Iran - Uprave dolaze i prolaze, Perzija ostaje

Iran - Uprave dolaze i prolaze, Perzija ostaje
Foto: EPA

U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana. 

Perzija i Iran nisu sinonimi

Mnogi elementi vezani za nogometnu reprezentaciju Irana ukazuju na, među Irancima (ali i ljudima iz ostatka svijeta) ukorijenjeno shvaćanje kako su Iran i Perzija kroz povijest bili sinonimi, čime se želi ujedno ukazati na neprekinutu i tisućljetnu "nacionalnu" tradiciju države i nacije. To potkrepljuju i nadimci Perzijske Zvijezde i Lavovi Perzije, ili, pak, teorije kako nacionalne boje zelena, bijela i crvena što dominiraju sportskom opremom – a izvedene su iz nacionalne zastave – potječu još od zastava medijskih i perzijskih vladara iz doba antike.

Naziv Perzija su u 6. st. pr. Kr. izmislili antički Grci objedinjujući njime ogromnu azijsku državu kojom je tada vladala dinastija porijeklom iz regije Pars ili Persis (danas regija Fars). Ime tada ''rođene'' Perzije nastavilo se koristiti i u svim idućim generacijama europskih intelektualaca, bez obzira odakle su dolazile buduće vladajuće dinastije. Njene su se granice, pak, ovisno o snazi pojedinog vladara, kroz stoljeća (pre)često mijenjale. Ponekad je dosezala do obala Sredozemlja i Kavkaza na zapadu sve do rijeke Ind i planinskog lanca Hindukuš na istoku, ali jedinu konstantnu od 6. st. pr. Kr. do 20. st. činilo je područje Iranske visoravni u Središnjoj Aziji u kojem se i nalazi spomenuta regija Persis (moderno Fars).

U korak sa Zapadnjačkom modom

Kada je ''u modu'' tijekom 19. i 20. st. ušao model nacionalne države, ''perzijska/iranska'' politička i intelektualna elita se dogmatski počela držati uvjerenja kako njihova država i nacija imaju višetisućljetni kontinuitet. Inače, pozivanje na vlastitu drevnost bila je praksa svih europskih nacionalnih ideologija. Najjači argumenti za takve tvrdnje su bili korištenje naziva države poput Ērān Iran, Iranshahr, Iranzamin itd. od strane vladajućih dinastija te tisućljetno postojanje ''perzijske'' kulture i jezika. S druge strane, postoje i bezbrojni argumenti kako su iranski nacionalni identitet, poput onih iz drugih multietničkih država, konstruirali povjesničari i nacionalističke elite, a sam pojam Iran kao ime zemlje je nusproizvod ideja 20. st.

Pojava iranske vertikalne zeleno-bijelo-crvene trikolorke - čije boje obilježavaju iranski dres – datira s kraja 19. st., a prvi put je službeno prihvaćena kao nacionalna u kontekstu tzv. Iranske ustavne revolucije (1907.), stoga bi se moglo reći da ona predstavlja početak moderne iranske povijesti.

Tijekom 19. st. Rusko Carstvo je otkidalo sjeverna područja Uzvišene države Iran (Dovlat-e Elije-je Irân) pod vlašću Qajar dinastije (1796.-1925.), a osjećao se i sve veći utjecaj Britanaca iz susjedne Indije. Kao i kod drugih djelomično naseljenih zemalja ovoga stoljeća, Iran je postao izvor jeftinih sirovina i tržište industrijske robe iz zapadnih zemalja. Istovremeno, zapadni utjecaj je u Iran donio interes za demokratske institucije te model nacionalne države koji je tada ulazio u modu u većini europskih država.

Iranske skupine - 'ulamā', trgovci i zemljoposjednici - zajedno započinju kritizirati povlastice i zaštitu za europske trgovce te pozivaju na političke i pravne reforme. Krajem 19. i početkom 20. st., dogodio se niz protesta kao odgovor na prodaju koncesija od strane Qajar dinastije strancima, što dovodi do Ustavne revolucije od 1905.-1906. godine. Otvoren je prvi Majles (iranski parlament), a novi ustav je osigurao okosnicu za sekularno zakonodavstvo. Sve je to smanjivalo moć kraljevskog suda i vjerskih vlasti te je položeno više ovlasti u ruke Majlesa, koji je zauzvrat snažno stajao protiv europskih intervencija.

Za europske orijentaliste, ali ne i imperijaliste

Iako Iran nikada nije bio službeno koloniziran od Britanije i Francuske, poput velikog dijela Bliskog istoka, bio je među primarnim ciljevima kolonijalnih interesa u regiji. Ustavna revolucija bila je vrhunac nastojanja Irana da zaštiti svoju autonomiju u odnosu na strane vlasti unatoč rastu kolonizacijskog pritiska. Ipak, dok je otpor protiv zapadne dominacije značajno proširio "antiimperijalističko" područje iranskog nacionalnog diskursa, politika promoviranja unutrašnjeg jedinstva protiv vanjskih prijetnji je, ironično, implementirana kroz zapadnjački model nacionalne države.

Revolucija je bila usmjerena na uspostavljanje nacionalne države u kojoj je jezik definiran kao bitna komponenta nacionalnog identiteta. S pojavom nacionalne države kao političke organizacije, zadaća inteligencije i njihovih vlastitih masovnih medija je postala oslovljavati stanovnike teritorija Irana poput Turaka, Arapa i drugih kao "Irance" i usaditi im taj novokonstruirani identitet. Najznačajnija strategija za to bila je (i još je) sustavno učenje perzijskog (farsi) jezika.

U svrhu stvaranja nove političke strukture, ustavotvorci su usvojili strategiju pročišćavanja perzijskog jezika od arapskih izraza i razdvajanja Irana od islama. Etnička i kulturna raznolikost iranskog društva bila je pod općom idejom iranskog naroda, čiji je identitet definiran predislamskom poviješću i perzijskim jezikom. Lokalni i regionalni jezici nisu prepoznati niti su negirani.

U cijelom procesu kreiranja iranske nacije veliku ulogu su odigrali i europski intelektualci, tzv. Orijentalisti, čija su razmišljanja i djela utjecala na iranske nacionalne intelektualce. Iako u Iranu nije postojala etnička homogenost među njegovim stanovništvom i zemljom je vladala domaća ili strana dinastija, Orijentalisti su pretvorili sve vjerske, jezične i plemenske zajednice (Turci, Arapi, Turkomani, Baluči,Gilaki, Mazandarani, Kurdi, Luri, Armejci, Asirci i dr.) koje su bili unutar političke granice oko Iranske visoravni u Irance. Istovremeno, kako je znanost o rasama tada bila popularna, Irance su strpali u koš posebne – arijske rase.

Jedna nacija – jedan jezik

Nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) Britanija podupire iranskog časnika Reza Khana da postane šah i uspostavi vlastitu Pahlavi dinastiju (1925.-1979.). Reza Khan je uspostavio ustavnu monarhiju i uvidio značaj njegovanja ideje jedne nacije i jednog jezika kao temelja za stvaranje modernog, jedinstvenog i centraliziranog Irana. Zajedničko povijesno iskustvo iranskog naroda i privrženost perzijskom jeziku promoviraju se kao dvije glavne komponente kolektivnog iranskog identiteta. Državna ideologija promovira Irance kao čistu arijsku rasu kako bi umanjila arapske i islamske utjecaje na iransku povijest. Predislamska kultura i perzijski jezik i književnost se službeno šire medijima i obrazovnim sustavom pod kontrolom države. Različite etničke skupine su bile primorane naučiti nacionalni jezik, ali ne i vlastiti materinji jezik, kako bi se razvile i poistovjetile s novom nacionalnom svijesti. 

Možda i ključan trenutak u današnjem poistovjećivanju termina Iran i Perzija dogodio se 1935. kada je Reza zamolio strane izaslanike da u formalnoj korespondenciji koriste izraz ''Iran'', što i jest bio endonim zemlje. Otada se on počeo upotrebljavati kao zamjena za Perziju u zapadnoj književnosti, a pridjev iranski je bio jednako spreman zamijeniti perzijski. Povezano s tim, Orijentalisti su, zajedno s djelatnicima Pahlavijevog režima, uložili velike napore kako bi farski i iranski jezik zvučali kao jedan jezik.

Cijela priča oko višetisućljetnog kontinuiteta ima nekoliko slabih točaka. Primjerice, tek u 20. stoljeću pojam "Iran" se koristi za označavanje relativno kompaktnog područja čiji su stanovnici navodno imali zajedničku i definiranu baštinu. Početkom 3. st., tijekom dinastije Sasanida, ime Iran se upotrebljava za prepoznavanje područja između Indije i arapskih zemalja. Međutim, ova upotreba ne bi smjela biti pogrešno viđena kao dokaz da je postojao homogeni iranski narod u regiji, tj. da otada postoji neki politički, etnički ili lingvistički kontinuitet s modernom iranskom državom. Uporaba, pak, termina Iranshahr od strane dinastije nije imala utjecaja na političke ili etničke osobine; to je bila samo geografska oznaka zemlje. Ne samo da su druga imena bila korištena kao zamjena za Iranshahr nego ni dinastija Sasanida nije vladala etnički homogenom populacijom na jasno definiranom i očuvanom području. Nadalje, razne postislamske dinastije, uključujući Taheris, Safarid, Samanis, Ghaznavis, Dailamis i Safave, koji su vladali u različitim dijelovima Irana i u različitim razdobljima (od 9. do 18. stoljeća), nisu koristili ime Iran za stjecanje političkih moći ili legitimnosti. Također, kovanice svih postislamskih dinastija sve do dinastije Qajara (1785.-1925.) nikad na sebi nisu imale ime Iran. 

Što se tiče perzijskog ili farskoga jezika, reći da je simbol kontinuiteta već više od tisućljeća ni na koji način ne jamči kontinuitet kulture ili nacionalnosti unutar Irana. Jednostavna pretpostavka političko-kulturnog kontinuiteta u zemljopisnoj regiji pod nazivom "Perzija", koja se temelji na jezičnom jedinstvu "perzijskoga" (farsa) jezika, također je pogrešna jer se povijesni razvoj perzijskog jezika nije ograničio samo na područje Perzije niti je ovaj postislamski jezik bio samo produžetak jezika koji su govorili u Sasanianovim ili Ahemenovim vremenima.

Uspon radikalnog islama

Na grbu reprezentacije Irana nalazi se današnja nacionalna zastava Irana koja je kao takva službeno prihvaćena uspostavom Islamske Republike nakon uspješne Revolucije 1979. Za razliku od prethodnih monarhističkih sustava, nova je zastava u sredini sadržavala arapsku riječ Allah Arabic, koja je izrađena od stiliziranih znakova iz perzijske abecede i arapskog natpisa "Allāhu akbar" ("Bog je velik") - natpis je bio ponovljen 22 puta u čast činjenici da je revolucija održana na 22 Bahrāma u iranskom kalendaru. Tijekom 60-ih i 70-ih godina Iran je ušao u desetljeće duge kontroverzne odnose sa SAD-om i drugim stranim vlastima. Dok je šah povećavao modernizaciju Irana i kretao ka potpunoj sekularizaciji države, neobuzdana uhićenja i mućenja tajne policije (SAVAK) bila su korištena za zaustavljanje svih oblika političke oporbe.

Revolucija je počela u siječnju 1978. godine s prvim velikim prosvjedom protiv šaha. Nakon godinu dana štrajkova i prosvjeda koji su paralizirali državu i njezinu ekonomiju, Mohammad Reza Pahlavi je pobjegao iz države, nakon čega se Ruhollah Khomeini, iranski šijitski religijski vođa, vratio iz progonstva u Tehran u veljači 1979. godine te organizirao novu vlast. Nakon održanog referenduma, Iran je službeno postao islamska republika u travnju 1979. godine. Drugi referendum održan u prosincu 1979. priznao je teokratski ustav. S druge strane, iranska revolucija i nova vlast nisu učinili ništa kako bi promijenili Pahlavijevu dinamiku politike teritorijalnog centralizma i poricanja etno nacionalne raznolikosti Irana.

Umma vs. nacija

Ustanak radikalnog Islama u Iranu je bio djelomičan odgovor na antireligijsku politiku šahovog režima. Nova vlast je proglasila etnički identitet kao uvredu prema sveobuhvatnom muslimanskom identitetu te tako dokazala velik nemar za etnički problem u Iranu, kao i njegov prethodnik. Islam je uzet kao žarišni simbol identiteta između države i naroda i zajedničke kulture koju je promicala država. Revolucija je ponudila šijitski islam kao glavni stup iranskog kolektivnog identiteta. 

Khoemini je smatrao kako su nacionalne tendencije i udruživanja bile zapadnjački produkt te su služile kao instrument koji bi potkopao „zajedništvo“ Islama. Univerzalistički koncept umma (zajednice svih vjernika) koji seže preko granica država, ne uklapa se u države usredotočene na nacionalističku ideologiju. Pristaše Khomeinija smatraju da je nacionalizam sekularni fenomen, koji implicira odbijanje božanskog plana iz Kurana za stvaranje dobrog društva. Prema tome, islamska vlada težila je uništavanju svake naznake sekularnog islamskog nacionalizma te postavljanju Islama kao jedinog autentičnog identiteta za Irance.

Ipak, pogledi na važnost nacije počeli su se mijenjati nakon rata sa susjednim Irakom (1980.-88.) koji je bio percipiran kao prijetnja teritorijalnom integritetu zemlje, kao i islamskom autoritetu vođa u Teheranu, te je nakon Khomeinijeve smrti 1989. promjena bila vidljiva i u prihvaćanju nove, današnje himne, koja za razliku od prethodne ne slavi isključivo i jedino islam nego slavi i uspjehe ljudi koji su se borili za slobodu i suverenost zemlje. Također, nova vlast će ubuduće priznavati iransku predislamsku prošlost koju su jednom odbacili. Nadalje, daje se farsi jeziku, koji je u ranim godinama revolucije praktički nadmašio kuranski arapski, prestižni status koji nije uživao čak ni pod Pahlavijevim režimom. Osim toga, kanaliziraju se patriotski osjećaji, koji u univerzalnom islamizmu prelaze ekskluzivne obrasce nacionalne države u korist sveobuhvatne islamske ummae, na nacionalnoj razini unutar etnički raznolikog društva u Iranu.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Alam Saleh. '' Iran’s National Identity Problematic''  The Sphere of Politics (Sfera Politicii), issue: 170 / 2012, pages: 50-­58

Ozum Yesiltas (2016). ''Contested Notions of National Identity, Ethnic Movements and Democratisation in Iran''. Studies of Transition States and Societies, Vol. 8, No 1, 53-68

''Iran as Imagined Nation: The Construction of National Identity by Mostafa Vaziri''. Review by: Afshin Matin-asgariIranian Studies, Vol. 28, No. 3/4 (Summer - Autumn, 1995), pp. 260-263

''Iran as Imagined Nation: The Construction of National Identity by Mostafa Vaziri''. Review by:  Mohamad Tavakoli-Targhi. International Journal of Middle East Studies, Vol. 26, No. 2 (May, 1994), pp. 316-318

''Iran as Imagined Nation: The Construction of National Identity by Mostafa Vaziri''. Review by: Ali al-Taie, Digest of Middle Est Studies. Volume5, Issue3 (1996),  51-57.

''Emblem of Iran'', https://en.wikipedia.org/wiki/Emblem_of_Iran;

''Flag of Iran'', https://www.britannica.com/topic/flag-of-Iran

''Flag of Iran'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Iran#Colours

''Iran'', https://en.wikipedia.org/wiki/Iran

''Iran national anthem'', http://www.123independenceday.com/iran/national-anthem.html

''Iran national football team'', https://en.wikipedia.org/wiki/Iran_national_football_team

'' Iran: Rise of Reza Khan'', https://www.britannica.com/place/Iran/Rise-of-Reza-Khan

''The Qajar dynasty'', https://www.britannica.com/place/Iran/The-Qajar-dynasty-1796-1925

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara