OPET se dogodilo. Nakon preokreta u osmini i četvrtini finala Lige prvaka protiv PSG-a te Chelseaja, Real Madrid preokrenuo je još jedan dvomeč u kojemu je, kakvu god logiku upotrijebili, tijekom 210 minuta igre bio lošiji suparnik i nekako prošao u veliko finale koje će igrati protiv Liverpoola.

Nije Real bio užasan niti u jednom dvomeču nokaut-faze. Kakav god da je rezultat bio na semaforu, on je ostajao miran, prisutan i spreman iskoristiti najmanje protivnikove greške, a imao je i kratkih perioda igre u kojima je izgledao sjajno. Bez obzira na to, nevjerojatno je bilo gledati, a još teže razumjeti, kako neka ekipa na toj razini može konstantno dobivati mečeve u Ligi prvaka iako je podređeni protivnik.

Putem smo mogli vidjeti Ancelottijeve velike taktičke greške, sjajne utakmice Realovih protivnika te neobjašnjivu sreću koju je Real imao na svojoj strani. Sve to kulminiralo je u jučerašnjem uzvratu protiv Cityja kada je samo jedna minuta dobre igre bila dovoljna da Real okrene cijeli dvomeč u svoju korist. Kako se, pobogu, to opet dogodilo?

Kvaliteta pojedinaca još jednom je presudila

Objašnjenja, iako nisu previše uvjerljiva, postoje, a jedno od njih je suluda individualna kvaliteta Realovih pojedinaca koji igraju sezone života, posebice u Ligi prvaka.

Gledajući Real kao tim u La Ligi, unatoč komotno osvojenom prvenstvu, nitko ne ostaje impresioniran. Čak i kada Real trpa po tri ili četiri komada momčadima s dna tablice, igra nije posebno uvjerljiva, no stanje na semaforu uglavnom jest. Jedan od najzaslužnijih za to je vratar Thibaut Courtois.

Kritiziran nakon prve utakmice protiv Cityja zbog nekih situacija u kojima je mogao bolje reagirati, jučer je briljirao s osam obrana, baš kao što to radi cijele sezone. Ponovo je ostavio Real na životu kada je već jednom nogom bio u grobu. Lako je bilo okriviti ga za Mahrezov pogodak koji je iznenada završio u njegovom kutu, no Courtoisa to nije omelo.

Nekoliko minuta kasnije City je nanizao još tri odlične prilike, a dvije takve je nevjerojatnim obranama skinuo Courtois. Prvo Grealishu, a onda Cancelu. Treću je s gol-linije očistio suigrač Mendy, a zatim je još jednu takvu Courtois obranio u produžetcima te zaradio titulu igrača utakmice.

Nevjerojatne brojke je skupio na putu do finala. Obranio je najviše udaraca u cijelom natjecanju, čak 44, no tek kad to usporedimo s vratarima ostalih polufinalista dobijemo potpuni dojam njegove važnosti za Real - Rulli je obranio 41 udarac, Alisson 15, a Ederson tek 12. Nema nikakve dileme da je obrambeno Courtois najzaslužniji što je Real ostao živ do posljednjih trenutaka ovih utakmica.

S druge strane, Karim Benzema je čovjek od kojeg je sve počinjalo i završavalo u napadu. Napredna statistika kaže: Benzema je 5.81 očekivani pogodak pretvorio u čak 15 golova i izjednačio Ronaldov najbolji učinak u jednoj sezoni Lige prvaka te će ga imati šanse srušiti u finalu. U prijevodu, Benzema je zabio nevjerojatnih 10 golova više no što je trebao.

Čak i ako nekoga statistika u nogometu ne zanima, potpuno mu je jasno da neki Benzemini udarci tijekom ovosezonske Lige prvaka jednostavno nisu trebali završiti pogotkom. Isto tako, neke od Courtoisovih obrana su trebale završiti u mreži.

Neovisno o strukturi ekipe, taktici, stanju utakmice i kvaliteti protivnika, Courtoisa i Benzema spremni su napraviti nešto što gotovo niti jedan drugi igrač na njihovim pozicijama ne može. A kada to ne naprave oni, pravovremeno se ukažu razni viniciusi i modrići, dok je u završnici protiv Cityja jedan takav bio Rodrygo.

Liga prvaka je njihovo natjecanje

“Nakon utakmice gledali bismo se i čudili kako smo to napravili, nismo ni sami znali kako smo to postigli. Nismo znali kako je to moguće”, rekao je nedavno za The Athletic Predrag Mijatović govoreći o Realovom trijumfu u Ligi prvaka 1998. godine, a zatim je nadodao kako bi se isto moglo ponoviti i ove sezone nakon što je Real prošao u polufinale preko Chelseaja.

Zaista, Realu ovo nije prvi put da na neuvjerljiv način dolazi u poziciju za osvajanje Lige prvaka. Te '98. o kojoj govori Mijatović, Real je završio sezonu na četvrtom mjestu domaćeg prvenstva. U periodu između 2014. i 2018. u kojem su osvojili čak četiri titule europskog prvaka, samo su jednom bili prvaci Španjolske, a slični scenariji kao ovosezonski preokreti događali su se i u tadašnjim pohodima na Ligu prvaka.

Real, njegovi treneri i igrači navikli su pobjeđivati u takvim situacijama. Dobar dio osvajača tih četiriju titula u pet godina i dalje je tu te se još uvijek čine nevjerojatno gladnima za uspjehom. Imaju taj “pobjednički mentalitet”. Floskuletina je to za kojom često posežu analitičari i pratitelji nogometa kada nemaju precizno objašnjenje, no ovoga puta takvo objašnjenje je jedino ispravno.

Vjerujete li da je taj psihološki aspekt za uspjeh zaslužan 90 posto, 50 posto ili pet posto nasuprot taktike, fizičke spreme, analitike i koječega drugoga, neupitno je da on postoji, a format kup natjecanja kakvog je Liga prvaka, gdje je bitan samo rezultat na kraju dvomeča, daje mu platformu da maksimalno dođe do izražaja.

U kombinaciji s individualnom kvalitetom i dozom sreće koje Real oduvijek ima na svojoj strani, to je dovoljno za sakriti sve sustavne taktičke nedostatke koje ova ekipa konstantno prikazuje tijekom sezone. Povijesno, Realu su se problemi poput taktički slabijih trenera i nedostatka identiteta u igri češće manifestirali na ligaška natjecanja, dok je Real oduvijek bio građen za nokaut-fazu Lige prvaka.

Međutim, kakva god racionalna objašnjenja pronašli za ovaj Realov povijesno lud uspjeh, i dalje je nevjerojatno gledati kako objektivno lošija momčad prolazi u naredne faze natjecanja. Ako Real sve probleme uspije sakriti i u finalu protiv Liverpoola te ponovo postati prvak Europe, najpametnije će biti da svi zajedno poslušamo današnju naslovnicu Marce na kojoj piše: “Ostavimo bogu da objasni.”