okačili kopačke/tenisice o klin - zaslužuje samo poštovanje. Norvežanin Berge sad ima 47 godina, onoliko koliko je Lino imao dok je još kao anonimus za svjetske okvire učio Talijane krajem devedesetih koliko igrača ima na terenu i gledao da održi glavu iznad vode.

Lino je pobjednik, jedno izgubljeno finale to neće promijeniti 

Sa 70 je pobjednik. Jedno izgubljeno finale tu ništa neće promijeniti. U finalu je imao dostojnog protivnika. I taj Ribera je prošao sličan put, vodio "š" klubove, šetao po Brazilu i Argentini, dok na njega nije došao red da dobije pravu šansu.

Dule, Cindra, Kara, imat će još vremena za zlatne medalje. Hrvatska ima igrača za dvije reprezentacije. Mogao bih nabrojiti još 10 imena koja bi mogla odigrati ovo finale na istom nivou. Pod uvjetom da se prekine s jedinstvenom praksom u svijetu rukometa da reprezentacija dočekuje kraj olimpijskog ciklusa mlađa nego što ga počinje, Hrvatska će do Pariza (2024.) biti konkurentna za medalju.

Hrvati, njegujte ovog divnog momka Domagoja Duvnjaka

Da ne ostanem dužan - Hrvati, njegujte ovog divnog momka Domagoja Duvnjaka. Dajte mu više prostora u medijima i životu. Nemojte da iduća priča o njemu bude za šest mjeseci pred Tokio. Takav čovjek se ne rađa svake godine i ne govorim ovdje o sportu. Čovjek. Dule.

Nemojte se sramiti što vam jedan od najboljih sportaša desetljeća igra u nekom tamo lučkom, kišovitom, dosadnom Kielu. Znam da Kiel nije Philadelphia i da će brzo rukomet pasti u zaborav. 

Takav je sport. Nema puno love, nema velikih zvijezda, nema nedodirljivih. Da je bogatiji, mislite li da bi jedan mađioničar kao Ivano Balić sad u pauzama na poluvremenu izigravao promotora nagrađujući navijače aparatima za kavu? Wislander radi u pošti, a mnogi drugi velikani da nisu treneri, morali bi raditi od 9 do 17 da prehrane obitelj. Tako je kako je. Brzo će neke kolege zatrpati ovaj siječanj pričama o tome kako rukomet nitko ne igra - gledajući u Ameriku, a bivajući slijepi za Europu, gdje se igra svugdje, što je ovo prvenstvo i pokazalo.

Ja bih jedino važnost rukometa mjerio po tome koliko vam je sreće i lijepih trenutaka donio u životu.

A tu je rukomet nenadmašan.

Zato manje ''loženja'' na tuđu slavu i lovu, a više ljubavi za svoje heroje. Rukomet je pravi hrvatski sport, kao što je košarka srpski. Ja bih se prvi želio mijenjati, ali nije do mene. Ovih dana je velik broj rukometnih ljudi odavde navijao za Duleta i društvo pa kada bude sljedeća prilika, vi slobodno uzvratite.

Sport je to. Najjača stvar na svijetu.  

*** Žika Bogdanović, beogradski novinar koji živi rukomet, urednik portala Balkan Handball i autor na portalu Handball Planet, na Index Sportu već godinama gostuje kao stručni komentator tijekom svjetskih i europskih prvenstava. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara