REPORTAŽA IZ ČISTE VELIKE

"Hrvatsku košarku upropastio je nerad. Dražen bi nam jebao sve po spisku"

"Hrvatsku košarku upropastio je nerad. Dražen bi nam jebao sve po spisku"
Foto: Index

U-16 KOŠARKAŠKA reprezentacija Hrvatske na ljeto će braniti europsko zlato osvojeno prošlog rujna u Novom Sadu, a uvodni dio priprema za obranu najsjajnijeg odličja održao se u Čistoj Velikoj od 28. do 30. prosinca. Za one koji ne znaju, Čista Velika je naselje u Šibensko-kninskoj županiji koje administrativno pripada općini Vodice, od koje je udaljena 17 kilometara. Čista Velika teško je stradala u Domovinskom ratu. Naselje je bilo okupirano te temeljito spaljeno i porušeno, a mještani potjerani u izbjeglištvo.

Premda sam iz Šibenika, nikad u životu nisam bio u Čistoj i dolazak na pripreme U-16 u to mjesto duhova bio je za mene kulturološki šok.

Međutim, na neki način teško da postoji idealnije mjesto za resetiranje hrvatske košarke od donedavno nerazminiranog područja s dvije birtije, jednim restoranom, balotanom, traktorčićem koji se ležerno povlači po izbrazdanoj cesti i svemirskom, tek izgrađenom crkvom na koju se naslanja golema zgradetina od koje su ostali samo zidovi, a na čijoj se fasadi kočoperi drugi najveći grb Hajduka u Hrvatskoj. Barem nam je tako rekao lokalac Zdravko Storić.

Preko dana je okruženje u koje smo došli bilo čudno, no kad je pala noć, isto je dobilo čak i sablasnu crtu. S kolegom Sašom Ćirićem s portala basketball.hr, s kojim sam bio na pripremama, zajebavao sam se da cijeli ovaj event u Čistoj kao da je ispao iz radionice Slobodana Šijana, genijalnog filmskog čudotvorca zaslužnog za remek-djela kao što su ''Ko to tamo peva?'' i ''Maratonci trče počasni krug''.

Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Saša Đorđević, Luka Pavičević i drugi za Bormio 1987. pripremali su se na Staroj planini i Igmanu vozeći se stočnim vagonima i padajući u nesvijest preskačući 250 stepenica profesora Milivoja Karalejića. Nestvarno? Naravno, ali ništa više ni manje od Čiste. A svi znamo što se dogodilo nakon Bormija.

Najprije, otkud u cijeloj priči Čista Velika? HKS već neko vrijeme ima jako dobre odnose s gradom Vodicama i pripreme mlađih selekcija često se održavaju u dvorani hotela Olimpija, gdje su igrači i stručni stožer smješteni. Kako je Čista Velika dio iste administrativne jedinice, a u međuvremenu je dobila zaista fantastičnu i modernu dvoranu, ljudi iz Saveza odlučili su da će prvi dio priprema za akciju Eurobasket 2019. U-16 reprezentacije biti odrađen upravo u toj dvorani. Dvorana je fantastična. Nova, vrhunski opremljena, luksuzna. Istina, malo zbunjuje nekakav adventski šator naslonjen na ulazna vrata, ali se čak i dobro uklapa u čitav ovaj pomalo nadrealni ambijent. Parket je izuzetne kvalitete, a zidovi su obloženi gumom kako ne bi došlo do ozljeda igrača. Semafor je na razini onog koji posjeduju Cibona ili Cedevita, svlačionice prostrane i uredne, a tribine su opremljene s nekih tristotinjak sjedalica koje jamče komfor i ugodno praćenje treninga ili utakmice. Na tribinama smo oba dana zatekli simpatičnog Zdravka Storića, koji nam je u kratkim crtama objasnio kako je došlo do izgradnje dvorane te nam je dao kakav-takav uvid u sadašnje stanje Čiste Velike.

Fantastična dvorana od dva milijuna eura u sablasnom naselju idealna kao poligon za resetiranje hrvatske košarke

Nakon pogledane utakmice koju su odigrali hrvatski kadeti, ispred dvorane zapričali smo se sa Storićem koji nam je rekao kako je cijeli objekt koštao oko dva milijuna eura, a novac je općina Vodice prikupila preko EU fondova. Razgovor smo nastavili u izuzetno ugodnom lokalnom kafiću Dišpet, a naš sugovornik se pokazao kao prava enciklopedija sporta. Premda je prešao 60., nije mu bio problem napamet nabrojati sve zlatne generacije Hajduka i Jugoplastike, a oduševio je kad je uspio bez pogreške izdiktirati sve igrače Proletera Zrenjanina koji je koncem 1960-ih predvodila legenda Partizana i YU nogometa Nenad Bjeković. Dok smo pili pivo i slušali našeg domaćina kako nam priča i to da danas u Čistoj živi oko 600 žitelja i kako su to sve povratnici, za susjednim smo stolom primijetili bivšeg igrača Splita i Hajduka Ivana Pešića, danas igrača Dinama iz Bukurešta. Pešić je iz Čiste Velike. Od Storića smo doznali da se u novosagrađenoj dvorani održavaju malonogometni turniri, da u njoj igraju rukometaši i odbojkaši, ali da je užasna šteta što mjesna zajednica nije u stanju držati barem jednu osobu na stalnoj plaći da se svakodnevno brine o stanju dvorane. Također, rekao nam je da je tužno kako lokalni mediji nigdje nisu objavili da im u goste dolaze Dino Rađa, Joke Vranković i reprezentacija koja će za nekoliko mjeseci braniti europsko zlato. Zbog toga, priča nam Storić, na tribinama nije bilo gotovo nikoga.

Novinarima i trenerima nije bilo zanimljivo doći vidjeti što to rade Rađa, Joke Vranković i Erjavec s 50-ak klinaca u Čistoj Velikoj između Božića i Nove godine

Doista, neshvatljivo je da se nitko od lokalnih medija nije udostojio doći vidjeti što to tri dana u Čistoj rade Rađa, Erjavec i pedesetak klinaca. Međutim, puno poraznija za hrvatsku košarku je činjenica da smo u dvorani vidjeli samo nekoliko košarkaških trenera koji su smatrali da ne bi bilo loše predahnuti od božićnog ručka i otići do Čiste vidjeti na koji se to način pripremaju mladići od kojih očekujemo da spase hrvatski basket.

Hrvatska košarka je klasični déjà vu već 24 godine

Pisati o hrvatskoj košarci zaista nema smisla. Ne više. Naravno, pri tome mislim na seniorsku selekciju. Klasični déjà vu. Uz neke jako rijetke izuzetke, pune 24 godine tu nesretnu hrvatsku reprezentaciju prate i o njoj pišu, valjda nadajući se nečemu ludom, samo najokorjeliji mazohisti. Na nekoliko turnira u nizu hrvatski košarkaši pošteno se izblamiraju, a mi, nas šačica kojima je zaista stalo, jedan drugome dajemo čvrsta obećanja kako je to poniženje bilo kap koja je prelila čašu čak i našeg bezgraničnog strpljenja i ozbiljno se zaklinjemo kako sve više nema smisla i kako oni nisu vrijedni našeg zdravlja i živaca. A onda, tu i tamo dogodi se nekakav korektan rezultat, stvori se ''kemija'' i mi, ta sad već polako izumrla vrsta košarkaških idiota, naivno povjerujemo da se nešto događa, da se nešto kreće, kako je napokon sad to baš to. E pa nije. Nije se dogodilo ništa niti će se dogoditi. I zato je ovo što se hrvatskoj košarci dogodilo u 2018. nešto najbolje što joj se dogodilo valjda od rođenja Darija Šarića. Nakon tih blamaža, onako ljutiti, bijesni i razočarani, tvrdili bismo da smo dotaknuli dno, da od toga što se dogodilo ne može biti ništa gore i da je napokon vrijeme da ugasimo svjetlo. I opet smo bili u krivu jer hrvatska košarka naučila nas je da i kad mislimo da smo dotaknuli samo dno, možemo potonuti još dublje u mulj. A to smo u godini koju smo ispratili napokon i dokazali. U nikad lakšim kvalifikacijama za SP u Kini koje će se igrati ove godine Hrvatska nije uspjela izboriti plasman na završni turnir, u tragikomičnom posrtanju na putu do Azije naše vedete gubile su od Nizozemaca, Rumunja, Poljaka, bezveznih Talijana i dva puta od treće momčadi Litve. A domaći poraz od Litve i gostujući od Poljaka dogodili su se kad smo u momčadi imali i Bogdanovića i Šarića i Zupca i Žižića… Dakle, sve ono najbolje što hrvatska košarka trenutačno ima.

Debakl A selekcije može biti spas za hrvatsku košarku... Samo, ako ćemo biti pametni

Sramota? Da. Tragedija? Naravno. No, je li ovo što se dogodilo nužno i toliko loše? Nikako. Čak mislim, koliko god to glupo zvučalo, da je ova blamaža zadnja slamka spasa za nekad najjači hrvatski sportski brend, jer toliko puta zazivano resetiranje napokon može početi. Tek sad možemo progledati, prestati se čuditi svemu, prihvatiti da smo očajni i napokon se prisiliti naučiti životariti na samom dnu. I to je sjajna stvar, samo, ako ćemo biti pametni. Evo i zašto.

Svi znamo da je Jugoplastika s Kukočem, Rađom i ostatkom ekipe koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća harala europskim parketima i službeno ponijela status najboljeg europskog košarkaškog kluba svih vremena. No znamo li i to da je samo nekoliko godina prije prvog europskog naslova ista ta momčad Žutih ispala u drugu ligu i da je tadašnji trener splitskog kluba Zoran Grašo pola momčadi tražio po lokalnim školskim igralištima? Silom prilika šansu su dobili klinci koji su preko noći prebačeni u prvu momčad. Toni Kukoč, Dino Rađa, Velimir Perasović, Goran Sobin u nekim normalnim uvjetima morali bi pričekati na ''gubljenje nevinosti'', ali tada Jugoplastika nije imala izbora i svoju je budućnost položila u ruke dječaka koji se još nisu ni brijali. Nakon samo nekoliko godina u Split je stigla i titula prvaka Jugoslavije, a onda je započeo monstruozan niz koji je Žute zauvijek zapisao u sve košarkaške almanahe.

Neka ovi klinci slijede primjer ONE Jugoplastike jer krah nekad može biti i prednost

Baš kao što su splitsku košarku spasili klinci i odveli je u vječnost, budućnost ove hrvatske također počiva na njima. Prošla 2018. bila je neobična godina za hrvatsku košarku. Dok su se seniori sramotili po europskim parketima, kadeti i juniori osvajali su medalje na kontinentalnim smotrama. U-20 reprezentacija bila je druga u Europi, a U-16 u Novom Sadu je prikazavši fantastičnu košarku osvojila naslov europskog prvaka. Kako su seniori promašili Kinu, a samim tim i Olimpijske igre u Tokiju, njihovo prvo sljedeće potencijalno veliko natjecanje bit će Eurobasket za dvije godine. Do tada, čast domaće nam košarke predstavljat će djeca. I zato im dajmo povjerenje jer za razliku od svojih starijih kolega oni su ukazano povjerenje zaslužili.

Nakon što je završio prvi dan treninga koji je vodio instruktor HKS-a Mladen Erjavec sa svojim pomoćnicima, sjeli smo na piće s Dinom Rađom, koji nam je najprije rekao što nas čeka u 2019., a onda je otvoreno progovorio o najvećem problemu hrvatske košarke - radu, odnosno neradu s mlađim kategorijama u klubovima.

''Ove godine čeka nas Univerzijada, natjecanje na kojem mogu nastupiti igrači do 23 godine. Naš posao je da po Americi i doma iskopamo sve klince koji studiraju i imaju pravo nastupa. Dobili smo pozivnicu iz Amerike za Ljetnu ligu. To natjecanje je dosta zahtjevno i skupo, ali neka, treba ih poslati tamo da ih peglaju. Plan je da tu momčad čini onih 12 igrača koji bi trebali igrati za reprezentaciju na Eurobasketu 2021. Isti je plan i za 2020. Zatim nas čekaju turniri za U-16, U-17, U-18 i U-20. Pitaš me kakva su očekivanja? Nemam pojma. Želim da se borimo za medalje, da nismo kanta za napucavanje, ali u prvom redu želim od tih momaka stvoriti igrače za A reprezentaciju. Nije nam cilj da oni sad nužno osvajaju zlata, cilj je da za tri, četiri godine postanu igrači. Plan nam je usaditi u njih svijest da igraju za reprezentaciju. Vidio si i sam da ovdje ima puno lijepih tijela, neki od momaka izgledaju fantastično, ali što to vrijedi kad je njihova košarkaška educiranost jako slaba i kad su njihovi pokreti neartikulirani? Možemo mi ovdje ne znam što raditi, ali što to vrijedi kad će se ti klinci sutra vratiti u svoje klubove i kad će se tamo nastaviti s neradom. Ipak, odustati nećemo'', rekao nam je Rađa.

Mislim da je to ključni problem. Klubovi i treneri. Neshvatljivo mi je da ti, koji si u karijeri osvojio sve što se može i koji si član HOF-a, možeš potrošiti tri dana između Božića i Nove godine kako bi u mjestu koje izgleda kao da je rat jučer završio gledao i savjetovao te klince, objašnjavao budućim centrima da loptu kad je uhvate ne spuštaju, nego da idu odmah prema košu, a da gotovo nitko od trenera u Hrvatskoj, posebice onih mlađih, nije smatrao važnim doći i vidjeti što to vi zapravo radite. 

''Što da radim? Da idem okolo i dijelim pozivnice? Uostalom, ako nekom treneru na treningu nedostaje pet najboljih igrača, onda je li taj mogao pokazati interes i doći vidjeti što mu ti igrači rade? A sve mu je to tu ispred kuće. Ili na pola sata ili na dva sata vožnje. Nema veze. Sve je to selekcija. Kako igrača, tako i trenera. Nemoj misliti da nisam pratio tko je sve bio danas u dvorani. Ti momci koji su došli, koji su pokazali interes, koji žele nekog vraga naučiti, njih ćemo pratiti. Gledat ćemo što i kako rade, kako koncipiraju treninge, a onda će neki od njih dobiti priliku da budu pomoćni treneri u nekoj od U selekcija.''

U gornjem dijelu ovog teksta napisali smo da je uzlet Jugoplastike nastupio onog trenutka kad je momčad s Gripa dotaknula dno i kad su u vatru bačeni golobradi dječaci. Međutim, te dječake su košarci učili Slavko Trninić, Moka Slavnić, Krešo Ćosić... A i Božo Maljković u trenucima kad je splitski klub gazio Europom imao je mentora u ocu jugoslavenske košarke Aci Nikoliću. Koga ovi klinci danas imaju? To je pitanje na koje će Rađa i Savez morati pronaći odgovor.

''Antropološki, ovo nije bilo loše, ali edukativno, jako je uzak izbor. Točno se vidi koliko je tko u svom klubu radio. Imaš momčinu od 15 godina, kao Tarzan izgleda, a sigurno košarku trenira barem pet godina. I onda vidiš da ne zna driblati, voditi loptu, šutirati. Ja im neke osnove stalno govorim, ali to treba ponavljati stalno.''

Kako će ponavljati stalno ako su danas radili po jednom programu, za koji se odlučio Savez, a onda će se vratiti u svoje klubove gdje će raditi, ako uopće budu nešto radili, nešto posve drugačije? Ovo okupljanje je sjajna stvar, ali koja je njegova prava svrha ako sve ono što su ovi momci ovdje usvojili neće biti ponavljano kad se vrate u svoje matične sredine? Očito je da Savez nema utjecaja na klubove, pa čak ni kad se radi o mladim kategorijama.

''Mogu ja klubovima dati savjet i to stalno radim, dosadio sam sebi više ponavljajući jedno te isto, ali što mogu ako nikoga nije briga što ja pričam?''

Oprosti, ali ne možeš me uvjeriti da vi kao HKS, dakle krovno tijelo hrvatske košarke, ne možete pronaći alate kojima ćete natjerati klubove da slijede vaše naputke, barem kad je riječ o politici prema mladim igračima. Ako Litvanci imaju isti sustav rada u kadetima i seniorima, onda mi je nejasno zašto to ne možemo pokušati napraviti i mi.

''Radimo na tome da ovakva okupljanja budu stalna i obavezna. Radit ćemo ih na regionalnom principu, što znači da trener iz Osijeka ne mora doći u Vodice, ali mora doći kad se okupljanje bude održavalo u Slavoniji. Onaj tko se ne pojavi, tko pokaže da ga nije briga, neće dobiti trenersku licencu za narednu sezonu. Neshvatljivo mi je da u hrvatskoj ligi, dakle, ne ABA ligi, nego u hrvatskoj ligi, našem junioru mjesto u momčadi uzima neki stranac. Ali što ja tu mogu? To je politika kluba. Nisam se jednom svađao s njima oko toga, ali ako im to zabranim, dogodit će se revolucija i svi će mi jebati mater. Njima je lakše uzeti crnca nego raditi s malim Prkačinom ili s nekim od tih momaka. Pizdim ja na to stalno. U Zagrebu imaš 30 trenera na sisi grada, a kad smo tamo imali slično okupljanje, došao je samo jedan trener pogledati što to mi radimo. Nitko iz zagrebačkih klubova. Treba se točno dogovoriti oko modela na koji način prisiliti trenere i klubove da surađuju. Za razliku od Stojka, ja sam puno radikalniji, našao bih ja već načina kako to riješiti, ali možda su i oni u pravu. Možda nije ni dobro držati nekoliko otvorenih frontova u isto vrijeme.''

Svake godine ponavljamo kako trebamo krenuti od nule, svi tvrdimo kako je jedini recept dati šansu mladima, u njih ulagati, dati im minute i povjerenje, a to se nikad ne dogodi. Kako u klubovima tako i u A reprezentaciji (slučaj Marina Rozića koji se i sam šokirao kad je dobio poziv izbornika Anzulovića da spašava stvari protiv Litve). Hoće li se takav modus operandi napokon promijeniti ili ćemo vječno imati slučajeve poput Dubravka Zemljića?

''Hoće. Vidiš i sam da se radi. Nikad do sad nismo imali okupljanja klinaca u prosincu, pa u siječnju… Imat ćemo ih nekoliko puta tijekom cijele godine. Dok u Čistoj treniraju momci, u Vodicama su na pripremama kadetkinje pod vodstvom Anđe Jelavić. Odmah iza Nove godine suzit ćemo ovaj izbor na 18 najboljih momaka i s njima ćemo nastaviti pripreme u Velikoj. Sve mlađe reprezentativne kategorije moraju imati i kondicionog trenera, a na svakom treningu minimalno dva trenera moraju raditi s klincima. Nabavili smo vrhunski i izuzetno skup program za praćenje treninga kakav kod nas ima samo Dinamo. Svaki igrač i svaki trener bit će u našoj bazi i tamo ćemo moći detaljno pratiti njihov napredak. Doveli smo u red i sudačku organizaciju, a i sam znaš kakva je bila. Ne kažem da se greške neće događati, ali ono što garantiram je poštenje. Gledaj, treba raditi, a to u ovoj sredini nije lako. U hrvatskoj košarci svi su naučili na nerad i sad im se ti odjedanput pojaviš u njihovoj komfor zoni i od njih očekuješ nešto. Naravno da će ti svi reći da koji kurac sereš i što pametuješ. Sjećaš se i sam kad je Generacija 92. pokušala napraviti nešto. Pomelo nas je. A tko? Oni koji su navikli ne raditi ništa. Zamisli ti koji je to mentalni sklop kad jedan sudac pomete Kukoča, Vrankovića, Perasovića, Skansija, Acu Petrovića, mene… Pogledaj Sabor hrvatske košarke. To je javni dokument, pogledaj tko tamo sve sjedi i izvuci koliko svi oni minuta na parketu imaju. A to su ljudi koji odlučuju o hrvatskoj košarci. Nema veze, ja sam spreman. Dok je Stojko tu, dok je Joke tu. Ima tu ljudi koji žele raditi i koji su pokazali entuzijazam, koji vole košarku. Mile Karakaš, koji je vodio kadete lani do zlata, došao je iz košarke. Mali Stipe, kojeg si danas vidio s Erjavcem, momak je koji obožava košarku. Takvi ljudi me vuku i dok ih ima, odustati neću.''

Mislio sam te ne pitati ništa o A selekciji. Takvi su kakvi su, no moram ipak nešto. Bojan Bogdanović igra sezonu karijere u Indiani i premda tamo ne igra ono što se od njega očekuje u reprezentaciji, sjajno obavlja svoje zadatke. Dario Šarić nije želio otići u Minnesotu, no i u novoj sredini jako korektno odrađuje svoje minute. Ivica Zubac ovih dana briljira u dresu Lakersa, Kruno Simon, Roko Ukić, pa čak i taj nesretni Ante Tomić ove su sezone dokazali da nisu zaboravili igrati košarku. No isti ti ljudi kad odjenu dres reprezentacije na terenu izgledaju kao skupina međusobno posvađanih likova koji nikad zajedno nisu stajali na parketu. Izgleda da je reprezentacija toliko toksična i kužna sredina u kojoj se odlični igrači transformiraju u očajne. Kako to tumačiš?

''U reprezentaciju igrači godinama dolaze totalno nespremni, a nitko od njih osim Babe koji ima tu rutinu davanja koševa ne može odigrati ništa ako nije maksimalno spreman. To može eventualno samo Babo i zato smo tu gdje jesmo. Ali, kad ti Babo ne trenira sto posto, onda ne treniraju ni ostali i nastupa kaos. Nitko ne razumije u čemu je veličina Dražena Petrovića. Dražen nije bio ni brz ni visok, od njega je bilo talentiranijih igrača, ali Dražen je sve to nadomještao krvavim radom. Nije Dražen bio nama svima vođa zato što je zabijao 50 ili 60 koševa, već zbog toga što smo od njega naučili kako se radi. Tu je bila Draženova veličina. To što bi nam svima jebao mater na treningu kad bi vidio da netko zabušava. Kad sam to vidio od njega, onda je i meni takav način rada prešao u naviku, a mislim da je naša generacija pokazala isplati li se takav rad ili ne. Zar ne?''

Zaista, možete li zamisliti situaciju da je bilo tko iz Draženove generacije, zbog koje je moja zavoljela košarku, barem jednom u životu došao na trening ili na pripreme reprezentacije nespreman i s kroničnim bolikurcitisom za sve što se oko njega događa? Tada, kad je to bilo nemoguće, Hrvatska je bila košarkaška velesila. A danas... Danas su očito neka druga vremena.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara