U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Rekordi u košarci danas padaju na dnevnoj bazi, ali jedan čvrsto stoji već gotovo 40 godina, nitko se nije ni približio prosjeku od 5.6 blokada koji je imao Mark Eaton, jedan od neopjevanih NBA junaka 1980-ih, koji se košarkom počeo baviti tek s 21 godinom. Ovo je njegova priča o tranziciji visokog automehaničara u jednog od najboljih defenzivaca svih vremena.

POČETKOM sedamdesetih negdje u Kaliforniji igrala se vaterpolska utakmica između dviju srednjoškolskih momčadi. Možete zamisliti kakva je to razina kvalitete bila. Vaterpolo u Americi nikad nije bio osobito popularan, jedva se mogao smatrati sportom u konkurenciji footballa, košarke, tenisa, atletike ili plivanja, djeca se nisu baš tukla za mjesto u momčadi, dovoljno je bilo imati volje.

Većina srednjih škola nije ni imala bazen međunarodno propisane veličine i dubine za vaterpolo. I to je pomoglo junaku naše priče da se uživi u ulogu i uživa u njoj. Naime, golman domaće momčadi bio je toliko visok da je stopalima mogao dosezati dno i odgurivati se kad bi trebalo iskočiti i raskriliti se pred protivničkog igrača. Sirota djeca nisu imala šanse...

Iako se nije dugo zadržao u bazenu, istu je stvar s vremenom naučio raditi i na suhom, samo što nije štitio gol, nego obruč. Mark Eaton više od desetljeća tako je terorizirao najbolje svjetske košarkaše, ulijevao im strah čim bi se našli ispred njega i kažnjavao ih ako bi se ipak dovoljno okuražili da pokušaju zabiti. 

Iako zapravo potpuno netalentiran za sport koji ga je proslavio, postao je jedan od najboljih obrambenih igrača svih vremena, NBA rekorder po broju (456) i prosjeku blokada (5.6) u jednoj sezoni te prosjeku u karijeri (3.5), pa čak i All-Star.

Dobro, možda je pogrešno reći netalentiran, ali definitivno nekoordiniran. Izvan vode, kad je bazen zamijenio parketom, bio je - kako se popularno kaže - drvo. Do potpune fizičke zrelosti izrastao je sve do 224 cm, ali bio je trom i nepokretan, poput stabla. Razumio je igru, ali, plastično rečeno, put koji su naredbe iz mozga trebale prijeći do njegovih nogu i pokrenuti ih bio je predug i prespor za pravovremenu reakciju.

Ni on ni njegovi školski treneri nisu vidjeli košarku u njegovoj budućnosti, pa se potpuno ostavio sporta i postao automehaničar poput oca. Sve dok, kao u filmu, u njegovu radionicu nije "zalutao" košarkaški trener s vizijom.

Vaterpolski golman, skaut, trubač, ribič, mehaničar... Sve samo ne košarkaš

Mark Eaton rođen je 24. siječnja 1957. u Inglewoodu u Kaliforniji. Otac Budd bio je mehaničar specijaliziran za dizelske motore, koji se isticao visinom od 206 centimetara. Ni majka Dolores sa 183 cm nije bila niska žena. Rano je bilo jasno da će genetika učiniti svoje. Mark nije, poput mnogih drugih centara, izrastao naglo, nego je to samo činio više i brže od ostale djece. Kao maturant Mark već je imao 211 centimetara.

Iako je bilo "normalno" očekivati da će ga takvog zainteresirati košarka, uopće nije bilo tako. Uostalom, mnogi su se centri tim sportom počeli baviti jer je bila šteta da visina propadne, kad se već može dobro unovčiti, a ne iz ljubavi i strasti. Mark je radije svirao trubu, ronio i općenito boravio na plaži, u prirodi, pa je postao skaut. Vodio je izlete na otok Catalinu, lovio ribu i kampirao, a posebno je volio pomagati ocu dok radi na autima.

"Radio sam mnoge stvari koje nisu bile vezane za moju visinu i dobro sam se zabavljao odrastajući", rekao je Eaton u starom intervjuu za Deseret iz Salt Lake Cityja, grada u kojem je proveo svih 11 godina NBA karijere u Utah Jazzu.

Jedna od stvari koja ga je posebno zabavljala bio je vaterpolo, iako je pritom itekako koristio visinu. "Mogao sam čučnuti pa iskočiti pred dečke", pričao je sa zločestim smiješkom.

Košarka mu je bila zadnja stvar na pameti. Zapravo, bila bi da ga stalno nisu podsjećali na nju svakodnevnim primjedbama poput "zašto ne igraš za Lakerse" ili "kako to da se ne baviš košarkom", uz standardna pitanja izvansportske tematike poput neizbježnog "kakvo je vrijeme tamo gore?"

Nije išao na koledž, nego je postao automehaničar

Možda su mu takve beskrajne svakodnevne interakcije sa slučajnim prolaznicima stvorile averziju prema košarci, jer imao je brojne predispozicije da ga taj sport zaintrigira. U prilazu kuće u Westminsteru imao je koš, a nedaleko je bio kultni Forum, dvorana u kojoj su Lakersi osvajali prve naslove u Los Angelesu.

Lakersi su se u LA iz Minneapolisa doselili 1960., a prvi naslov osvojili su 1972., kad je Eatonu bilo 15 godina. Tek dvije godine kasnije u školi su ga nagovorili da se priključi košarkaškoj momčadi, ali to iskustvo nije nimalo pridonijelo njegovoj promjeni mišljenja ili strasti prema tom sportu. 

Nije imao prirodnu koordinaciju niti je bio odveć mišićav. Bio je spor, a ni treneri zapravo nisu znali što će s njim. Samo bi trčkarao s jedne na drugu stranu terena, ali dok bi stigao, akcija bi već završila i igra bi se okrenula u drugi smjer. Pokušavao je činiti što i drugi klinci na parketu, umjesto da koristi visinu i snagu.

"Svakog dana se jako trudio na treninzima", prisjetio se njegov tadašnji suigrač Dennis Boswell. "Ali jednostavno nije mogao napraviti ono što bi htio. Zbog toga je bio frustriran i ljutit na sebe, ali sljedećeg dana bi se vratio na trening i sve ispočetka."

"Nisam znao kako igrati kao centar, a treneri me nisu znali naučiti", objasnio je. Lako je razumjeti zašto je nakon završetka srednje škole mislio da više nikad neće uzeti loptu u ruke.

Nije namjeravao ni ići na koledž, nego je upisao jednogodišnju obrtničku školu na autoinstitutu u Glendaleu u Arizoni, a zatim se vratio kući, gdje je dvije godine radio kao mehaničar. Na prvom poslu odmah je dobio otkaz, pa je završio u radionici u Buena Parku. Sve mušterije su, dakako, bile opčinjene njegovom visinom, jer do tada je već bio izrastao do divovska 224 centimetra.

"Mogu podnijeti 10 do 15 primjedbi o svojoj visini na dan", govorio je Eaton u mlađim danima. Ostali bi riskirali oštre, prijekorne poglede ovog dobroćudnog diva, koji je u takvim situacijama znao djelovati vrlo zastrašujuće i tako promptno okončati razgovor.

Slučajni prolaznik koji nije odustajao

Otprilike tako je bilo kad mu je jednog dana prišao Tom Lubin, profesor kemije i pomoćni trener na Cypress Junior Collegeu, koji je bio smješten u istoj ulici. Ne, nije doveo auto na popravak, nego je s ceste ugledao gorostasa širokih ramena u dvorištu radionice, smjesta se zaustavio i prišao mu.

"Igraš li košarku?" upitao ga je. Eaton je tog dana očito već bio prešao kvotu od 15 pitanja vezanih za visinu, pa mu je samo hladno i mrko odbrusio: "Ne." Nije bio zainteresiran za daljnji razgovor. Ali, nije znao na koga se namjerio.

Lubin je u košarkaškoj momčadi Cypressa bio zadužen za rad s centrima, učio ih prvo osnovama, a zatim i finesama. I bio je opsjednut time. Daleko od toga da je Eaton bio jedini visoki mladić kojem je Lubin prišao s istim pitanjem, samo najekstremniji primjerak.

Uostalom, Eaton nije prva buduća zvijezda koju je Lubin otkrio. Deset godina ranije na Cypress je doveo Swena Natera, Nizozemca kojeg su majka i očuh ostavili kod kuće odselivši se u Ameriku, dok im se nije pridružio kao devetogodišnjak zahvaljujući televizijskoj emisiji koja ga je odlučila spojiti s mlađim bratom.

Ni 210 cm visoki Nater nije se bavio košarkom kad ga je Lubin nagovorio da dođe na Cypress, a kasnije je postao dvostruki NCAA prvak s UCLA-om, dvostruki All-Star ABA lige i najbolji skakač NBA lige 1980., dok je igrao za San Diego Clipperse.

Unatoč rezolutnoj odbijenici, Lubin nije odustajao. Odvezao se kući, pokupio neke prospekte i vratio se prezentirati ih Eatonu. Ovaj i dalje nije htio ni čuti. Odbio ga je i drugi i peti i deseti put, ali neka dva mjeseca kasnije, iz negdje 15. pokušaja, Eaton je popustio jer mu je profesor bio toliko naporan da ga je jednostavno htio skinuti s...

"Donekle sam se naviknuo da mi ljudi prilaze s primjedbama o visini, ali uvijek me iritiralo kad bi mi govorili što da radim sa životom. Ja ne idem naokolo i govorim ljudima što bi trebali raditi", objasnio je kasnije svoju prvotnu odbojnost prema ideji o povratku košarci. Osim toga, kao mehaničar zarađivao je i do 20.000 dolara godišnje, što je tada bio lijep novac, i nije mu imalo smisla ostavljati se toga da bi upisao koledž i skakao za loptom.

No, Lubin je bio majstor u onome o čemu Eatonovi treneri u srednjoj školi nisu imali pojma. Odveo ga je na obližnje igralište i sat vremena mu pokazivao osnovne centarske poteze poput "udice", igre leđima i šuta od ploče iz okreta.

"Nisam imao pojma da te stvari uopće postoje. Morao sam priznati da me pomalo zainteresiralo. Probudilo mi je znatiželju i odlučio sam pokušati barem na neko vrijeme", ispričao je Eaton.

Počeci na Cypressu i odlazak na UCLA

Imao je 21 godinu kad se upisao na Cypress, nakon godine dana u Arizoni i dvije u automehaničarskoj radionici. S obzirom na to da se od srednje škole fizički popunio i osjećao se ugodnije u vlastitom tijelu, koordinacija mu više nije bila tako tragična, pa je mogao napredovati i već u prvoj sezoni u nejakoj konkurenciji "junior" koledža bilježiti prosjeke od 14.1 poena, 11.9 skokova i 4.1 blokade. Eaton je sad već ozbiljno odlučio postati košarkaš.

Suigrači su ga obožavali, ne samo zato što je bio stariji i omiljen zbog karaktera, što je na parketu brisao njihove obrambene pogreške i bio najveći razlog što su bilježili pobjedu za pobjedom, nego su i bezbrižno mogli započinjati sukobe s protivnicima, znajući da će za koji trenutak doći i gorostas s kojim se nitko ne želi kačiti.

Već nakon prve sezone na NBA draftu su ga Phoenix Sunsi izabrali kao 107. pick, ali Mark se odlučio vratiti na Cypress te su zajedno osvojili naslov među "junior" koledžima. Nakon toga, Eaton se osjetio spremnim za iskorak te, baš poput prethodnika Natera, prešao na ugledni UCLA. To se ispostavilo kao katastrofalna pogreška, ali zapravo je bila prikriveni blagoslov.

UCLA je pod slavnim trenerom Larryjem Brownom igrao puno brži stil košarke, a najviši igrači u petorci jedva su prelazili dva metra. Eaton se u takav sustav uopće nije uklapao, ali činilo se da će mu druga sezona biti bolja kad je na klupu došao Larry Farmer i obećao mu mjesto startera.

Razlog više za optimizam Eaton je imao u događaju između te dvije sezone. Preko ljeta se košarkaši iz Los Angelesa i okolice često se okupljaju na UCLA-u, pa su se na terenu ili barem na tribinama mogle vidjeti i velike NBA zvijezde poput Magica Johnsona.

Velika, teška ruka na ramenu promijenila mu je život

Na jednoj takvoj utakmici Eaton je uzalud trčao za bržim igračima, pokušavao ih uhvatiti ili se barem uključiti u igru, ali stalno je zaostajao nekoliko koraka. U toj je konkurenciji izgledao kao nekoć u srednjoj školi. U trenucima predaha hvatao je zrak uz aut-liniju kad je osjetio veliku, tešku ruku na ramenu.

"Šapa" je pripadala Wiltu Chamberlainu, jednom od najvećih centara u povijesti košarke, koji je šezdesetih znao imati prosjeke veće od 50 poena i 25 skokova, a Knicksima je 1962. zabio okruglih 100, što je i danas nedostižni NBA rekord. Živio je u blizini i često svraćao na putu na plažu, gdje bi išao igrati odbojku na pijesku.

"Wilt se umirovio nekoliko godina ranije i znao je doći gledati mlade igrače kako treniraju. Zgrabio me i okrenuo prema sebi, pogledao me ravno u oči i rekao mi: 'Kao prvo, mladiću, nikad nećeš uhvatiti onog tipa', pokazujući ne jednog od igrača. 'Ali, što je još važnije, to ni nije tvoj posao.'"

Chamberlain ga je uhvatio za ruku i odveo direktno ispod koša. "Rekao mi je: 'Vidiš li ovaj obruč? Tvoj posao je da spriječiš druge igrače da dođu do njega. Tvoj posao je da ih natjeraš da promaše, uhvatiš loptu, dodaš je bekovima, pa nek' oni jure na drugu stranu i zabijaju, tvoj posao je da se došetaš do centra i vidiš što se događa.' Svidio mi se taj dio.

Rekao mi je da me gledao zadnjih nekoliko dana i vidio kakve obrambene vještine imam te da se na to moram fokusirati. Kad mi je to rekao, sve se promijenilo. Napokon sam razumio što trebam činiti. Shvatio sam u čemu mogu biti odličan. Wilt mi je pokazao što mi je posao i kako će moja momčad imati koristi od toga.

Tada sam shvatio na što se moram usredotočiti, a čime se prestati opterećivati. Nisam bio dovoljno brz i nisam bio dovoljno dobar napadački. Ali imao sam talent za sprečavanje drugih da zabijaju. I trebao je doći Wilt Chamberlain da mi na to ukaže. Prestao sam pokušavati raditi sve i fokusirao se na jednu stvar u kojoj mogu biti velik. Ako želiš raditi sve, umjesto samo onog u čemu si dobar, velika je vjerojatnost da nećeš biti uspješan."

Chamberlainov je savjet Eatonu otvorio oči i usmjerio ga na veliku NBA karijeru, ali efekti se nisu vidjeli preko noći. Zapravo, nisu se vidjeli uopće idućih godinu dana jer, unatoč obećanju novog trenera, igrao je još manje. U čitavoj sezoni Farmer ga je koristio ukupno 41 minutu te ga ostavio kod kuće kad je momčad krenula na posljednja gostovanja.

Ne samo da se s pravom osjećao prevareno i iznova demotivirano, nego s prosjekom od 1.3 poena i 2.0 skoka kao 25-godišnjak na zadnjoj godini koledža Eaton nije izazvao gotovo nikakav interes među NBA klubovima, a Sunsi su u međuvremenu izgubili njegova draft prava. Dobio je ukupno dvije ponude - da ode igrati u Izrael za 15.000 dolara godišnje ili u Monte Carlo za 25.000. Toliko je mogao zarađivati i kao mehaničar.

"Visinu ne možeš naučiti"

Mnogi nisu vidjeli ono što Chamberlain jest, ali bilo je dovoljno da pronađe jednu osobu u NBA svijetu koja će vjerovati u njega. Taj čovjek bio je Frank Layden. Iako će ga povijest pamtiti prvenstveno kao čovjeka koji je u Utah Jazz doveo Johna Stocktona i Karla Malonea, on nije namjeravao momčad graditi na tom dvojcu, koji je s godinama zajedničkog igranja stvorio nadrealnu kemiju na parketu i postao najpoznatiji košarkaški tandem svih vremena.

Stockton i Malone nisu bili njegova vizija, jednostavno su se dogodili. Ali Eaton je bio oličenje Laydenove košarkaške mantre: "Visinu ne možeš naučiti." A mehaničar iz Inglewooda imao ju je i za izvoz. Layden je uoči drafta tražio njegove snimke sa sveučilišta, ali one su ga uglavnom prikazivale kako skida hlače za zagrijavanje ili eventualno hvata skok. 

Ipak, Layden je imao 224 razloga da na njega potroši 72. pick drafta 1982. godine. Razuvjerio ga je od odlaska u Europu i dao mu petogodišnji ugovor koji mu je u prvoj sezoni garantirao 45.000 dolara, ali je ukupno mogao narasti na čak 570.000. Eaton je pristao, bez puno razmišljanja, ali i bez iluzija da će biti ikakva zvijezda.

"Nadao sam se samo da ću biti solidan pričuvni centar, igrati 10-15 minuta, promijeniti par momčadi i napraviti karijeru", rekao je Eaton 1985. za LA Times. Do tada je već bio legenda i NBA rekorder, stroj za odbijanje lopti koje se približe njegovu obruču.

Trebalo mu je neko vrijeme da se privikne na brzinu igre, veću i od one sveučilišne, koju nije mogao pratiti. Nakon debija protiv San Antonio Spursa, novinari su ga pitali o jednoj konkretnoj akciji, na što je Eaton, nakon dubinske pretrage kratkoročne memorije, iskreno odgovorio: "Sve mi je još u magli."

Iako je prvih nekoliko mjeseci zaista upućivalo na skromnu karijeru kakvu je zamišljao, stvari su se promijenile kad je Utah usred sezone zbog financijskih problema trejdala prvog centra Dannyja Schayesa u Denver, što je Marku otvorilo priliku da postane starter na posljednje 32 utakmice.

Iako mu se do kraja sezone prosječna minutaža popela na samo 19 po utakmici, srušio je klupski rekord po broju blokada (275) i završio kao treći bloker lige (3.4) iza Treeja Rollinsa i Billa Waltona. Što je još važnije, zahvaljujući Eatonovoj obrani, Jazz je počeo igrati bolje i završio sezonu s 30 pobjeda, najviše od selidbe iz New Orleansa u Salt Lake City 1979. Bila je to ujedno i posljednja gubitnička sezona Jazza u idućih više od dva desetljeća.

Živopisni Layden, 140 kilograma teški urlator, koji je samog sebe postavio za trenera i jednom pokušao prošvercati u igru nekog navijača koji je pobijedio u natjecanju u tricama, odlučio je na Eatonovoj obrani graditi momčad. Adrian Dantley zabijao je više od 30 poena po utakmici, Darrell Griffith preko 20, pa je Eaton zaista bio nepotreban na napadačkoj strani terena. Ali je na obrambenoj dominirao kao nekoć njegov lučonoša Chamberlain.

"Imao je važan učinak na pobjeđivanje", rekao je za Athletic Thurl Bailey, koji se pred Eatonovu drugu sezonu priključio kao rookie. "Prije njega, Utah nije imala puno uspjeha."

Drilovi poput Rockyjevih

Naravno, Eaton se nije samo preko noći pretvorio od "drva" koje ne može igrati na sveučilištu u igrača zbog kojeg protivnici mijenjaju taktiku. Preko ljeta Layden i ostali treneri drilali su ga kao početnika i privikavali na sve situacije u kojima se može naći.

"Sve ono što se uči u srednjoj školi i na koledžu, on je prošao tek kao profesionalac", rekao je Layden, čije su treninge za Eatona ondašnji mediji uspoređivali s Rockyjevima za filmske boksačke mečeve.

U drugoj sezoni Eaton je kao stalni starter povećao prosjeke na 5.6 poena, 7.3 skoka i čak 4.3 blokade te prvi put završio sezonu kao najbolji bloker lige, a Utah je prvi put ušla u doigravanje. U trećoj sezoni postavio je rekord koji stoji i danas, s ukupno 456 blokada ili nevjerojatnih 5.6 u prosjeku.

Bio je strah i trepet svih koji su napadačku igru bazirali u blizini koša. Koliko god da je imao blokada, još je pet puta toliko promijenio protivničke šuteve. Ali, nisu to bile "divljačke" blokade kojima bi loptu slao u gledalište, nego najčešće toliko odmjerene da zadrži kontrolu lopte ili je iz odbojke usmjeri u ruke suigrača. 

Ipak, jednog čovjeka nije uspio zaustaviti baš u trenutku kad je ispisao povijest košarke. Kareem Abdul-Jabbar 1984. je upravo preko Eatona zabio "udicu" kojom je preuzeo epitet najboljeg strijelca svih vremena i držao ga sve do lani, kad ga je preskočio LeBron James.

U toj, trećoj sezoni Eaton je prosjek poena podignuo na 9.7, a skokova na 11.3, a Utah je u doigravanju izbacila Houston Rocketse s rookiejem Akeemom Olajuwonom, prije nego što je u drugom krugu ispala od Denvera. Layden je uvjeravao ligu da Mark mora biti All-Star, ali nije ga bilo ni na popisu kandidata.

"Rekli su mi da sam bio posljednji kojeg su maknuli iz izbora. Mislim da to i nije loše", skromno je prokomentirao Eaton. Pa iako ga ni fanovi ni treneri nisu izabrali na All-Star, protivnički treneri su ga itekako poštovali i čitav plan igre protiv Jazza bazirali na neutraliziranju učinka gromade iz automehaničarske radionice.

Milwaukee Bucksi su svog centra u napadu postavljali gotovo na centar kako bi odvukli Eatona od koša. Tada ni bekovi još nisu šutirali trice, a kamoli centri, ali običaj je bio posvuda slijediti svog igrača, pa su se nadali da će tako i Mark. Drugi su prisiljavali igrače da idu u samoubilačke misije i traže kontakt s Eatonom kako bi ga napunili prekršajima i izbacili iz igre. To je rijetko dobro završavalo po njih.

"Volim otići na gostovanje, uzeti novine i pročitati kako će ključ utakmice biti izbaciti Marka Eatona s terena ili ga natjerati da igra obranu jedan na jedan. To mi je baš satisfakcija, pogotovo jer imamo igrače poput Dantleyja i Griffitha, a protivnici se više brinu zbog mene?! U to mi bude teško povjerovati", ispričao je Eaton.

All-Star s najmanjim prosjekom poena u povijesti

U četiri od pet sezona bio je najbolji bloker lige, i to zato što se u igru umiješao Manute Bol, legendarni 229 cm visoki i još krakatiji Sudanac, koji je u međuvremenu potpisao za Washington Bulletse i u sezoni 1985./86. predvodio NBA s gotovo pet blokada u prosjeku. Bola su, zapravo, prije nego Bulletsima, ponudili upravo Laydenu, znajući da je uvijek sanjao o vrhunskom defenzivnom centru, ali Layden ih je odbio jer je već u Eatonu pronašao svog čovjeka.

I nije pogriješio, iako je Bol zbog svojeg izvanzemaljskog izgleda možda ostavio upečatljiviji dojam u sjećanjima NBA fanova, Eaton je definitivno ostvario veću karijeru. Ukupno je četiri puta bio najbolji bloker lige, dvaput je izabran za najboljeg obrambenog igrača lige, a 1989. čak i na All-Star, na kojem se pridružio novim Utinim zvijezdama Stocktonu i Maloneu.

Imao je prosjek od samo 6.2 poena (uz 10.3 skoka i 3.8 blokada), najniži od ujedinjenja NBA i ABA lige 1976. Nikad mu nije bilo ni na kraj pameti da bi mogao završiti u takvom društvu.

"Znao sam da mogu biti netko tko čini razliku u igri, ali nikad nisam mislio da pripadam kategoriji All-Stara. Nisam Magic Johnson ni Michael Jordan. Nisam bio dobar ni na sveučilištu. Nisam odrastao tako da mi se život vrtio oko sporta", govorio je Eaton tih dana za Deseret.

Sa Stocktonom i Maloneom Utah je bila momčad u velikom usponu, ali nije se uspijevala probiti dalje od drugog kruga doigravanja na jakom Zapadu. Najbliže je bila 1988. kad je u majstorici konferencijskog polufinala ispala od kasnijih prvaka Lakersa. Četiri godine kasnije srušila je i tu barijeru, pa u finalu Zapada izgubila od Portlanda.

No, kad su Stockton i Malone ulazili u najbolje godine, Eaton je već bio u srednjim tridesetima. Iako to još nije bilo uobičajeno, u eri dok su NBA ligom još vladali centri poput Olajuwona, Ewinga i Robinsona, protivnici su sve češće Jazzu suprotstavljali niže i brže postave koje je Eatonu bilo teže pratiti i minutaža mu je sve više padala.

Karijeru su mu prekinule ozljede, 125 blokada do rekorda

Nakon što je u prvih 10 sezona propustio samo devet utakmica, počele su ga žestoko napadati ozljede, prvo koljena, a zatim i leđa, koja mu je i okončala karijeru. Propustio je cijelu sezonu 1993./94. i najesen, nakon što mu ni operacija ni terapije nisu riješile problem, s 37 godina objavio kraj karijere.

Završio ju je s prosjecima od 6.0 poena, 7.9 skokova i čak 3.5 blokada, što je i danas rekord, za koji se vjerovalo da ga nitko nikad neće stići, barem u eri koja se bazira na šutevima izvana, makar bi pojava Victora Wembanyame mogla to promijeniti. 

Ukupno je ostvario 3064 blokade, samo 125 manje od ondašnjeg rekordera Abdul-Jabbara, a i danas je četvrti, nakon što su obojicu preskočili Hakeem Olajuwon i Dikembe Mutombo. U svakom slučaju, neloše za tipa koji se tek kao 21-godišnji automehaničar ozbiljnije prihvatio košarke i koji je na posljednjoj godini koledža igrao ukupno 41 minutu.

Iako je bio zvijer pod obručem i protivnici su ga se s pravom bojali, Eaton nikad nije stvorio niti jednog neprijatelja, a među onima s kojima je dijelio svlačionicu ostao je upamćen kao nježni div koji je uvijek davao sve za momčad i koji im je bio više od suigrača.

"Uvijek je pazio na mene i uvijek je bio optimističan", rekao je Thurl Bailey. "Razvili smo zaista sjajan odnos, često bismo otišli na pivo i razgovarali o životu, obitelji, glazbi, vodili intelektualne razgovore... Bio mi je poput člana obitelji."

Svoju je obitelj Eaton zasnovao u Uti, gdje se preselio uskoro nakon početka karijere, tamo živio i između sezona te nakon karijere. Uz klub je ostao vezan prvo kao televizijski sukomentator njihovih utakmica, a 2013. je mladi Jazzov igrač Jeremy Evans zakucao preko njega na All-Star vikendu.

Godinama je bio mentor Rudyju Gobertu, francuskom centru s kojim je individualno radio i pomogao mu da, poput njega, postane najbolji obrambeni igrač lige (triput), najbolji bloker i skakač lige (po jedanput), pa i trostruki All-Star.

S Gobertom ga je zbližila i ljubav prema biciklima. Eaton je oduvijek volio prirodu, a pod stare dane sve je više volio u nju ići na dva kotača, čak je i naručio posebni bicikl prilagođen čovjeku njegovih dimenzija, a kasnije spojio i Goberta s dobavljačem.

Smrt na biciklu

Nažalost, na biciklu je Eaton dočekao i svoj kraj. Jedne je proljetne večeri, 28. svibnja 2021., rekao supruzi da se ide malo provozati po kvartu. Prolaznik koji ga je pronašao uz cestu odmah je pozvao hitnu, ali liječnici su u bolnici mogli samo proglasiti smrt. Ustanovljeno je da je dobio srčani udar i pao s bicikla. Bile su mu 64 godine.

Za razliku od automehaničarskih dana, kad bi mu pitanja o visini počela smetati, u Uti nikad nije bilo potrebe za takvim upitima jer su svi dobro znali tko je on. Ali i kad bi se susreo s pitanjem "igraš li košarku", više se ne bi namrštio jer mu netko suflira kako treba živjeti svoj život, nego bi ponosno odgovorio: "Zapravo, igram."

Uvijek pristupačan i drag prema svima, Eaton se rado odazivao kad bi ga tražili da održi motivacijski govor, u kojem se uvijek prisjećao priče o Wiltu Chamberlainu, trenutka za koji kaže da mu je promijenio život. Napisao je knjigu "Četiri obaveze pobjedničke momčadi" baziranu na Wiltovoj lekciji i svojim iskustvima, ali to su zapravo četiri generalna principa koja se može primijeniti i u drugim sferama života. U njegovu slučaju, pomogle su u tranziciji od atletski nekoordiniranog automehaničara do NBA rekordera i All-Stara.

Četiri životna principa

"Prvo: znaj što ti je posao. Da bi došao do vrha, fokusiraj se na ono što radiš najbolje i pusti druge da rade ono što oni rade najbolje. Drugo: Izvrši ono što se traži od tebe. Pusti ono što ti misliš da treba, učini ono što ti trener, šef ili žena kaže i od korisnog ćeš se pretvoriti u neprocjenjivog.

Treće: pobrini se da i drugi u momčadi izgledaju dobro. Nikad nisam oklijevao dodati loptu. Zbog toga su moji suigrači izgledali bolje. A kad činiš da drugi izgledaju bolje, i ti njima izgledaš bolje. Četvrto: štiti druge u svom timu. Uvijek sam bio tamo gdje me trebaju, blokirao, dodavao... Povjerenje je esencijalno, potiče lojalnost i nove ideje. Kad učiniš da ti momčad bude velika, i ti ćeš biti velik s njom."

U današnjoj eri u kojoj se svi vole isticati i traže svojih pet minuta slave, ne samo u sportu, ovi principi ne djeluju kao dobar savjet za ambiciozne mlade ljude. Ali, oni umjerenijeg ega i svjesniji svojih limita u njima mogu pronaći upute koje će im promijeniti život, baš kao što su njemu.