"OD SADA ga zovemo Profesor. Nijednom nije pogrešno dodao, odličnom igrom i autoritetom vodio je momčad iz teške situacije prema pobjedi pokrećući akcije za golove, a onda je stavio šlag na tortu krasnim golom u rašlje desnicom koja je, čisto da se zna, njegova slabija noga."

Trokrilni ormar stoperskih gabarita postigao najljepši gol Lige prvaka

Tako Gazzetta dello Sport nakon pobjede Atalante nad Valencijom 4:1 u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka piše o Josipu Iličiću, sjajnom vođi, mozgu momčadi i bombarderu Atalante koji je u 42. minuti, nakon dodavanja Marija Pašalića, snagom i vještinom sačuvao loptu među tri igrača Valencije i onda je s ruba kaznenog prostora zakucao u rašlje za vodstvo Atalante 2:0.

To što je 190 centimetara visoki i kao trokrilni ormar široki Iličić baš ovako velemajstorski okončao akciju izgleda čudno. Činjenica je da više djeluje kao stoper, a ne polušpica i upravo su ga dimenzije učinile neobičnim igračem za poziciju na kojoj igra, ali i za njegov stil igre. Iličić je strašno jak na lopti, ima odličan pregled igre i ubojitu ljevicu. Sada je u Ligi prvaka dokazao da mu je ništa manje opasna i desnica.

Specijalist za golčine u 32. godini zabio prvu u LP-u

Iličić je tako konačno, u 32. godini života i u 425. profesionalnoj utakmici, zabio prvi gol u Ligi prvaka koji mu je ujedno 124. u karijeri. Mada, preciznije je reći da Iličić ne zabija "golove", nego "golčine": Chievu, Sassuolu, Napoliju, Parmi, SPAL-u, Torinu... i sada Valenciji. 

A prije manje od godinu dana, neopjevani junak talijanskog nogometa potvrdio je da je usprkos tome što je sjajan nogometaš, iznimnih fizičkih i liderskih kvaliteta, efikasan i efektan, zapravo najveći luzer Calcija.

Najveći luzer Calcija i najpodcjenjeniji igrač Serie A

Jer tada je i s trećim klubom izgubio i treće finale Kupa Italije. Nakon što je 2011. ostao bez trofeja porazom u odlučujućoj utakmici s Palermom, a tri godine kasnije izgubio finale Coppe s Fiorentinom, 2019. mu se to dogodilo i s Atalantom koja je meč za pehar izgubila od Lazija. Tako je i dalje bez trofeja u Italiji. 

Iličić je inače već deset godina jedan od najpodcjenjenijih igrača Serie A. O njemu se nikada ne govori prilikom izbora najboljih igrača talijanske lige, iako od samog dolaska u tu zemlju igra sjajno i u svim klubovima (Palermu, Fiorentini i Atalanti) bio je i jest ključni igrač. Od 2010. do danas za te klubove  postigao je 106 golova, a 61 je namjestio.

Atalantu ove i prošle sezone vodi do najboljih rezultata u povijesti

Pretprošle sezone došao je u Atalantu i odmah briljirao. S 15 golova i 10 asistencija vodio je momčad koja je odlično igrala u prvenstvu i Europa ligi. Prošlu sezonu Atalanta je otvorila očajno na oba fronta jer joj je nedostajao bolesni Iličić. Čim se vratio, pokazao je koliko joj znači.  S 13 golova i devet asistencija odveo ju je do povijesnog pothvata - prvog plasmana u Ligu prvaka.

Pod Iličićevim vodstvom Atalanta igra novu, aktualnu sezonu koja će izgledno postati najbolja u klupskoj povijesti. Nakon 24 kola Serie A čvrsto drži mjesto koje i iduće sezone jamči Ligu prvaka, a sada je, nakon Iličićevog 16. gola od početka sezone (u kojoj ima i šest asistencija) nadomak i onoga čemu se na početku sezone baš nitko nije nadao - četvrtfinala Lige prvaka. 

Iličićeva bajka počela je i umalo je prekinuta tragedijama

Impresivne brojke igrača koji je odigrao 60 utakmica za Sloveniju, nakon što je odbio poziv Hrvatske, s obzirom na to da je (kao što je po imenu i prezimenu očito) Hrvat, i to rođen u bosanskom Prijedoru. Ali još dok je bio beba, obitelj mu se odselila u Kranj i on je želio igrati za Sloveniju.

No, malo je nedostajalo da Iličić nikad ne zaigra nogomet, a još manje da se njime naglo prestane baviti jer je u jednom periodu u karijeri imao strašnih zdravstvenih problema koji su ga doveli i u životnu opasnost. Puno toga u Iličićevom životu moglo je krenuti krivo, ali je slovenski reprezentativac sve pregrmio i danas je glavni igrač jedne od najzabavnijih momčadi u Europi.

Oca su mu ubili dok je bio beba, majka ga je jedva othranila

Rođen je dakle u hrvatskoj obitelji u Prijedoru 1988. godine. Kad je imao samo godinu dana Iličić je ostao bez oca Josipa, koji je ubijen u tom gradu. Radi svoje i sigurnosti svojih sinova, majka Ana je u predvečer rata u BiH s Josipom i Igorom uskoro preselila u slovenski Kranj. Jedva je spajala kraj s krajem i radila je nekoliko poslova kako bi uzdržavala djecu. Kad nisu bili u školi, klinci su se igrali, a u to vrijeme Josip je zavolio nogomet. 

Iličić je u početku igrao mali nogomet i tek je kasnije prešao na veliki. Igrao je za niželigaše Britof i Bonifiku, da bi u ljeto 2008. godine prešao u Interblock. U 65 utakmica zabio je 14 golova uz tri asistencije i kad je njegov klub, nakon osvajanja kupa 2009. godine sljedeće ispao iz lige, Josip je umalo odustao od velikog nogometa i želio se vratiti futsalu.

Karijeru mu je spasio Zlatko Zahovič koji je smatrao da bi to bio potpuno bačeni talent pa je kao sportski direktor Maribora u ljeto 2010. godine Interblocku platio 80 tisuća eura i doveo Iličića u Ljudski vrt. I tako je sve počelo. U samo dva mjeseca Iličić će od praga druge slovenske lige i povratka futsalu doći do Serie A i statusa jednog od najboljih igrača jedne od najjačih liga svijeta.

Prošle godine umalo je umro od teške bolesti

No, prvo je Iličić morao proživjeti još jednu životnu dramu. Spomenuli smo da je početak prošle sezone propustio zbog bolesti. I to ne bilo kakve. Tada mu je dijagnosticiran limfadenitis, teška upala limfnih čvorova. Riječ je o bolesti koja, ako se zakomplicira, može dovesti do invaliditeta pa čak i smrti.

"Kroz glavu mi je prolazilo ono što se dogodilo Astoriju. Danima sam o tome razmišljao. Nisam mogao spavati i cijelo ljeto sam razmišljao o tome kako bih mogao umrijeti. Bio sam prestravljen", rekao je Iličić za Corriere dello Sport. "Bilo je perioda kad me je bilo strah otići u krevet i zaspati jer sam se bojao da se neću probuditi. Bilo me strah da više nikad neću vidjeti svoju obitelj", dodao je. Na sreću, izvukao se bez ikakvih posljedica jer mu se upala nije proširila, nego je ostala na limfnim čvorovima. 

Dobrotvor i donator rodnog bosanskog kraja

"Nešto se u meni nakon toga promijenilo i postao sam psihički puno jači. Prije bih se stalno živcirao oko gluposti, a sad živim puno bolje. Život je prekratak i nogomet nije najvažnija stvar na svijetu. U jednom trenutku sam želio opet hodati kao normalna osoba, o terenu uopće nisam razmišljao. To je sve sad iza mene i puno sam bolji", rekao je Iličić koji ne zaboravlja korijene. U rodni bosanski kraj poslao je novčanu pomoć kad je bio pogođen katastrofalnim poplavama, a pomogao je i u obnovi lokalne crkve.

Onaj trofej s Interblockom, koji je danas u četvrtoj slovenskoj ligi, još uvijek mu je jedini u karijeri, ali Najveći luzer Calcija sada je postao Profesor.