"TEŠKA defenziva, ubij i zakolji ako treba", opisat će svoj igrački profil u šali Dario Damjanović (44), nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine te prvotimac Hajduka. Nogometni fanovi u Hrvatskoj najbolje ga se sjećaju upravo iz splitskog kluba, u koji je stigao 2004. godine i odmah u prvoj sezoni osvojio naslov prvaka.

Karijeru je započeo u Modriči, s kojom je osvojio Kup Bosne i Hercegovine 2004. godine. No zbog loših financijskih uvjeta ostavio se nogometa i pronašao posao. Srećom, stigao mu je poziv iz Hajduka koji mu je promijenio život i usmjerio nogometnu karijeru.

Bio je borben igrač, neumorni trkač i destruktor protivničkih napada u sredini terena, zadnji vezni kakvih ima sve manje u modernom nogometu. Hajduk ga je prodao 2008. godine u Rusiju za milijun eura te je do kraja karijere igrao u Kaiserslauternu i brojnim klubovima BiH i Srbije.

Damjanović danas ima 44 godine i nogometni je trener. Posljednji angažman imao je prošle sezone u Igmanu iz Konjica u rodnoj Bosni i Hercegovini. Uhvatili smo ga za razgovor odmah nakon druženja u Sarajevu s Edinom Džekom, nekadašnjim suigračem iz reprezentacije. 

Dozvolite nam da budemo prirodno znatiželjni i pitamo je li sadržaj razgovora s Edinom Džekom za javnost ili ipak ne?

Bio je to susret starih prijatelja. Igrao sam s Edinom u reprezentaciji, a moj prijatelj je igrao s njim u U-21 reprezentaciji. Pa smo odveli klince da se slikaju. Popili smo kavu i prisjetili se lijepih trenutaka, ispričali smo se o svemu. Nije taj susret imao nikakvu poslovnu dimenziju. Što da vam kažem, obilazimo se, pazimo se, čujemo se.

Čime se bavite ovih dana?

U trenerskom sam poslu. Moj posljednji angažman bio je u Igmanu iz Konjica, nekadašnjem prvoligašu, a danas drugoligašu, odnosno članu Prve lige Federacije BiH. Dobio sam otkaz u prvom mjesecu. Sad sam bez seniorskog angažmana i radim s djecom.

Trener sam već pet-šest godina i malo sam se zasitio. Trenutno tražim novu priliku, ali i polažem za UEFA Pro licencu. Generalno, sport je ovdje u Bosni i Hercegovini baš lijepo srozan. A mislim da nije ni u Hrvatskoj velika razlika.

Čini mi se da su sve pozicije već unaprijed rezervirane za određene ljude. Teško je upasti u to kolo. Ali ajde, ja tek upisujem za Pro licencu pa za godinu-dvije mogu očekivati nešto ozbiljno. Zasad je ovo sve bio amaterski rang natjecanja.

Ipak ste pronašli određeno zadovoljstvo u radu s djecom. Posljednji put kad smo se čuli, rekli ste da organizirate turnir za mlađe kategorije.

To je točno. Prijatelj i ja vodimo nogometnu školu pa organiziramo turnir za djecu jednom godišnje. Nije to velik ni razvikan turnir. Znamo i skupiti ekipu pa otići na Dalmatinko, koji je puno jači turnir.

Trenerski posao puno je kompleksniji nego se čini na prvu. Ima tu puno aspekata na koje se mora paziti, od odnosa s igračima, upravom, predsjednikom, navijačima. Kako ga vi vidite?

Uloga trenera dosta je podcijenjena. Trener je često najveća žrtva ako se ne ispune očekivanja u vidu rezultata. Na kraju krajeva, lakše je smijeniti jednog trenera nego 20 igrača. Trenirao sam u amaterskom rangu u kojem sam se suočio s hrpom problema.

Nekad ne bismo imali gdje trenirati, pa bismo se morali prilagoditi kako znamo. Nedostajalo nam je lopti, rekvizita za napraviti adekvatan trening. Znali su mi u upravi dati da dovedem samo par igrača, a meni je trebalo puno više. Pa bismo se onda našli na sredini. Kad prvenstvo krene loše, onda trener bude kriv. Ne kažem da ne snosim dio krivice.

Ali, kad dolazi do raskida suradnje, normalni ljudi u klubu prihvate odgovornost. U Bosni je to specifično. U Igmanu sam imao incident, ali to ide na dušu ljudima koji su mi dali otkaz. S još godinom dana ugovora poslali su mi na WhatsApp poruku da ne žele da više vodim momčad.

Ružno je to i nezahvalno. Mogao bih ih tužiti, ali ne da mi se ulaziti u to jer zbilja se ne radi o nekom novcu koji mi u životu znači. Da me bar netko iz kluba nazvao da sjednemo kao ljudi i dogovorimo se oko raskida suradnje.

Imali ste problema i s Čelikom iz Zenice pri raskidu ugovora?

Bio je to potpuno drugačiji slučaj nego s Igmanom. Kad smo završili suradnju, s ljudima iz Čelika sam se korektno rastao. Oprostio sam im malo više od honorara za godinu dana, a ostatak su mi isplatili u ratama.

Sve smo se uspjeli dogovoriti. Par novinara me zvalo oko toga i svima sam rekao isto. Možda je netko htio napraviti aferu od toga, ali zaista nije postojala. Imam emociju prema Čeliku, igrao sam za njega.

Vaša igračka karijera bila je duga. Igrali ste skoro do 40. godine.

Znaš kako volim reći - prestao sam davno igrati nogomet, samo mi nitko nije javio. Profesionalni nogomet prestao sam igrati 2016. godine, kad sam se vratio iz OFK Beograda u Gradačac. Ali i dan-danas konstantno igram nogomet. Nedjeljom igram u zadnjem rangu našeg nogometa. Dobro se izigramo, onda kasnije na druženje. Zadnje gdje sam solidno zarađivao bila je Njemačka.

Onda sam došao u Zenicu pa oživio malo karijeru u Novom Pazaru, tamo mi je bilo lijepo. U Kini sam još igrao profesionalno i to još priznajem. A u OFK Beogradu samo je na papiru bilo profesionalno. Ono što sam vidio u tom klubu bio je čisti amaterizam.

Karijeru ste započeli u Modriči početkom 2000-tih, s kojom ste ostvarili povijesni uspjeh, osvojili ste Kup Bosne i Hercegovine. Je li istina da ste tada igrali za samo 200 maraka mjesečno?

Istina je. To je kao da sada igrate za sto eura mjesečno, a znala je plaća i kasniti. Novac se tada malo drugačije cijenio. Igrao sam za džeparac od kojeg nisam mogao živjeti. Kad usporedim sad, imaju po Bosni i Hercegovini puno veće mjesečne plaće, pet-šest tisuća eura.

Meni je u Hajduku prva plaća bila 2500 eura mjesečno. Mislio sam da sam najbogatiji čovjek na svijetu. Sve sam žive zvao kome što treba nakon što sam dobio prvu plaću. Kao da sam zaradio dva i pol milijuna eura. Ali sad kad uspoređujemo ovo vrijeme i ono vrijeme, to je nebo i zemlja.

Livaja ima više od milijun eura godišnje, ali on je stvarno vrhunski igrač i ne mogu ga osporiti. U BiH vidim da neki igrači imaju i po 30.000-40.000 eura mjesečno. Nekako mi se to čini nerealno za našu ligu.

Prije dolaska u Hajduk htjeli ste prestati igrati nogomet?

Zamisli kad osvojiš Kup u svojoj državi, a ne možeš živjeti od svog igranja. Htio sam i zasnovati obitelj, živjeti sa ženom. Najbolja opcija mi je u tom trenutku bila zaposliti se da bih mogao dignuti kredit.

Kako su uopće u Hajduku odlučili da baš vas žele dovesti?

Srđan Andrić, igrač koji je, recimo, tip nogometaša kao što sam i ja, otišao je iz kluba. U Hajduku su trebali trkača u veznom redu, a moje ime je bilo zabilježeno jer me Dinamo nekad pratio. To je stvar sreće, ali sreća ne mazi svakoga. Nekako mislim da je sve to bilo zasluženo.

U vrijeme kad me Igor Štimac pozvao da dođem u Hajduk bili su aktualni oni lažni pozivi. To je bila neka fora pa sam i ja mislio da me netko sprda, da me hoće prevariti. Hvala Bogu, ispostavilo se da nije zezancija. A baš mi u to vrijeme nije bilo do zezancije. Borio sam se doslovno da preživim.

Prva sezona u Hajduku značila je i naslov prvaka 2005. godine.

Ono što je najveća tragedija je što nitko od tad nije osvojio s Hajdukom naslov prvaka.

Što je imala ta posljednja šampionska momčad Hajduka, a da nema ova današnja?

Odgovorno tvrdim da je momčad Hajduka iz prošle sezone, koju je vodio Gennaro Gattuso, tri puta kvalitetnija momčad od ove u kojoj sam igrao ja i koja je osvojila naslov prvaka. To vam je dokaz da nije u šoldima sve. Rekao sam vam za koliko sam novca igrao, a možete vidjeti i koliko sam požrtvovno igrao za Hajduk.

K nama je kao velika zvijezda došao Niko Kranjčar, ali nije imao ni blizu plaću kao ovi danas. Naša ekipa je bila karakterna, dobro smo se nadopunjavali. Niko Kranjčar je bio fin igrač, ja sam bio teška defenziva - ubij i zakolji ako treba, haha. Pa onda Tomo Erceg i Mirko Hrgović, pa Pralija i Đolonga...

Znala se tad hijerarhija, znali smo tko što smije, a što ne smije. Mi nismo smjeli izaći iz svlačionice na trening dok nam Pralija i Đolonga nisu dozvolili. Ne spominjem to u negativnom kontekstu, samo da dočaram da se znalo tko kosi, a tko vodu nosi. U Hajduku nešto ne štima, to je vidljivo svima.

Ali velik razlog tomu što Hajduk nije prvak jest i Dinamo, koji u kontinuitetu igra jako dobro. Teško ih je skinuti s vrha. Ako ih Hajduk jednom skine, moguće je da će ostvariti kontinuitet. Treba krenuti od temelja i vidjeti što to u Hajduku ne štima. Imam osjećaj da imaju dvije glave u Hajduku i da dolazi do razilaženja mišljenja.

Dalmacija je podneblje u kojem navijači stvaraju velik pritisak, očekivanja su velika, ali nema nogometaša koji je igrao bez pritiska. Moraju igrači koji su toliko plaćeni biti spremni podnijeti pritisak. Svi se nadamo novoj tituli i krivo mi je da Hajduk toliko ulaže, a ne može postati prvak.

Bili ste izbor Igora Štimca, koji je u 2000-tima vodio Hajduk. Imate li i danas kontakt s njim, s obzirom na to da je trener Zrinjskog?

Dok sam bio trener Igmana, otišao sam do Mostara da popijemo piće. Razgovarali smo i evocirali uspomene. Čujemo se, ali ne svakodnevno, i čestitamo si blagdane.

Rekli ste da vas je pratio Dinamo. Znate li zašto se nisu odlučili pozvati vas da igrate za njih?

Doznao sam od jednog lokalnog menadžera da me Dinamo nije htio jer, po njima, nisam pravilno trčao, odnosno trčao sam na petama.

Svejedno, imali ste dobru karijeru i nagrada je stigla u vidu poziva u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Niste se uspjeli plasirati na Svjetsko prvenstvo 2010., ali BiH je četiri godine kasnije išla na Mundijal. Iako tada niste bili u reprezentaciji, moglo bi se reći da je to bila "vaša" generacija.

To je proces u kojem je ključno strpljenje. Svi smo mi sudjelovali u tom procesu razvoja. Evo, baš sad kad sam sjedio s Edinom (Džekom op.a.) rekao mi je da se sjeća svoje prve utakmice u kojoj je uopće išao na put s reprezentacijom. Ja sam igrao u prvoj postavi, a on nije bio ni na klupi, gledao je utakmicu s tribina.

Ali sve je to proces, put do uspjeha. Svi igrači koji su se plasirali na Svjetsko prvenstvo 2014. godine i sad 2026. prošli su kroz kalup, kroz selekciju. Ove godine smo zaista zaslužili ići u Ameriku. Prošli smo Wales i Italiju. Žao mi je što nikad nisam išao na Svjetsko prvenstvo s Bosnom i Hercegovinom, ali smatram da sam doprinio izgradnji te priče.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine nema jako tešku skupinu. Igrat će u prvom krugu protiv Kanade, Švicarske i Katara. Vidite li vi Bosnu i Hercegovinu u drugom krugu?

Pokušat ću biti objektivan, iako mi je to jako teško u ovom slučaju. BiH ima veliku šansu za prolazak skupine. Znate, ovdje smo svi sumnjali da ćemo proći Italiju. Vjerovali smo, ali smo i sumnjali. Isto tako, sad slušam ljude oko sebe da će neuspjeh biti ako ne prođemo skupinu.

Ne razmišljam tako. Ljudi kao da nisu ništa dosad naučili. Ne smijemo olako shvatiti naše protivnike. Trebamo biti pozitivni i vjerovati u uspjeh. Ključno je da su igrači ozbiljni i disciplinirani. S time će doći i rezultat.

A Hrvatska?

Hrvatska je morala napraviti smjenu generacija. To je sasvim normalno u svakoj reprezentaciji. Vidjeli ste kako je Italija to izvela, pa se nije plasirala na tri uzastopna svjetska prvenstva. Hrvatska ima dobar kontinuitet i siguran sam da postoje dobre zamjene za starije igrače koji će uskoro napustiti reprezentaciju.

Modrić će jednom otići, kao i Džeko, ali oni su odgojili dosta igrača koji su s njima rasli. Kad je Boris Živković s 36 godina došao u Hajduk, ja sam postao duplo bolji igrač. Odgojio me, disciplinirao i promijenio mi pogled na nogomet.

Tako i Edin s ovom dječurlijom. Ima 40 godina i uz njega odrastaju dečki od 20 godina, veliki talenti Barjaktarević, Muharemović, Alajbegović... Nije doprinos Džeke samo na terenu, već i izvan njega, kao i Luke Modrića.

Prije utakmice BiH i Italije veliko je pitanje u Hrvatskoj bilo za koga će ljudi navijati. Dijelile su se snimke proslave u centru Sarajeva nakon pobjede Turske nad Hrvatskom 2008. godine. Mnogima u Hrvatskoj nije bilo jasno kako se u državi u kojoj ima toliko Hrvata može slaviti tako gorak poraz Hrvatske.

Svugdje na svijetu, u bilo kojoj državi, uvijek ćeš naći barem jednu budalu. Možemo birati hoćemo li tu budalu ignorirati ili će nam ona biti primjer kako cijela nacija diše i razmišlja. Živim u državi u kojoj su tri nacije. Ne može meni biti Rusija, Turska ili Švicarska draža od Hrvatske, Srbije, Crne Gore ili bilo koga od naših susjeda.

To je nemoguće i nije normalno. Uvijek će biti budala koje će slaviti poraze Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Jednim dijelom ovaj naš narod živi od tuđe nesreće. Šteta, jer mnoge velike europske nacije ne posjeduju ono što ima BiH.

Jamčim vam da bi Italija sad bila na Svjetskom prvenstvu da je imala Edina Džeku. Ali oni nemaju taj sklop. Samo se nadam da će naši odnosi krenuti u malo boljem smjeru. A već su i krenuli i retorika se dosta promijenila. Poslušajte samo kako u posljednje vrijeme priča izbornik Barbarez.

Ćiro Blažević jedan je od trenera koji su vam obilježili karijeru. Vodio vas je u Hajduku te vam bio izbornik u Bosni i Hercegovini. Kakva su vam s njim bila iskustva?

Dan danas s bivšim suigračima iz reprezentacije, Pandžom, Nadarevićem, Spahićem i ostalima, spominjem jedinstven ambijent koji je Ćiro znao napraviti. Današnji igrači su pravi profesionalci i mislim da su kvalitetniji nego što smo mi bili. Ali imali smo ambijent koji nas je činio boljima.

Ne sumnjam da Bosna danas ima također taj ambijent. Italija je možda kvalitetnija od nas, ali na taj dan ne bi nas pobijedio ni Brazil. Kad imamo dobar ambijent, možemo postati svjetski prvaci. Ćiro je znao napraviti dobru atmosferu i nije slučajno što je bio treći na svijetu.

Bivši trener Hajduka Zoran Vulić izjavio je 2006. godine: "Da je Dario Brazilac, igrao bi za Real." Sjećate li se tog doba i kako je nastala ta Vulićeva teza?

U tom sam periodu jako dobro igrao, pružao sam maksimum na terenu protiv najboljih momčadi u ligi. Trener je rekao ono što misli. Mogu reći da sam zadovoljan onim što sam postigao u karijeri. Sa Zoranom Vulićem sam i danas u dobrim odnosima. Čujemo se obavezno kad sam u Splitu. On je trener koji je iz mene izvlačio ono najbolje.

Jedan trofej prolazi malo ispod radara u vašoj karijeri, a to je osvojen Kup Srbije s Jagodinom u okruženju u kojem se čini da samo Partizan i Zvezda mogu do trofeja.

Imam se za pohvaliti osvojenim titulama diljem naše regije. Zahvalan sam na tome što sam osjetio kako je to osvojiti nešto, ali i s druge strane znam i kako je kad se ispadne iz lige.

Hajduk vas je prodao u ruski Luch Vladivostok. Kako ste se tamo snašli?

Bio je to transfer vrijedan milijun eura, a ne 300 tisuća kako stoji na Transfermarktu. To je ono što ja znam. Bilo mi je okej, ali putovanja su bila naporna. Letjeli smo do Moskve po deset sati. Rusija je ogromna, a liga je zahtjevna. Nažalost, ispali smo te godine iz lige pa sam otišao u Kaiserslautern, u kojem mi je bilo top.

Ušli ste u njemačku prvu ligu s Kaiserslauternom.

Radi se o velikom klubu. Dok nisam tamo otišao i vidio, nisam znao što u Njemačkoj znači Kaiserslautern. Igrao sam u prosjeku pred 39 tisuća ljudi na svakoj utakmici. Bio je to surovi profesionalizam.

Jeste li imali suigrača s kojim ste posebno voljeli igrati?

Najbolji prijatelj među suigračima bio je pokojni Mladen Bartolović. Igrao sam s njim u Hajduku. Uvijek ga volim spomenuti i nikad ga neću zaboraviti. On može biti uzor kako se jedan nogometaš mora ponašati. Vrhunski igrač i vrhunski čovjek.

Protiv koga vam je bilo najteže igrati?

Igrao sam protiv Luke Modrića, Inieste i Ronalda, ali najveće probleme izazivao mi je Davor Vugrinec. Naši okršaji uvijek su bili žestoki. Vugrinec je posebno inteligentan igrač. Nikad nisam znao pročitati kakve su mu namjere, bilo da je okrenut leđima prema golu ili licem.

Vjerujte mi, lakše mi je kod Modrića bilo predvidjeti što će učiniti. No bilo je to davno, a Luka je izrastao u najboljeg igrača na Balkanu svih vremena. Kad se on ostavi nogometa, ne znam hoće li ga itko ikad prestići.