POZNATE face hrvatskog MMA-a osnovale su nedavno Hrvatsku MMA Uniju koja je zamišljena kao pandan MMA savezu čijim radom osnivači Unije nisu zadovoljni.

"Razvoj i promicanje amaterskog MMA-a su glavni ciljevi i zadaće MMA Unije, kao i prihvaćanje MMA-a u Hrvatski olimpijski odbor i prepoznavanje od strane ostalih sportskih institucija", rekao je Dražen Forgač, čelnik najuspješnijeg hrvatskog MMA kluba American Top Team, o ciljevima nove organizacije. 

Na Indexu smo nedavno u anketi pitali čitatelje je li MMA za njih pravi sport, a više od 80 posto njih odgovorilo je "da".

Bez obzira na to, nezanemariv je broj sportskih fanova, ljudi u profesionalnim sportskim savezima i dijelu javnosti koji MMA ne smatraju pravim sportom. Malo tko od njih podcjenjuje krvave i teške MMA treninge ili nivo koji je potrebno dosegnuti u svim tradicionalnim borilačkim sportovima da bi borac postao vrhunski u MMA-u, disciplini koja objedinjuje sve borilačke vještine. Glavni protivnici MMA-a kao sporta uglavnom ga smatraju previše brutalnim i krvavim, a ulazak na Olimpijske igre za njih djeluje kao blasfemija.

Raspravu o MMA-u kao sportu moguće je podići na razinu iznad osobnog animoziteta ili afiniteta koje ljudi prema njemu imaju jer postoje objektivni parametri po kojima se može ocijeniti koliko je on opasan. Za takvu analizu je potrebna referentna točka, odnosno usporedba s nekim sličnim, priznatim sportom poput boksa, jednog od najstarijih olimpijskih sportova.

Iako su i boks i MMA kontaktni sportovi, boks se kao olimpijski sport smatra plemenitom vještinom, dok je MMA po mnogima tek brutalno divljaštvo i iživljavanje.

Međutim, podaci pokazuju da takvo stajalište nema uporište u činjenicama.

MMA nije sport s visokom stopom smrtnosti

Prvi kriterij opasnosti nekog sporta je opasnost od smrtnog slučaja. Kada bismo u obzir uzeli sve sportove na svijetu, najopasniji su ekstremni sportovi. Prema članku s Bandoliera koji je pisala skupina znanstvenika s Oxforda, na uzorku od sto tisuća skakača s padobranom njih 44 smrtno stradaju.

Prema istom izvoru, otprilike dva plivača umru od sto tisuća onih koji se bave tim sportom, što ga čini drugim najopasnijim sportom na svijetu. Na listi najsmrtonosnijih sportova koju je objavio Sportscasting visoko su postavljeni skijanje, polo i ragbi. 

Manuel Vasquez, član američke Nacionalne garde i veliki anti-boksački aktivist, sredinom 1940-ih godina počeo je pedantno skupljati podatke o boksačkim ozljedama. Pokret je nastavljen i nakon njegove smrti, a istraživanja koja su se naslonila na Vasquezovu bazu podataka bilježe 1604 smrtna slučaja u boksačkim mečevima između 1890. i 2011. godine, što u prosjeku iznosi oko 13 smrti godišnje. Ta brojka je vjerojatno i podcijenjena zbog perioda u kojem je bilo teško skupiti valjane podatke.

Zbog toga je preciznije uzeti u obzir stručnjake iz Teton Gravityja, organizacije posvećene ekstremnim sportovima, koji su izračunali vjerojatnost smrtnog ishoda za najopasnije sportove. Ne iznenađuje podatak da su ekstremni i auto-moto sportovi daleko najopasniji, ali podatak kako je šansa smrtnog ishoda u boksačkoj borbi 1 u 2.200 poprilično zabrinjava.

S druge strane, za ispitivanje smrtnosti u MMA-u ne postoji dovoljan broj istraživanja niti su načini mjerenja dovoljno ujednačeni da bismo mogli dobiti preciznu procjenu. MMA nema jedinstvenu organizacijsku strukturu ni krovni savez koji nadgleda ili organizira većinu natjecanja pa je vođenje statistike i usporedbi otežano. U MMA-u, kao i u boksu, postoji puno malih i amaterskih organizacija koje ne daju na uvid točne podatke niti se time zamaraju. Ipak, postoje određeni indikatori.

U istraživanju Raineya iz 2009. zabilježena su samo četiri smrtna slučaja u modernoj povijesti MMA-a. Otad je prošlo čak 11 godina i broj amaterskih i profesionalnih MMA boraca se i više nego udeseterostručio, ali broj zabilježenih smrtnih slučajeva nije rastao u značajnijoj mjeri.

Tri godine kasnije su Bledsoe i suradnici s Medicinskog fakulteta u Baltimoreu izvijestili kako u modernoj eri MMA-a, koja je počela 1993. godine, nije zabilježen nijedan smrtni slučaj. Istraživanje sa sveučilišta u Connecticutu provedeno godinu dana kasnije bilježi jedan smrtni slučaj u MMA-u. Do danas se broj boraca, organizacija i borbi opet povećao nekoliko puta, ali bez obzira na to koji izvor uzmete u obzir, ne postoji više od 20 registriranih smrti u MMA svijetu, što bi značilo da se takav ishod događa u prosjeku rjeđe od jednom godišnje.  No i takva procjena je podcijenjena iz istih razloga kao u boksu. U oba slučaja brojke se odnose na borce koji su umrli za vrijeme borbe ili nedugo nakon nje, dok podaci o borcima koji umru tjedan ili mjesec dana nakon meča od posljedica dobivenih udaraca nisu precizni.

Prema svim dostupnim podacima, ne može se zaključiti da je MMA smrtonosniji sport od boksa. Ne postoji stopostotan dokaz ni za suprotnu tvrdnju, ali postoje indikatori da je takav zaključak ipak nešto vjerojatniji.

Smrtnost nije jedini kriterij pri određivanju opasnosti nekog sporta. Borilački sportovi ostavljaju i kratkotrajne i dugotrajne posljedice, a tu su podaci sasvim jasni.

Boks je mnogo opasniji sport od MMA-a

Velika analiza Lystada i suradnika sa sveučilišta u Sydneyju iz 2014. godine pokazala je da u MMA-u u prosjeku ima više ozljeda nego u boksu. Točnije, oko 23% svih MMA borbi završi ozljedom nekog od boraca, dok je u boksu taj raspon između 12 i 25 posto. Isti autor je ponovio istraživanje i godinu dana kasnije i dobio slične rezultate.

Ono što je ključno naglasiti je da se vrsta ozljeda u MMA-u i u boksu jako razlikuju. Istraživanje Bledsoa i suradnika iz 2006. godine otkriva prirodu ozljeda u MMA-u. Čak 48% ozljeda otpada na porezotine, 13.5% na ozljede ruke, 10.5% na ozljede nosa i 8.3 posto na ozljede oka.

Najopasnije ozljede, u koje ubrajamo ozljede vrata i glave, čine u boksu čak 84 posto ozljeda, dok u MMA-u te ozljede čine 64 posto od ukupnih slučajeva ozljeda, dakle, čak 20 posto manje. Isto istraživanje potvrdilo je da stopa potresa mozga u boksu iznosi 14 posto, dok je u MMA-u ona četiri posto. Boksači su puno češće doživljavali i ozbiljne ozljede oka, duplo češće su doživljavali potres mozga koji rezultira padanjem u nesvijest, a prosječni bolnički oporavak trajao je 26 dana, dok taj period za MMA iznosi nešto manje od 20 dana.

Slične rezultate pokazalo je i istraživanje sa sveučilišta u Alberti iz 2016. godine. Ozljede su češće u MMA-u, ali 4.1 posto MMA boraca doživi nokaut ili izgubi svijest tijekom borbe, dok istu ozljedu zadobije 7.1 posto boksača. Boksači karijeru završavaju s više trajnih i nepovratnih oštećenja mozga od MMA boraca.

Zašto je boks opasniji?

Postoji nekoliko razloga zašto su teške ozljede u boksu češće nego u MMA-u. Među prvima je taj što boksački mečevi u prosjeku traju dulje. Najveće organizacije na svijetu borbe ugovaraju uglavnom na 10 ili 12 rundi koje traju po tri minute. S druge strane, u MMA-u borbe obično traju tri runde po pet minuta. Glavne borbe večeri ili mečevi za pojas prvaka obično traju pet rundi. Pravila nisu unificirana u svim organizacijama i u cijelom svijetu, ali najbolji profesionalni boksači u prosjeku imaju gotovo dvostruko dulje borbe od najboljih MMA boraca.

Drugi razlog je priroda sporta. U boksu se suparnici udaraju u dijelove tijela iznad struka od kojih je većina udaraca koncentrirana na suparnikovu glavu. MMA obuhvaća širu paletu mogućih poteza i pravi, boksački udarci u glavu su puno rjeđi. Primjerice, moguće je borbu odvesti u parter i natjerati suparnika na tapkanje gušenjem ili nekim drugim zahvatom. Postoji velik broj boraca koji su vrhunski hrvači i koji će tražiti klinč sa suparnikom te time izbjegavati velik broj udaraca u stojci koji mogu nanijeti najveću štetu. U MMA-u se sve više i sve češće upotrebljavaju low kickovi koji imaju za cilj suparnika zadržati na određenoj distanci i skupljati bodove. Low kickovi su bolni, ali nisu udarci koji su opasni po mozak.

Konačno, u MMA-u borci koriste mnogo manje rukavice nego u boksu, što je za one koji se protive uvođenju MMA-a na listu olimpijskih sportova vjerojatno najveći problem. Udarac manjim rukavicama lakše izaziva porezotinu, što MMA-u daje snažan efekt brutalnosti i krvavosti, iako se najčešće radi o površinskim ranama. S malim rukavicama lakše je jednim udarcem nokautirati suparnika, ali u tome se krije još jedna kvaka koja ide u korist MMA-u.

Iako nokaut jednim udarcem djeluje brutalno, dugoročno je za zdravlje borca bolje da nakon pravog udarca u glavu ne može nastaviti borbu, što se u MMA-u obično i događa. Boksači primaju puno više udaraca koji ih uzdrmaju i rade štetu, ali zbog debljih rukavica obično je potrebno akumulirati puno veći broj takvih udaraca kako bi suparnik završio u nokdaunu.

Laički rečeno, dugoročno je manje opasno doživjeti nokaut nakon jednog pravog udarca nego ih primiti 30 ili 70 i dočekati kraj borbe na nogama.

MMA je sve popularniji i svakim danom diljem svijeta njime se počinju baviti stotine boraca. Zbog bolje organizacije, ali i zaštite boraca potrebno je uvesti neku vrstu klasifikacija i dati MMA-u ustrojstvo i strukturu. 

Pred svima koji se bave MMA-om je dugotrajan i težak posao i u Hrvatskoj i u svijetu. Podaci i statistike o opasnosti sporta su na njihovoj strani, ali će u procesu prihvaćanja MMA-a u olimpijsku obitelj protiv sebe imati dio javnosti i predstavnika tradicionalnih borilačkih sportova.

Stručnjaci za MMA i boks: Cro Cop kaže da je opasnije skijanje, Pijetraj smatra da u MMA-u ima stvari koje nisu sportske 

Evo što o razlici između boksa i MMA-a kažu borci i treneri iz oba sporta.

"MMA mora biti primljen u olimpijsku obitelj. To je kombinacija raznih borilačkih sportova i kao takav najzahtjevniji je borilački sport današnjice. Ne vidim apsolutno ni jedan razlog da ga se ne primi, osim što je možda krvaviji sport od ostalih i nije za svačije oči. Mnogi smatraju da MMA nije sport zbog svoje brutalnosti, ali ona je sastavni dio tog sporta. Ako pričamo o brutalnosti, veća je šansa da se brutalne ozljede dogode u skijaškim skokovima nego u MMA-u. Nitko nije umro od MMA-a, za razliku od boksa, čak i nogometa", rekao je Mirko Filipović, najveći hrvatski MMA borac.

Filip Hrgović, najbolji hrvatski teškaš i olimpijac kaže da MMA prati kad se tuče Stipe Miočić te da bi se jednog dana volio okušati u slobodnoj borbi.

"Zanimljivo mi je to, volio bih vidjeti kako bi se snašao. MMA je puno drugačiji od boksa. Često sam radio hrvačke treninge i kada bi ušao u MMA posvetio bih se boksu, to donekle znam, te hrvanju, to bi bila moja taktika. Obraniti se od bacanja, jer sigurno da bih u borbi na podu bio jako loš. Cilj bi ostati gore i završiti borbu", za Index je kazao Hrgović. 

Leonardo Pijetraj, dugogodišnji boksački trener s više od 15 odličja, smatra kako jedan segment u MMA-u svakako treba regulirati: "Pratim UFC i Forgačeve dečke. Oni su mi jako dragi. Volio bih da se netko od njih probije. Radio sam boksačke treninge s mnogim MMA borcima i to su sportaši od glave do pete. MMA se jako razvio i teško je u njemu danas opstati, velika je konkurencija. MMA već je sport, ali u međunarodni olimpijski sport neće ući jer je jako skup, pitanje je tko bi ulagao u amaterski MMA. Izražavam svoj stav, ne kažem da se to neće dogoditi. Možda i hoće. Smatram da je MMA sport, ali neki elementi u njemu nisu sportski. Meni nisu dobre stvari da netko padne u nesvijest od udarca, a drugi borac se zaleti u njega i ide ga još udarati. S tim čovjekom onda nešto nije u redu. Ipak, oni su vrhunski sportaši. U Japanu se sjećam, kada je to počelo, oni su svako malo mijenjali pravila. To je danas stasalo u sport, UFC je velika organizacija. Boks ima veću tradiciju, ali siguran sam da će MMA doći na svoje." 

Dražen Forgač naglašava ključnu razliku između profesionalnog i amaterskog MMA-a i upozorio da MMA borci nemaju reguliran status u sportu: "Vrlo je važno razlikovati profesionalni i amaterski MMA sport kao što razlikujemo amaterski boks od profesionalnog boksa. Mnogi od mladih amaterskih boraca koji dolaze u dvorane se žele natjecati. Prvi korak na tom putu su amaterski MMA turniri koji imaju drugačija pravila od profesionalnog MMA-a. Vremenski su kraće runde, nosi se zaštitna oprema, deblje rukavice, a zabranjene su najopasnije tehnike poput laktova i koljena u glavu. I tu dolazimo do problema u vidu nepriznavanja amaterskog MMA od institucija, olimpijskog odbora. Sportaši koji se bave MMA-om ne ostvaruju nikakva prava i nemaju status sportaša bez obzira na uspjehe koje ostvaruju na državnoj ili međunarodnoj razini.“