Kako Hrvatska pobjeđuje, a ne igra dobro?

Kako Hrvatska pobjeđuje, a ne igra dobro?
Foto: EPA

TEŠKO, grdo i tvrdo. Te tri riječi najbolje opisuju četvrtfinalni ogled s Rusijom. Hrvatska je prošla i slavi izjednačenje najvećeg uspjeha u svojoj povijesti, ali ponovno je odigrala ispod svojih mogućnosti. To jutros nije najvažnija stvar na svijetu, ali je važno objasniti zašto je tako. 

Problem s iznošenjem lopte

Rusi su u prvom poluvremenu izvanredno odradili svoj posao u obrani. Pametnim pritiskom (4-4-2) usmjeravali su hrvatske napade prema bokovima, posebno na strani gdje su Vida i Strinić kao slabiji igrači na lopti. Ruska krila bi pritom ušla izrazito usko kako bi pokrila linije pasa prema Modriću i Rakitiću i Hrvatska je ostajala bez opcija u izgradnji napada. Fernandes i Kurdjašov na vrijeme su dolazili u blok ispred Strinića i Vrsaljka i Hrvatska je bila prisiljena lupati duge lopte. Ipak, spuštanje Ivana Rakitića u zadnju liniju dalo je dozu fleksibilnosti zbog koje je omogućeno Vrsaljku da igra visoko, i baš je interakcija njega i Rebića te igra 2 na 2 u napadu, bilo najbolje od Hrvatske u ofenzivnom dijelu. Rebić je ulascima u sredinu terena pravio velike probleme ruskoj obrani, a njegova moć u duelu je naprosto fascinantna – teško je naći igrača na ovom turniru koji je uzeo više duela u težim situacijama.

Trebao je još jedan veznjak

Hrvatska se, kao protiv Nigerije, odlučila za igru s Kramarićem koji je formalno trebao biti prednji vezni igrač, ali je bilo za očekivati da će shodno svojim navikama i afinitetima prije postati četvrti napadač. S obzirom na dubok ruski blok u pozicijskom napadu, Hrvatska nije imala prevelike koristi od takve formacije. S druge strane, gol Čeriševa je bila čak šesta izgubljena druga lopta jer su Modrić i Rakitić ostajali sami među previše ruskih veznih igrača. Znalo se da je Rusima to osnovni plan u napadu i Hrvatska je to skoro platila na najskuplji način. U drugom dijelu je kontrola ruskog napada, osim zbog toga što su energetski pali, poboljšana opravdanim uvođenjem Marcela Brozovića. Tim potezom je Dalić u potpunosti stavio utakmicu pod kontrolu i Rusi su mogli zabiti jedino iz prekida. Ali ni Hrvatska nije imala previše rješenja u igri.

Problemi na postavljenu obranu

Ante Rebić je dobio apsolutnu slobodu kretanja, ali je to u drugom dijelu radilo štetu hrvatskoj strukturi. Ulazio je toliko blizu Kramariću da više nije bilo potrebe da ga ruski bek prati jer su se dovoljno međusobno gušili u sredini. S druge strane, ostanak Kurdjaševa na boku značio je ujedno i da Vrsaljko ima puno manje prostora za napadanje tog koridora i dolazak u završnicu. Kako je utakmica odmicala kraju, Hrvatski napad sve se više orijentirao prema lijevoj strani, ali osim centaršuteva na postavljenu obranu i odbijanaca, Hrvatska nije uspijevala prići ruskim vratima. Pogledamo li cijeli turnir i izuzmemo li utakmicu protiv Argentine, to je najveći problem Hrvatske na ovom prvenstvu. A sada dolaze ekipe protiv kojih bi to, barem u teoriji, moglo doći do još većeg izražaja. I kad se sve to podvuče, ostaje jedna istina – Hrvatska je među četiri najbolje reprezentacije na svijetu.

­Ova ekipa ima muda

Objektivno, Hrvatska je i protiv Danske i protiv Rusije veliki, preveliki dio utakmice dozvolila da suparnik okrene utakmicu na svoj mlin. Nisu to bile nikakve suparničke dominacije, ali Hrvatska je prekvalitetna da bi joj te ekipe utakmicu tako lako spustile u blato i ostavile je bez pravih šansi. Ali s druge strane, dobiti obje utakmice znači ne samo imati kvalitetu nego i muda. Generacijama i generacijama, turnirima i turnirima, Hrvatska bi zakašljala u krivom trenutku. Turska, Španjolska, Meksiko, Portugal. Ponekad je Hrvatska bila malo bliže, a ponekad malo dalje od prolaska, ali uvijek je falilo "malo nečega", najčešće sreće. A sreće za osvojiti ovakav turnir jednostavno moraš imati. Imali su je i Portugal 2016., i Nijemci 2014., i Španjolci 2010., i svaki prvak prije toga, u većoj ili manjoj mjeri. Pitanje je samo hoćeš li reagirati na pravi način kada ti ona otvori svoja vrata. Hrvatska je to uspjela i u drugoj infarktnoj završnici zaredom, i to je nešto što govori o ovoj ekipi. U novom dokumentarnom filmu o uspjehu u Francuskoj '98., ima jedna scena u kojoj Zvonimir Boban otprilike kaže to da Hrvatska na tom turniru nije igrala sjajan nogomet, ali je znala pročitati utakmicu, prilagoditi se i pobijediti. Ova Hrvatska možda ne razara suparnike u nokaut fazi, ali nekad je sasvim dovoljno, pa možda i najvažnije - znati pobijediti.

Ova Hrvatska to zna, a sada ulazi u završnu fazu turnira, onu u kojoj će se svaki potez i odluka pamtiti godinama, a prepričavati desetljećima. Za očekivati je da ćemo vidjeti bolju igru, a kada stvari dođu na klackalicu, Hrvatska je u prednosti jer ne postoji ništa što nije preživjela na ovom turniru. Konačno, ako Eden Hazard ili Kylian Mbappé ne odigraju nezaboravan finiš turnira i odvedu svoje reprezentacije do zlata noseći ih na plećima, Luka Modrić mora biti Zlatna lopta Svjetskog prvenstva.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara