"BOJIM se Danajaca i kad darove donose", slavna je antička izreka zapamćena iz još slavnijih Homerovih epova, a sinoć smo je mogli povezati i s pobjedom Hrvatske nad Mađarskom (3:0).

Antička priča započela je kada se pred gradskim zidinama Troje pojavio veliki drveni konj, a Grci navodno otplovili svojim brodovima. Takvim su raspletom svi u gradu bili oduševljeni, osim stanovitog Laokonta, koji kasnije, zajedno sa svojim sinovima, nije dobro skončao. Laokont je ipak bio potpuno u pravu jer se ispostavilo da je upravo trojanski konj bio varka koja je Grcima donijela pobjedu u ratu, a mudri je Odisej tako ušao u legendu.

Mađari su također na Poljud došli u raspoloženju darivanja, samo bez varke. Nisu pred tribine Poljuda postavili nikakvog konja, nisu na terenu pripremili nikakvu zamku, već su jednostavno griješili gdje god su stigli te radili neobjašnjive poteze. Takvi darovi, dakako, nisu bili razlog za bilo kakav strah, već za veselje. Već su na poluvremenu u njihovoj mreži bile tri lopte.

Jedino što je Modriću i suigračima preostalo bilo je reći: “Hvala i dođite nam opet. Takve goste uvijek volimo.”

One, dakako, koji darove donose.

Kadar je predvodio, ostali su slijedili

Tamas Kadar, mađarski stoper, direktno je skrivio dva pogotka. On je bio prvi među jednakima što se pogrešaka kod Mađara tiče pa je tako zaslužio da ga se ostavi u svlačionici tijekom poluvremena. No, tada je već bilo prekasno.

Luka Modrić prvi je iskoristio nesmotrenost protivničkih braniča, a to su kasnije napravili i Rebić i Perišić, koji su obojica proigrali Petkovića uslijed ili nakon ogromnih pogrešaka mađarske obrane. Hrvatska je igrala solidno, ali ništa više od toga. Ni u jednom trenutku Mađari nisu bili sabijeni na vlastitu polovicu, a pogreške nisu došle kao posljedica organiziranog i kontinuiranog pritiska na zadnju liniju, kao što je bio slučaj u Slovačkoj.

Kada te protivnici tako voljno darivaju, to i nije potrebno. U takvom slučaju, potrebno je samo ne uzvratiti uslugu i pobjeda se upisuje na rutinu i individualnu kvalitetu igrača. Upravo je te dvije kvalitete Hrvatska najbolje pokazala. Za Hrvatsku na terenu igraju velikom većinom igrači prve i druge europske klase, oni koji znaju pobjeđivati i iskorištavati protivničke pogreške. Kod Mađarske na terenu nije bilo takvih. Iznimke su jedino vratar Peter Gulacsi i branič Willi Orban, oba igrači Leipziga, ali čak ni oni nisu uspjeli pokrpati sve što su Kadar, Lovrencsics i ekipa poderali.

Individualna kvaliteta i autoritet na terenu

Individualna kvaliteta hrvatskih igrača ono je što je na Poljudu napravilo razliku. Luka Modrić, baš kao i Ivan Perišić, znaju prepoznati nesigurnog protivničkog braniča. Znaju kada ga pritisnuti i kada ovaj izgleda kao da igra s neopravdanim viškom samopouzdanja. Za to im čak i nije potreban veliki pritisak i pomoć ostatka momčadi. Njihov instinkt često je nepogrešiv. Na terenu to se više nego jasno pokazalo.

Ono u čemu je Hrvatska ponovo dominirala, baš kao i protiv Slovačke, bila je duel igra. U tom su elementu hrvatski igrači odnijeli pobjedu 62:40, ail ovoga puta nije bilo kao u Slovačkoj. Tada su u duelima dominirali  Petković i Vlašić na protivničkoj polovici. Ovoga puta su to bili mahom dueli koje su tijekom svojih napada provocirali Mađari, najviše preko Szalaja, ali hrvatski su igrači ostali čvrsti i organizirani. Napravilo se u takvim situacijama nekoliko nepotrebnih prekršaja u opasnim zonama, ali ništa više od toga. Mađarima se dalo malo ili ništa.

Samo pristojna organizacija, ozbiljnost i mudra detekcija protivničkih slabosti na Poljudu su bili dovoljni kako Mađari ne bi imali nikakve šanse. Odlučili su sami sebi pucati u nogu pa za hrvatske igrače nije bilo drugoga nego da iskoriste ponuđeno i ne uzvraćaju uslugu.

Upravo su to i napravili. Bez neke velike igre pokazali su zrelost, iskustvo i individualnu kvalitetu. Sve one stvari o kojima se priča kada se koristi pojam autoritet u nogometu. Za ovakvu Mađarsku bilo je i više nego dovoljno.