REAL MADRID izborio je polufinale Lige prvaka nakon što je boljim izvođenjem penala pobijedio Manchester City. Nakon fenomenalne utakmice u Madridu, koja je završila rezultatom 3:3, na Etihadu smo vidjeli nešto drugačiji susret (1:1). Onaj u kojem je City dominirao, no u kojem je Real iskoristio jednu šansu i jako efikasno ostvario svoj plan.

Jedan potez genija

U prvom susretu Real je dobio utakmicu kakva njemu odgovara. Pep Guardiola voli kontrolu nad tempom igre, no u Madridu ju nije imao. Utakmica je otišla u kaotične vode, a individualna kvaliteta igrača Reala nebrojeno je puta u takvim utakmicama presudila. Ipak, Guardiola je atipično prigrlio kaos te je City fenomenalnim potezima također uspio doći do golova. Udarci Phila Fodena i Joška Gvardiola nisu bili tipični načini na koje City zabija.

Na Etihadu se očekivala drugačija utakmica te smo je u konačnici i dobili, no dovoljno je bilo 12 minuta da Real uspije zabiti svoj tip gola. Jednu izuzetno tešku dugu loptu Danija Carvajala Jude Bellingham je nemoguće dobro iskontrolirao, pri tome je još i izbacio Rubena Diasa driblingom te na kraju uposlio Federica Valverdea, koji šalje do Viniciusa Juniora, a ovaj do Rodryga za gol.

Ono što se činilo kao poprilično bezazlena situacija kada je lopta došla do Carvajala, zbog Bellinghamove genijalnosti pretvorilo se u priliku za gol. Pomoglo je, dakako, i što se Rodrigu lopta vratila u noge nakon što mu je prvotni udarac obranio Ederson. Real je takvih golova zabio napretek.

Real je bio sabijen više nego puno slabiji klubovi

U nastavku utakmice gledali smo potpunu dominaciju Cityja. Real je kreirao šanse isključivo dugim loptama i pokušajima brze tranzicije, no takvih nije bilo dovoljno da bismo mogli reći da je ozbiljno prijetio. S druge strane, City se konstantno nalazio u Realovoj trećini te ga je u potpunosti sabio u krilo Andriyu Luninu.

Koliko se Real morao postaviti nisko, pokazuje i podatak da su ove sezone čak i Burnley, Fulham, Brighton, Nottingham Forest, Brentford, Bournemouth, Young Boys, Crvena zvezda te Kopenhagen na Etihadu postavili zadnju liniju na višu poziciju.

Međutim, Real se u ovoj ulozi snalazio jako dobro. Zadnja linija zaustavila je brojne opasne ulaske u kazneni prostor, Federico Valverde radio je strahovit posao na desnoj strani pokušavajući pokriti svakog igrača kojeg je mogao, a na visini zadatka bio je i Lunin, koji je obranio sve što je morao.

Real je sjajno dozirao broj šansi unatoč podređenom položaju

City je nevjerojatno dobra ekipa i gotovo je sigurno da će kreirati nekoliko opasnih napada, koliko god dobru obranu netko igrao protiv njih. Metrika očekivanih golova govori da su trebali zabiti 2.73 gola, no ona je i dosta zavaravajuća. Naime, City je imao čak 33 udarca, od kojih su brojni bili niske kvalitete.

Kada pogledamo koliko je zapravo udaraca bilo visoke kvalitete, odnosno koliko bismo šansi nazvali zicerima, došli bismo do brojke od dva ili tri. Real je dopustio Cityju da kontrolira susret i u potpunosti ga je prizvao do svog kaznenog prostora, no minimizirao je broj velikih šansi koliko je to takvoj potentnoj ekipi moguće napraviti.

Erling Haaland je praktički bio nebitan faktor u obje utakmice. U 180 minuta više je puta izgubio posjed lopte nego što je kompletirao uspješnih dodavanja. Uz to, uputio je pet udaraca, od kojih je samo jedan bio u okvir gola.

Doku je iskoristio teške noge Reala

Jedan od problema Cityja u ovoj dominaciji bio je izostanak raznovrsnosti napada. Koliko god puta došao do Realovog šesnaesterca, City je konstantno tražio dodavanje više. Iako su bile barem četiri situacije u kojima je netko od njihovih igrača mogao opaliti prema golu, nitko od njih, pa čak ni Rodri koji je to znao raditi, nije posegnuo za tim rješenjem.

Lopta je, umjesto toga, konstantno kružila, zbog čega bi često završila na krilu, odakle je išao jedan od njihovih 46 centaršuteva, što im je rekord za ovu europsku sezonu. Čak i ako izuzmemo sve one upućene u produžecima, opet bismo došli do broja kakav nikad nismo vidjeli od Cityja u Europi.

Ulazak Jeremyja Dokua unio je dozu nemira u obranu Reala jer je njihovim umornim nogama bilo teško konstantno juriti za jednim od najbržih driblera Europe. Nakon njegova ulaska City je stvorio tri prilike iz kojih je u završnicu ulazio Kevin De Bruyne. Belgijac je jednom bio uspješan, dok je drugi put bio neprecizan, pri čemu je udarac s desetak metara bio ozbiljan promašaj.

Real je znao što želi, čak i nakon primljenog pogotka 

Iako je Real primio taj pogodak, Ancelotti je bio svjestan da i dalje najveće šanse za prolaz ima ako nastavi tako igrati. City ga je na to prisilio, no nakon što je De Bruyne zabio, a kasnije i promašio, dojam je bio kao da je najgore prošlo, kao da su to bili trenuci koje je City morao iskoristiti.

Ulazak Lucasa Vazqueza umjesto Viniciusa pokazao je da je Real sasvim zadovoljan s time da utakmica ode do raspucavanja penala te su vjerovali da su mentalno spremniji za njih. Priča o famoznom pobjedničkom mentalitetu spominje se svake sezone, no teško ju je preskočiti kada taj klub u posljednjih 14 sezona čak 12 puta ulazi u polufinale Lige prvaka.

U konačnici se Realu sve poklopilo onako kako su htjeli. U prvoj su utakmici dobili željeni kaos, dok su u drugoj rano poveli, čuvali to vodstvo maksimalno koliko su mogli, a onda su utakmicu navodili u smjeru za koji su vjerovali da će im najbolje odgovarati. Pri izvođenju jedanaesteraca izgledali su sigurno, pa čak i nakon promašaja Luke Modrića.

Cityju se teško što može prigovoriti jer je odigrao dobru utakmicu u kojoj je jedan nešto precizniji udarac De Bruynea mogao promijeniti narativ. No, to ne znači da je Real do pobjede došao slučajno. Dapače, većinu onoga što su radili radili su planski, a završnica je bila onakva kakvu u Ligi prvaka obožavaju - mitska.