LIGA PRVAKA

"Kako bih nakon ove noći ikad napustio svoj klub?"

"Kako bih nakon ove noći ikad napustio svoj klub?"
Foto: Getty Images/Guliver Image

KAD SE priča o najluđim finalima u povijesti nogometa, prvo koje svima padne na pamet je ono koje se prije točno 15 godina odigralo na stadionu Atatürk u Istanbulu.

Nikad prije ni poslije nije viđen takav preokret u završnici nekog velikog natjecanja. Liverpoolov jedini problem nije bio što je na poluvremenu gubio 3:0. Momčad Rafe Beniteza bila je potpuno razbijena i igrom i psihološki i pravo je čudo kako moćni Milan u prvih 45 minuta nije zabio još koji gol.

Taj Milan Carla Ancelottija bila je jedna od najboljih momčadi koja je ikad hodala europskim kontinentom, a protiv zastrašujuće kvalitete, momčadske i individualne, malo tko je imao ikakve šanse. Milan je do Istanbula došao bez previše problema, iako je u zadnjih 90 minuta polufinala opasno visio. U skupini s Barcelonom, Celticom i Šahtarom lako je osvojio prvo mjesto, a u nokaut fazi je prvi gol primio tek u uzvratnoj utakmici polufinala protiv PSV-a.

Dominacija i provlačenje u Eindhovenu

Do tad je s dvaput po 1:0 izbacio Manchester United, s ukupnih 5:0 Inter i onda je na red došao PSV protiv kojeg se Milan, najblaže rečeno - provukao. Iako je slavio 2:0 na San Siru, Milan je u toj utakmici imao jako puno sreće jer su Nizozemci u najmanju ruku bili ravnopravan protivnik. No u uzvratu je momčad Guusa Hiddinka potpuno pregazila Milan i u 91. minuti imala je 2:0 i produžetak u kojem bi Talijani teško izdržali nalete Nizozemaca. No onda je Massimo Ambrosini zabio "ambrosinijevski" gol za prolazak. PSV je zabio i treći, ali nije bilo dovoljno.

S druge strane, Liverpool je u zadnjem kolu skupine morao pobijediti Olympiakos da prođe u osminu finala, što je i učinio. Onda je s dvaput po 3:1 bio bolji od Leverkusena, da bi u četvrtfinalu u prvoj utakmici na Anfieldu pobijedio Juventus 2:1 i preživio uzvrat u Torinu. Konačno, u polufinalu je Benitezova momčad u 180 minuta rata protiv Chelseaja prošla ukupnim rezultatom 1:0.

Sve je bilo spremno za veliki okršaj u Istanbulu u koji je Milan ušao s nešto manjom ulogom favorita nakon preživljavanja protiv PSV-a. No, mišljenje većine bilo je da bi Ancelottijevi igrači trebali to osvojiti. Već nakon 50 sekundi Paolo Maldini je nakon kornera Pirla krasnim volejem zabio za 1:0 i Liverpool nikako nije uspijevao naći svoj ritam. Milan ih je nadigrao u svim elementima igre i samo su centimetri dijelili Ševčenka i Crespa od drugog gola koji su im poništeni zbog zaleđa. No Argentinac je u završnici prvog dijela s dva lijepa gola poslao Rossonere na odmor s golemih 3:0.

"Dogovor je bio da probamo zabiti gol za naše navijače koji su tjednima štedjeli da bi bili ovdje. Po mogućnosti da ga zabijemo što prije pa da se barem malo vratimo u utakmicu", prisjetio se Steven Gerrard situacije na poluvremenu utakmice.

Šest minuta ludila

Liverpool je iz svlačionice izašao odlučniji nego u prvom dijelu, ali prvu šansu već u prvom napadu imao je Ševčenko, ali su se Englezi spasili. A onda nemoguće. U 54. minuti Gerrard je krasni udarcem glavom pogodio suprotni kut za 3:1. Nisu se igrači Milana ni snašli, a dvije minute kasnije Šmicer je preciznim udarcem s 20 metara pogodio malu mrežicu za 3:2. Igračima Milana kao da su se odsjekle noge, crveni dio tribina se probudio gromoglasnom pjesmom i u 60. minuti Gennaro Gattuso je u šesnaestercu srušio Gerrarda. Je li ga baš srušio ili ne? Vjerojatno nije, ali Manuel Mejuto Gonzalez dosudio je penal. 

Loptu je uzeo Xabi Alonso, što je u pravilu značilo gol. No, činilo se da je Dida prekinuo ludih šest minuta Liverpoola nakon što je obranio Španjolcu udarac s bijele točke. Ali to je bila Liverpoolova večer i lopta se odbila nazad na noge Xabiju Alonsu koji ju je zakucao pod gredu za nestvarnih 3:3.

Protiv svake logike i svih očekivanja Liverpool je bio ponovno u utakmici, a samo par minuta kasnije trebao je gubiti da Jimmy Traore s crte nije očistio udarac Andreja Ševčenka. Pouzdani, fantastični Milanov napadač bit će jedan od najvećih tragičara u povijesti finala Lige prvaka.

No, unatoč povratku, Liverpool je i dalje preživljavao. Nakon Ševčenkove šanse, nešto kasnije je Carragher u zadnji trenutak uklizao u udarac Kaki koji je bio u čistoj šansi, a u samoj završnici je Kakin udarac glavom prohujao pokraj stative.

Krenuli su produžeci, a Benitezova momčad jedva je stajala na nogama. Šmicer se mučio s grčevima, pola momčadi nije moglo trčati, Hamman je zadnjih pet minuta igrao sa slomljenim stopalom, ali Milan nije uspio slomiti Liverpool. Jon Dahl Tomasson je djelić sekunde zakasnio na ubačaj na drugu stativu, Pirlo je zapucao preko gola i u 117. minuti činilo se da je Liverpool konačno slomljen.

Rui Costa je ubacio s lijeve strane, a Ševčenko sjajnim trzajem glavom poslao loptu, činilo se, u gol. No Jerzy Dudek ju je čudesno odbio, ali točno na nogu natrčalog Ukrajinca. Tih godina nije bilo puno igrača na kojeg biste se prije kladili nego na Ševčenka u tim trenucima, ali to je bila Liverpoolova večer. S metra i pol morao je samo ugurati loptu u prazan gol, ali se od nekud pojavila Dudekova ruka, odnosno lakat i lopta je završila u korneru.

"Da se deset tisuća puta ponovno nađem u toj šansi, Dudek ne bi obranio nijednom. No, obranio je kad je trebao. Nikad mi neće biti jasno kako to nije ušlo u gol", rekao je Ševčenko nakon utakmice.

Ako je nakon ona tri gola u šest minuta netko još mislio da će Milan smoći psihološke snage za pobjedu, nakon tog promašaja i uoči penala koji su slijedili nitko im nije davao previše izgleda. Vidjelo se to kad je Serginho prvi penal poslao visoko preko grede i kad je Dudek svojim plesom na crti omeo inače vrlo pouzdanog Pirla kojem je fantastičnom reakcijom obranio udarac.

Milan se nije mogao više vratiti nakon dva promašaja, iako im je Jon Arne Riise svojim promašajem dao šansu. No, sve je bilo gotovo u petoj seriji. Tragičar? Andrej Ševčenko. Uzdrman onim promašajem iz 117. minute, Ukrajinac je nonšalantno, laganim udarcem pokušao plasirati loptu u gol, a Dudek ju je rutinski obranio za veliko slavlje Liverpoola.

Talijani kukali nakon utakmice

"Imali smo šest minuta potpunog ludila kad smo prosuli sve što smo napravili. Igrali smo dobro i bili smo bolji 120 minuta i zaista je teško prihvatiti konačni rezultat. Razočarani smo i utučeni, ali moramo ići dalje. Milan je igrao fantastično i izgubili smo, a da to nismo zaslužili", kukao je Carlo Ancelotti nakon utakmice.

"Teško mi je ovo objasniti, ali mislim da se uplela sudbina koja je predala trofej Liverpoolu. Nitko se ne može vratiti protiv Milana nakon 3:0, ali Liverpool je uspio. Nikad nisu gubili nadu, vjerovali su do samog kraja i valjda je to taj pobjednički mentalitet. Nismo ih podcijenili jer su do finala izbacili Juventus i Chelsea, a u finalu su napravili ono što mi nismo", sportski je priznao tragičar Ševčenko nakon utakmice.

"Nijedan klub na svijetu nema himnu kao što je You'll Never Walk Alone. Ne postoji nijedan klub na svijetu koji je tako ujedinjen sa svojim navijačima. Sjedio sam na tribini i gledao Liverpoolove navijače i prolazili su me trnci. Masa od 40.000 ljudi postala je jedna neviđena sila iza svoje momčadi. To ima jako malo klubova na svijetu i zato ću se uvijek diviti Liverpoolu", rekao je veliki Johann Cruyff.

"Trebat će mi puno vremena da prihvatim ovaj poraz. Kao igrač znaš da samo veliki trofeji tvojoj karijeri daju status najviše klase. Ovo je najveće razočaranje u mojoj karijeri i zauvijek će me proganjati. Sad sam u situaciji da moram sljedeće sezone osvojiti Svjetsko prvenstvo, a mislim da nisam jedini jer nas ima nekoliko u Milanu koji smo protiv Liverpoola jako puno izgubili", proročanski je rekao Andrea Pirlo.

"Bit ću pošten i reći da na početku sezone nisam mislio da možemo otići do kraja. No, ovo je momčad koju je nemoguće pobijediti. Kako da napustim Liverpool nakon ove noći?" rekao je Steven Gerrard.

Pirlo, Maldini, Gattuso i društvo dobili su zadovoljštinu sljedećeg ljeta u Berlinu kad su, na penale, pobijedili Francusku u finalu SP-a. Liverpoolu su uzvratili dvije godine kasnije u finalu Lige prvaka kad su s dva gola Pippa Inzaghija slavili 2:1, ali to finale nitko ne pamti.

Ono u Istanbulu 25. svibnja 2005. pamtit ćemo dok smo živi.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara