U LIPNJU i srpnju iduće godine vrijeme je za najveći nogometni praznik na svijetu. Mundijal u SAD-u, Meksiku i Kanadi bit će ravno 23. po redu i brojat će rekordnih 48 reprezentacija. Najveće svjetske zvijezde i nakrcani luksuzni stadioni bit će glavna tema na planeti četrdesetak dana.

Svjetsko prvenstvo iza toga, ono 2030. godine, održat će se u Maroku, Portugalu i Španjolskoj. Bit će to poseban Mundijal s obzirom na to da se igra točno sto godina nakon što je 13 reprezentacija uspješno, a jedna neuspješno otputovala na najveću svjetsku smotru. Ovo je priča o prvom SP-u, daleko najluđem u povijesti.

Šaka u oko Olimpijskim igrama

Iako je osnovana 1904. godine, FIFA-ina jurisdikcija svodila se u prva dva desetljeća uglavnom na organiziranje prijateljskih utakmica između reprezentacija. To se djelomično promijenilo na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine, kada je FIFA organizirala i kontrolirala nogometni turnir, ali jednom vizionaru to nije bilo dosta.

Francuz Jules Rimet, čovjek koji je predsjedavao krovnom nogometnom organizacijom od 1921. do 1954. godine, imao je nešto drugačiju ideju. Jako ga je smetalo to što su Igre turnir za amatere. Nogomet je vidio kao profesionalni sport u budućnosti i htio je organizirati turnir koji bi glamurom osvojio svijet u hipu.

Godine 1928. progurao je svoj prijedlog na centralni kongres FIFA-e i odluka je usvojena: za dvije godine održat će se prvo Svjetsko prvenstvo. Za domaćina je odabran Urugvaj. Ne samo zato što je bio zlatni na zadnja dva izdanja Igara, nego i zato što se 1930. navršavalo sto godina od njegove neovisnosti i donošenja prvog ustava u svejužnoameričkim ustancima za samostalnost.

Europljani se svađaju i odbijaju nastupiti. Onda na scenu stupa kralj

Bila je to, činilo se, užasna odluka. Prijave za Svjetsko prvenstvo trajale su do 28. veljače, a na njega se nije prijavila nijedna jedina europska reprezentacija. Razlog su bili povrijeđeni ponos i potencijalno povrijeđen novčanik. Europljani su smatrali kako bi se prvi Mundijal morao održati u Europi kao kolijevci nogometa i, vjerojatno bitnije od toga, nitko nije imao love za tako dugačak put.

Rimet je morao upotrijebiti sve svoje diplomatske sposobnosti. U višemjesečnoj kampanji diljem Europe ipak je uspio nagovoriti četiri reprezentacije da dođu: svoju Francusku, Belgiju kao zemlju dopredsjednika FIFA-e Rodolpha Seeldrayersa te Rumunjsku i Jugoslaviju. Rumunjsku je samostalno prijavio Karlo II., predzadnji kralj te zemlje.

Svim je igračima dao slobodno s posla uz punu plaću te im je obećao novac i stanove po povratku iz Urugvaja. Na nagovor Karla na turnir je otišla i Jugoslavija, kojoj nije nedostajalo drame prije nego što je stupila na brod. Naime, Jugoslavenski nogometni savez osnovan je 1919. u Zagrebu, da bi u ožujku, samo četiri mjeseca prije početka SP-a, bio preseljen u Beograd.

To je izazvalo revolt hrvatskih vlasti i igrača koji su odbili igrati za reprezentaciju. Jugu su tako predstavljali samo igrači triju beogradskih klubova: BSK-a, Jugoslavije i BASK-a te trojica igrača koji su igrali u Francuskoj. U međuvremenu je Urugvaj na Rimetov nagovor odlučio svim reprezentacijama riješiti troškove puta.

Iako su se četiri europske reprezentacije u lipnju 1930. zaputile na prvo SP, i jedino za koje se nisu igrale kvalifikacije, bio je to povijesni turnir čijeg značenja nisu bili ni svjesni. Na njega se uz četiri Europljana obvezalo doći sedam južnoameričkih reprezentacija, SAD, Meksiko i jedna država koja nije imala sreće na putu.

Možeš li me pokupiti ako ti je usput?

Putovi su, što se Europe tiče, tekli u dva pravca. Prvi je bio jednostavniji. Jugoslavija je putovala oko tri dana do Marseillea, gdje je dočekala za to vrijeme luksuzni kruzer Florida, kojim se otisnula na Atlantik. Malo dalje niz obalu trebali su usput pokupiti Egipat, ali Afrikanci su zbog nevremena zakasnili na brod.

Tako je Svjetsko prvenstvo samo mjesec dana prije početka ostalo na neparnom broju od 13 reprezentacija. Drugi put bio je nešto kompliciraniji. Rumunjska se u Genovi prva ukrcala na brod Conte Verde. U Villefranche-sur-Meru, mjestu na francuskoj rivijeri, na brod se ukrcala i francuska delegacija s tri od ukupno 15 sudaca koji će dijeliti pravdu na Mundijalu.

Tu su se prijevozu prikrpali i Rimet te nekoliko FIFA-inih dužnosnika. Vjerojatno nitko na brodu nije znao da Rimet nosi najvrjedniji nogometni i sportski artefakt u povijesti u svom koferu: pehar za pobjednika. Tada se generički zvao Coupe de Monde. Bio je to prikaz Nike, grčke božice pobjede koja je visoko u zraku držala pehar.

Bilo je to remek-djelo francuskog kipara Abela Lafleura, koji će dvije godine kasnije predstavljati svoju zemlju na Igrama u Los Angelesu, i to u novom pokaznom sportu: umjetnosti. Da, dobro ste pročitali. Mnogobrojna družina skočila je čas i do Barcelone da pokupi Belgijce, a pri kraju puta i Brazilce u Riju.

Put od skoro tri tjedna

Sam put brodom za Europljane je trajao 16 dana. Uz prethodna kopnena putešestvija po europskim cestama razvaljenim u ratu, na putu su proveli skoro tri tjedna. Nisu imali drugog izbora nego trenirati na brodu. "Nije bilo priče o taktici niti o bilo čemu sličnom, nije bilo treniranja s loptom. Samo smo trčali po brodu, po palubi. Trčali, trčali stalno.

Dolje bismo radili vježbe, istezanje, skokove, trčanje uz stepenice, dizanje utega. Bio je tamo i bazen, svi smo ga koristili dok se vrijeme nije ohladilo. A zabavljali su nas komičari ili gudački kvartet. Bilo je kao u odmaralištu", rekao je godinama kasnije Lucien Laurent, čovjek koji će postati strijelac prvog gola u povijesti na Svjetskim prvenstvima, o životu na Conte Verdeu.

Najteže je ipak bilo Rumunjima. Njihov trening i fitness program osmislio je i budno pratio sam kralj. Na drugoj strani svijeta Meksiko je odabrao neobičan put i išao je u rikverc kako bi malo uštedio. Došao je do svoje obale, pa se preko Havane prespajao i otputovao za New York kako bi se mogao uvaliti Amerikancima na brod. Tjedan dana prije početka turnira sve su reprezentacije bile u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja.

Tamo su se održale sve utakmice prvenstva, na tri različita stadiona. Većina njih na stadionu Centenario, prvom betonskom stadionu na svijetu, koji je sagrađen u samo deset mjeseci. Po dobrom starom latino-fjaka običaju, njegova je izgradnja kasnila pa je tako završen tek kad je Svjetsko prvenstvo trajalo već pet dana.

Argentinci, originalni Bad Boysi

Koliko je smisleno bilo organizirano prvenstvo, dovoljno svjedoči činjenica da je u prvoj skupini, jedinoj koja je imala četiri ekipe, Francuska odigrala dvije utakmice u 48 sati prije nego što je Čile, takmac iz iste skupine, odigrao ijednu utakmicu. Prvenstvo su otvorili Francuska i Meksiko, a Lucientu Laurentu pripala je čast da zabije prvi gol ikad na Mundijalima.

"Svi smo bili sretni zbog gola, ali nitko se nije bacao po travi, jer nitko nije shvatio da smo upravo stvorili povijest. Samo sam se rukovao sa suigračima i nastavili smo s igrom. Nije bilo nikakve nagrade; svi smo bili amateri u to vrijeme", rekao je. Ipak, zvijezda skupine bila je momčad koja ju je i osvojila, Argentina. Ako su Detroit Pistonsi u osamdesetima bili Bad Boysi, onda su Argentinci bili Evil Boysi.

Najomraženija država u Urugvaju s tri pobjede uvjerljivo je prošla u polufinale, ali je na putu izazivala tučnjave, frke i ozljede gdje god je stigla. Utakmica s Čileom prekinuta je u tri navrata, a na kraju je završena prije isteka 90. minute uz intervenciju nekoliko stotina policajaca koji su morali smirivati masovne nerede.

U zadnjoj utakmici u grupi Argentina je deklasirala Meksiko sa 6:3, a zanimljivo je da je glavni sudac utakmice bio glavni trener Bolivije, momčadi koja je igrala u drugoj skupini. Bio je jedan od ukupno četiri izbornika koji su na prvom Mundijalu dijelili pravdu kao glavni ili pomoćni sudac. Ključan igrač Argentinaca bio je Guillermo Stabile.

Napadač Huracana na Svjetskom prvenstvu je zaigrao prvi put za reprezentaciju, a već je u debiju uvalio hat-trick. Do kraja turnira postat će Zlatna kopačka s osam golova u četiri utakmice. Te četiri utakmice bile su mu ujedno i jedine u reprezentativnoj karijeri. Talk about going out in style.

Favoriti su se prošetali, a Jugoslavija je šokirala svijet. Kasnije joj se karma osvetila

U dvije od tri preostale skupine nije bilo prevelikog iznenađenja. Urugvajci i Amerikanci su svoje skupine prošli s dvije pobjede i bukirali su svoje mjesto u polufinalu, ali je skupina B bila puno neizvjesnija. Grupa je otvorena njezinom najatraktivnijom utakmicom, onom između Jugoslavije i Brazila.

Svesrpska momčad iznenadila je Brazilce s dva rana pogotka, a Seleção je do kraja uspio zabiti samo utješan pogodak. Jugoslavija će kasnije dovršiti posao protiv drugog Južnoamerikanca, Bolivije. Pobjedom od 4:0 Juga je prošla među najbolje četiri. Koliko je glamura falilo natjecanju govori i činjenica da je ta utakmica odigrana pred svega 800 gledatelja.

Inače, 27-godišnji sudac Francisco Matteucci poništio je Bolivijcima čak četiri gola. Naknadnom pameću urugvajski novinari će zaključiti da je ta oholost koštala Jugoslaviju i da će ju karma udariti vrlo snažnim bumerangom. Bolivija je završila natjecanje bez bodova, ali je dala turniru pregršt dobrih priča i otkrila da ima najgoreg oružara u povijesti nogometa.

Uoči prve utakmice izašli su u majicama u kojima su tijelom trebali ispisati "VIVA URUGUAY". Ipak, jedan prvotimac se razbolio uoči susreta pa su izašli vani s natpisom "VIVA URUGAY" za jedan od najpoznatijih vizuala tog prvenstva. Svoje su utakmice igrali s beretkama na glavi, a na utakmicu s Brazilom zaboravili su rezervnu opremu pa su tako obje momčadi stigle na teren u bijelim majicama.

Na kraju su morali posuditi dresove od domaćina kako bi se utakmica uopće odigrala. Sve je bilo spremno za dva spektakla: Argentina – SAD i Jugoslavija – Urugvaj.

Krv, lomovi, kloroform i policajac koji asistira za golove

Obje utakmice završile su identičnim rezultatom: pobjedama od 6:1 južnoameričkih rivala. No, koliko god smiješno izgledalo, to ni izbliza ne oslikava pravo stanje stvari u tim susretima. Argentina je ponovno istukla suparnika, ali ovoga puta je pretjerala čak i za svoje standarde. Već u desetoj minuti argentinski bek krvnički je uletio u noge Raphaela Tracyja, koji je doživio otvoreni prijelom noge.

Uslijedila je tučnjava u kojoj su američkom centarhalfu izbijena četiri zuba, dok je drugi nakon snažnog udarca nogom u trbuh imao problema s disanjem i prebačen je u bolnicu. Rezime prvog poluvremena bio je da je SAD na terenu imao tri igrača manje, uključujući i golmana. Kako tadašnji nogomet nije imao koncept zamjene, 11 Argentinaca lakoćom se prošetalo u finale preko osmorice Jenkija.

Najikoničniji trenutak turnira bio je onaj kada je američki liječnik, revoltiran još jednim grubim startom Argentinaca, potrčao na teren kako bi se šakama obračunao sa sucem. No, zapeo je za jednu grbu na travnjaku i pao je na pod. Kako je u džepu nosio bočicu kloroforma koji se onda koristio kao svojevrsna anestezija, ista se razbila i poslala jadnog doktora u nesvijest. Morali su ga prebaciti u bolnicu da ga probude.

U drugom polufinalu mlađahna Jugoslavija s prosjekom od tek 21.7 godina šokirala je domaćina kad je povela u četvrtoj minuti. To je samo naljutilo domaćina, koji joj je već do poluvremena uvalio tri gola. Pritom im je poništen pogodak za 2:2, a treći gol Urugvajaca spada u jednu od najpoznatijih sudačkih kontroverzi u povijesti nogometa.

Lopta je u jednom kontranapadu krenula prema autu, ali je jedan od policajaca koji je stajao uz teren šutnuo loptu nazad u noge Urugvajcima i tako praktički asistirao za novi pogodak. Urugvajci su brojali do šest i otišli u finale, a uplakana Juga pospremila je kofere i krenula na trotjedno putovanje kući jer se utakmica za treće mjesto nije ni igrala.

Bajonete, slijepci i invalidi pišu povijest

Otvorena mržnja prema Argentincima u Urugvaju nije se ni najmanje skrivala. Uoči svake utakmice hotel u kojem se nalazila momčad Argentine bio je pod policijskom patrolom, koja je morala od njega micati lokalce koji su pjesmom i vatrometom držali igrače cijelu noć budnima. Posebno su se obrušili na Luísa Montija, centarfora Argentine kojem su prijetili ubojstvom majke ako Urugvaj izgubi u finalu.

Nekoliko tisuća Argentinaca stiglo je u Montevideo kopnenim putem kako bi našli svoje mjesto među 90 tisuća navijača te srijede na Centenarju. Puno veći kontingent argentinskih navijača zaputio se na utakmicu parobrodom, ali je njih čak 15 tisuća zapelo u magli i zakasnilo na utakmicu cijeli jedan dan.

Na stadion se počelo ulaziti osam sati prije početka utakmice kako bi policija imala vremena pretresti navijače i oduzeti im oružje. Da im to nije uspjelo, svjedoče urugvajski mediji iz tog doba koji pišu o nekoliko desetina bajoneta koje su krasile tribine velebnog zdanja. Jedna od najpoznatijih priča finala je ona o lopti kojom se igralo.

Tadašnje lopte nisu bile standardizirane i svaka od momčadi došla je na utakmicu sa svojom. Argentinska lopta bila je nešto manja i lakša te je načinom krojenja, odnosno spajanja bila bliža kasnijim službenim loptama. Jedna legenda kaže kako je belgijski sudac John Langenus dozvolio da se prvo poluvrijeme igra argentinskom, a drugo urugvajskom loptom.

Puno provjerenija priča kaže da se prije utakmice odvilo bacanje novčića koje je odlučilo da će se igrati loptom koju su donijeli Gaučosi. Bilo je to sve što je Argentina dobila u spomenutom finalu. Iako je na poluvremenu vodila 2:1, urugvajski uragan u drugom poluvremenu donio je tri gola u mrežu Argentinaca u razmaku od desetak minuta.

Na drugoj strani terena pomogao je novi golman s obzirom na to da je Antonio Mazzali, vratar s kojim je Urugvaj počeo turnir, izbačen iz ekipe jer je neovlašteno usred kampa posjetio svoju ženu. Tako je Urugvaj stigao do zlata na prvom Mundijalu ikad i potvrdio se kao daleko najjača nogometna sila dvadesetih godina. Sve je to uspio s čak dva invalida u ekipi.

Héctor Castro bio je prvi strijelac na turniru za Urugvaj, a sjajne partije pružio je unatoč činjenici da nije imao jednu ruku. José Leandro Andrade, vrhunski branič, ostao je slijep na jedno oko nakon opasnog starta na utakmici protiv Italije dvije godine ranije.

Neredi u Urugvaju i bizaran sprovod u Rumunjskoj

Rimet je inzistirao da mu se finale "svidjelo jer je bilo tvrdo, baš kako ja mislim da nogomet treba biti: igra za snažne i zdrave muškarce". Ranije spomenuti Monti, ključan igrač Argentine na tom Mundijalu, četiri godine kasnije bit će glavna vedeta fašističke Italije na drugom Mundijalu u povijesti.

"Prije četiri godine zamalo su me ubili jer sam pokušao pobijediti u finalu; sada bi me ubili da smo izgubili", reći će 1934. prilikom podizanja trofeja Jules Rimet. Kraj finala označio je narodno veselje u Urugvaju, u kojem je proglašen nacionalni blagdan.

Navijači su utrčali na teren, a to je iskoristio sudac koji je pobjegao u luku i sakrio se na talijanski prekooceanski brod SS Duilio, u kojem se sakrivao dva dana prije nego što je otplovio za Europu. Argentinski navijači koji su zakasnili na utakmicu bili su bijesni zbog rezultata pa su započeli nemire u gradu.

Argentinski igrači pokunjeno su se vratili kući, a tamošnji mediji izvještavali su o "sramoti u Montevideu", u kojoj su njezini igrači "istučeni i izvrijeđani kao psi". Više stotina argentinskih navijača skupilo se pred urugvajskom ambasadom u Buenos Airesu i kamenovali su je, a dva nogometna saveza službeno su proglasila kraj bilo kakvih međusobnih veza.

Da se ludilo prvog SP-a u povijesti zaokruži na savršen način, pobrinuo se rumunjski igrač Alfred Eisenbeisser Feraru. Tijekom puta prema Europi, na brodu je obolio od upale pluća zbog čega su ga iskrcali u Italiji na liječenje prije nego što je ostatak delegacije nastavio za Rumunjsku.

Nakon par tjedana pročulo se da je nesretni Feraru u Italiji umro. Njegova majka organizirala je sprovod na koji je kroz vrata, živ-hladan (kužite što sam napisao?) ušetao njezin navodno mrtvi sin. Žena se onesvijestila, ali i spasila. Feraru je predstavljao Rumunje na Igrama '34. i '38., i to u umjetničkom klizanju.

Kasnije će u povijest ući i još jedan igrač s tog prvenstva. Francuski kapetan Alexandre Villaplane bit će pogubljen na Štefanje 1944. godine zbog veleizdaje svoje domovine i suradnje s nacističkom Njemačkom.

Tako je ukratko izgledao prvi Mundijal. Čarolija koja je završila skoro prije nego što je počela i za koju je putovanje trajalo duže nego sam turnir. Trinaest reprezentacija vjerojatno nije bilo svjesno da ispisuje povijest najvećeg sportskog događaja na svijetu uz Igre. Iduće ljeto nastavit će se u Americi tradicija koja je prije skoro sto godina krenula luđe i žešće nego ijedno drugo natjecanje u povijesti.