MATJAŽ KEK

Kek kakvog niste upoznali: Punker sam i džezer, a Poljud mi je najdraži stadion

Kek kakvog niste upoznali: Punker sam i džezer, a Poljud mi je najdraži stadion
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

AKO je u Hrvatskoj nogometna javnost u posljednjim godinama oko nečega bila složna, onda je to Matjaž Kek. Koga god pitali, od Rijeke i Zagreba do Splita, gotovo svatko bi za legendarnog Slovenca imao lijepe riječi.

Živio je Rijeku 365 dana godišnje gotovo sedam godina, a onda je puklo - otišao je. Rijeku je napustio u seriji loših rezultata početkom sezone, a ostavku je podnio na konferenciji za medije poslije utakmice s Goricom i u tom trenutku, nakon svoje ukupno 273. utakmice na klupi Rijeke, označio kraj jedne ere.

Odmorio je neko vrijeme i nedavno preuzeo slovensku nogometnu reprezentaciju s kojom mu je cilj odvesti je na Europsko prvenstvo 2020. godine.

Slovenac se nakon nekog vremena šutnje ponovno oglasio u javnosti i za riječki portal Hoćuri.com, koji vode neki navijači kluba, dao opsežan intervju u kojem je otkrio Keka kakvog još nitko nije upoznao.

Intervju prenosimo u cijelosti.

Matjaž, predložili ste ovo mjesto. Često tu zalazite?

"Nemam pojma, prvi puta sam ovdje."

(smijeh) Ali zašto smo se onda tu našli?

"Pa, igrači tu dolaze. Ja niti jednom nisam bio, pa da vidim…"

Matjaž, znamo kako vam se sviđa jazz, kako je došlo do toga?

"Ma dobro sad, teško je reći. U Austriji sam bio u mogućnosti gledati uživo sve te velikane jazz glazbe, a nisam nikada bio stereotipni nogometaš, kako se ono reklo…?"

Fudbaler?

"E da, fudbaler…"

Možda ne znaju svi, ali vi ste bili i glazbeni urednik na radio-postaji. Možete li malo opširnije? Jeste li tradicionalist – jazz klasičar ili ste skloniji eksperimentalnijim formama, fuzijama?

"Ja sam klasičar. Miles Davis (koga sam imao privilegiju triput uživo slušati), Dizzy Gillespie, Coltrane, ali posebno cijenim i volim ženski vokal, Carmen McCrae, recimo. Uh, to mi je ipak najdraže. Mislim, slušam širok raspon glazbenih pravaca u jazzu, ali kada puštaš glazbu za širi krug ljudi, onda se ne baviš s tim što se tebi sviđa ili što ti se trenutno sluša. Ono, na početku kreneš malo ‘off’, no kako se večer zahuktava, onda moraš skrenut' u poznatije vode, da se tako izrazim."

Weather Report kao fusion, dakle, ne….

"A ne, ne…. Svakako, Joe Zawinul, kako ne… Iako je danas i to već postala klasika. Moram, doduše, priznati da u prvo vrijeme dok sam živio u Austriji ih i nisam pretjerano „šmekao”."

Vidimo, pratite scenu. Posjećujete li koncerte?

"Čuj, znaš da nisam bio ni na jednom koncertu otkad sam u Rijeci? Ne računam ono na Korzu kad smo dizali trofeje (smijeh)… ali inače sam često išao okolo. Ne znam, krenut ću sad pomalo, moram uhvatiti još neke izvođače uživo prije nego umru, dosta ih je otišlo u zadnje vrijeme. Ima i mladih nada. Možda skoknem do New Yorka, imam par dobrih prijatelja iz Ljubljane koji su me i uveli u sve to, Brane Rončel, koji je godinama radio Križanke, recimo Jaki promotori, da mi daju više informacija… mislim pratim, sada tehnologija omogućava da imaš sve u tren oka preko iTunesa i tih p……a, daleko od toga, ali uživo je uživo."

Kada smo kod tehnologije, što preferirate?

"Misliš, preko čega slušam glazbu? Nisam audiofil, uvijek me zanimao više sadržaj nego tehnička izvedba. Desetljećima sam imao onaj stari sustav, NAD. U zadnje vrijeme sam se ipak uhvatio da gledam malo te dizajnerske zvučnike i slično. Trenutno imam Bose."

Osim jazza, načuli smo kako volite i malo žešće note, navodno je hard rock u pitanju?

"Da, da…pogotovo u autu, obavezno. Nevjerojatno mi paše, ali ne samo hard rock kao takav, širi je to dijapazon te žešće glazbe."

Laibach?

"Mmm… nisu baš moj stil, malo mi je to… ma jednostavno, ne ide mi. Ja sam ti više za Pankrte bio. Jednom me Marinković (riječki novinar, op. a.) bio nešto slično pitao pa sam mu rekao kako mi se sviđa Clash, ali Pistolsi ne. Mislim kako me baš nije shvatio, onako me čudno pogledao… ali to ti je tako, ukusi. Ja preferiram da mi glazba nešto govori, rekoh – sadržaj mi je bitniji."

Kakav je Maribor grad, kažete da je sličan Rijeci. Rijeka je na glasu kao nekakav ‘crveni’ bastion, postoji li tu onda nekakva poveznica, da se tako izrazimo?

"Apsolutno. Gledajte, Maribor je bio čisto radnički grad, pa ni sada nema tu nekih novokomponovanih bogatuna. Onih par je odmah za Ljubljanu otišlo. Ma čitam sad i ove p…….e u riječkom škveru što se događaju; u Mariboru se isto dosta tih velikih tvornica zatvorilo. Eto, i problemi su nam slični."

Nismo htjeli ići u tom smjeru, ali kao ličnost ste baš povezali, možemo reći, i dvije nacije. Kad god smo u Sloveniji, na sam pogled riječkih tablica krene priča o Keku. Kako to?

"Ma dobro sad, pa nisam ja ništa posebno radio na tome. Možda je do komunikacije, do osobnosti, pa to ljudi onda prepoznaju… ne znam, nisam o tome razmišljao na taj način. Mislim, nije ni da sam imao problema, čak ni u početku kada bi ih čovjek možda i očekivao. Zbilja ne znam jesam li pet puta čuo da mi s tribina netko psuje slovensku mater ili takvo što, doista nisam. Nisam se htio eksponirati na takav način. Zvali su mene diplomati nerijetko u Zagreb na neke domjenke i slično, ali nisam išao. Ja sam nogometni trener, ne političar. Običan sam čovjek."

Sjećamo se ipak nekih izjava o žici na granici, to je definitivno političko pitanje. Što mislite o imigrantskoj krizi, općenito barem?

"Uh, ta izjava je bila zapravo lokalnog karaktera, odnosila se baš na žicu između Slovenaca i Hrvata. Vidite, ja znam ljude u tim krajevima s obje strane i ta žica im je konkretan problem. Evo anegdota, a vezana je uz to i ono maloprije što smo pričali. Dakle, ja sam iz čisto radničke familije, otac mi je radio u Ljevarni Maribor, a mater čitav radni vijek u ugostiteljstvu. Na ljeto smo išli na more u Novi Vinodolski, tamo je tatina tvornica imala odmaralište, odmah nasuprot onog otočića (San Marino, op.a.). Naravno, nije bilo autoputa, pa smo vijugali tamo kroz planine, i onda pogled pukne na more… Uf, to je nešto predivno bilo. I dan-danas je. No, htio sam reći, tamo je bilo i puno Slovenaca iz Ilirske Bistrice i bliže granici prema Rijeci. Bio sam mlad i začudilo me koliko njih se je u Rijeci školovalo, koliko je radilo i općenito bilo povezano na ovaj kraj. Zato mi se užasno dopao onaj grafit u Jelšanama, ‘Ker ljubezen ne pozna meja’. Možda će nekome biti patetično, ali meni nije. Pa i ja sam postao jedan od njih, ja sam isto stanovnik Rijeke i Maribora, ako me razumijete? Mater me u Mariboru pita gdje idem kad se pakiram za Rijeku, ja kažem doma. Meni je tu isto doma. Zato me užasno smeta ona žica, taman kad se skinem s autoputa prema granici, baš je grda. Sad o tim imigrantima, to je šira tema…"

Pa kada smo već načeli…

"Ma dobro, malo mi je to čudno, to su sve neki dečki u punoj snazi, mislim kako takva migracija nema baš nekog smisla, barem ja ne vidim što će iz toga dobro izaći, ali isto tako ne vidim kako će žica riješiti taj problem. Susjedi nikada probleme nisu riješili žicom, neće ni Amerikanci s Meksikom riješiti probleme zidom, nećemo ni mi ovdje. Mislim, razumijem, nacionalni naboj, patriotizam, pa i sam ga imam. Bio sam selektor Slovenije, to je u meni. Pogotovo sam taj nacionalni naboj doživio i shvatio u Hrvatskoj – igraš u Osijeku, Vinkovcima i Zadru, vidiš taj Vukovar i Škabrnju… Moraš razumjeti, moraš cijeniti. Samo, opet se ponavljam – te žice neće ništa riješiti, pogotovo među susjedima. Moje mišljenje."

A što mislite o politici u sportu? Kako biste se postavili kao trener u klubu kojim upravlja neki političar?

"Misliš da on donosi neke odluke? Ne znam, nisam bio u takvoj situaciji…mislim da se ne bih ni mogao naći, to dvoje ne ide zajedno."

Recite nam, Matjaž, jeste li stigli malo obići Rijeku i okolicu?

"Za svog mandata u Rijeci izašao sam van pet puta, a od toga triput na Korzo."

Znači samo red, rad i disciplina?

"Je, zbilja se puno radilo. Glava nam je svima bila 100% u nogometu, u NK Rijeci. Nije floskula… A i svi me znaju. I da sam išao u “štetu” odmah bi se znalo i pričalo “Kek ovo, Kek ono… Ne bi ni doma došao, a Gordana (smijeh) bi znala."

Pa dobro, morali ste izvesti Gordanu koji puta u restoran, evo može top 3 na širem riječkom području?

"Ajoj, ma nemoj te top 3, top 10… Uvijek nekog zaboravim pa se uvrijedi. Reći ću zato ovako: na potezu od Lovrana do Krka ima toliko dobrih mjesta za hranu i vino, ali mislim svjetskih mjesta, bez zezancije, da čovjeku nikad ne dosadi. Riba, meso, vino… vrhunsko."

Kad smo kod mesa, čuli smo kako ste obilazili opatijsku tržnicu?

"(smijeh) Ma to me pokojni Korado izludio… Ispričao mi priču o mesaru, velikom navijaču Rijeke i kako se čovjek ne može načuditi kako nikad kod njega ne kupujem meso. Stvar je u tome što ja zbilja rijetko jedem meso, preferiram ribu. E sad, ne da mi vrag mira i tako ja nekoliko puta virkam unutra u tržnicu, pa hoću-neću, ne mogu se domisliti. Onda sam jedan dan važno došao i pitao čovjeka je li on taj veliki navijač Rijeke koji se žali kako ne dolazim u njegovu mesnicu? Čovjek se sastavio od smijeha i odveo me van do Duletove mesnice. Naime, ja sam danima gledao u krivu mesnicu…(smijeh)"

Matjaž, s obzirom je ovo ipak mala sredina, je li Vam ostao koji riječki suvenir?

"Imam jednu kapu, sakrio sam je. Onu staru, sa znakom sa strane, ta mi je baš lijepa. Ostalo sam sve podijelio…"

To je ona iz Stuttgarta?

"Ma nije, ta je već bila isprana, kako se ono kaže? Požmarena, da. I vjeruješ mi da pojma nemam gdje je završila. Zbilja se ne sjećam."

Nijedna majica, dres…?

"Ima jedna trenerka, evo upravo sam ju sad ostavio na šanku jer sam je obećao jednom strastvenom navijaču (P., op. autora) koji me 6 godina naganjao za nju. Toliko je bio uporan da je skoro došlo do fizičkog obračuna…(smijeh)"

Vjerujemo …(viđeniji stariji pripadnik Armade, op. a. – smijeh)

"Ma rekao sam mu da dođe jedan na jedan, ali izgladili smo to na kraju, čovjek se čak i ispričao…"

To mu je sigurno bilo prvi put da se nekom ispričava…(smijeh)

"(smijeh) Ne znam, ali ta epizoda me naučila jednu važnu životnu lekciju. Možda i najveću stvar koju sam naučio u Rijeci – ne biti zlopamtilo. Ja sam užasno tvrdoglav i nakon ove epizode sjetio sam se jednog starog prijatelja u Mariboru s kojim ne pričam godinama. Mislim iz mladih dana još… I užasno mi to sad teško pada, moram skupiti hrabrosti i javiti mu se, pa što bude. Ne znam hoćemo li pričati, ali moram probati. Ne smije čovjek biti zlopamtilo… Puno gubiš."

Žalite li za čime u Rijeci? Krive odluke?

"Naravno da žalim, bilo je tu nekih stvari koje kad gledaš u retrospektivi, nisam samom sebi jasan. Gledaš snimku, jurimo rezultat i vidiš sebe kako mijenjaš u 88. minuti i hvataš se za glavu, čudiš… Ponekad je strah od ozljeda, a nekad si toliko unutra u meču, u taktici, u igri, a moraš se odmaknuti. Treba se i usavršavati, ostaviti si vremena za napredak jer nogomet stalno napreduje… ali to je takvih intenzivnih pet i pol godina u Rijeci bilo…"

Moramo pitati – omladinska škola?

"Je, to će me posebno pratiti, da nisam nekako zatvorio ciklus i afirmirao barem jednog igrača iz podmlatka. No, nije to baš tako jednostavno, puno toga radilo se u hodu, uspostavljan je sustav, a dok loviš naslov ili Europsku ligu, tko će ubaciti u takvu vatru nedokazanog dječarca, jer to su djeca. Možda se s tribina ili TV ne vidi… pritisak publike je velik i mora biti, ali tog mladog igrača, tog talenta treba netko i pripremiti."

Tko?

"Gle, u Rijeci se zna hijerarhija. Tako i treba biti. Omladinski pogon spada u domenu sportskog direktora, odnosno stručnog stožera u omladinskoj školi. E sad, jesam li pogriješio što pri 3:0 nisam ubacio kojeg juniora – jesam, priznajem. Kažem, nisam budala da ne vidim, ostat će malo ta knedla u grlu zbog toga…"

Ima li kakve naznake nekog skorašnjeg prvotimca iz te škole?

"Pa vidi se ipak rad; Pandur, Ristovski, mali Vuk… e, on je strašan potencijal. U dogovoru s onima koji mu vode karijeru je u Zaprešiću. Ja sam ga u početku sezone imao u krugu onih koji bi dobili minutažu. Trasiran je put u mlađim dobnim kategorijama i ti dečki su plod rada i doselekcije. Uzmite u obzir sve što se događalo Rijeci u SAMO pet godina… Građenje mladih igrača je dugotrajan proces."

Možda će novom treneru biti lakše staviti mlađeg igrača, s obzirom na kadar?

"Probajte me razumjeti, ja se prvo moram staviti u njegovu kožu, ne bi bilo korektno od mene to komentirati."

U redu, vratimo se još malo omladinskom pogonu, neki kažu da je riječki bazen deficitaran talentom u odnosu na neke druge u Hrvatskoj.

"Ne bih rekao. U Rijeci vlada velika glad za rezultatom i tu je teško mladom igraču prijeći iz juniora u seniore. Ne teško, nemoguće. Uvjeti su sada tu, radi se žestoko i to će morati izaći na vidjelo, prije ili kasnije. No čitao sam ja o Rijeci puno, želio sam znati, upoznati klub u dušu. Onda vidiš kako su velike riječke generacije nastale su iza golova i na šljaci Kantride, pa mora biti nešto i u karakteru. Podnijeti taj pritisak, te nedaće. Ne smije se tražiti alibi."

Možda se i omladina promijenila?

"A to sigurno, klinci više ne idu pješice na trening, ni biciklom ni busom. Roditelji vise na ogradi još dok su morčići… Ne znam, mislim da je to krivo, ali vremena su se promijenila. Trebamo se svi prilagođavati."

Možda su klinci danas komotniji?

"Ima toga, da. Sigurno su komotniji nego moja generacija. No, teško je suditi i sam sam roditelj, pa se uhvatim bezbroj puta kako svoje dijete vozim negdje jer je eto, kiša, pa gdje će sad…"

Igra li ipak novac presudnu ulogu? Traže li roditelji rješenje svoje financijske situacije preko talentirane djece?

"Teška tema. Bio bih lažac kada bih rekao kako toga nema, ambiciozni roditelji, slatkorječivi posrednici… Mnogi od njih se polakome i premladi odu na zapad. Ne znaju jezik, ne znaju mentalitet, drugačije su metode rada. Mnogi se pogube, izgube najbitnije godine za afirmaciju, pa se onda pokušavaju vratiti u HNL, a nije to baš tako lako. Ponekad nemaju ni sreće, evo mali Mitrović što je slomio nogu. Koliko će njemu trebati da se vrati? U najbitnijem trenutku u karijeri – ozljeda. Kažem, teška tema."

Pritisak? Tribine, elektronski mediji… Danas je teško pobjeći u izolaciju?

"Gotovo je nemoguće formirati seniorskog igrača u tinejdžerskim godinama, ne na ovoj razini. Zato smatram da je ovo s posudbama jedan realan, pravilan razvojni put za mladog igrača."

Rijeka 2?

"S trenerske strane sigurno je lakše kada igrače imaš na oku u drugoj momčadi, ali uvijek se postavlja pitanje isplativosti. To je realnost, nema tu kukanja. Mislim, i posudbe koštaju, ali bolje je ipak da igraju prvu slovensku ili hrvatsku ligu na posudbi nego treću hrvatsku. To isto treba gledati."

Jesu li nam neki potencijalni prvotimci ipak otišli zbog te politike?

"Ma ne. Mislim, kakva bih ja budala bio da ne ostavim nekog megatalenta u prvoj ekipi, pa nije Kek baš toliko lud, ej! Nekad je ono što ste rekli, kompleksi roditelja, nekad ti posrednici… Puno neugodnih situacija tu bude. Evo, koliko ih je otišlo u Italiju? Gdje su sada?"

Svugdje i nigdje.

"Upravo tako. Meni je jedino žao što se nijedan klub iz regije nije uhvatio suradnje s Rijekom, da bude ‘feeder’ klub. To bi puno značilo. Ali puno je to strana koje se moraju po(d)miriti."

Kada već spominjemo menadžere, koliki je njihov utjecaj na igrača, na momčad?

"Ha, čuj da sad ne bi ispalo krivo. Ja njih baš i ne volim, mislim, ljudi rade svoj posao i razumijem to, ali meni su smetnja. Teško je trenirati igrača kada mu glava nije 100% ‘unutra’. A vjeruj mi, ja niti jedan ugovor igrača u životu nisam vidio. Mene to ne zanima. Sve te kuloarske priče onda što se šire putem tih posrednika, odbija me to."

Je li s uspjehom Rijeke postalo lakše ili teže doći do igrača?

"Teže. Svi vide Rijekine uspjehe u zadnje vrijeme i onda samo gledaju koliko će Rijeka dati novca pa se licitira, igraju se igrice… Sad su se digli i Osijek i Hajduk, pa je i s te strane teže dovesti igrača."

Spomenuli ste Osijek i Hajduk, dojam je kako se i samo tržište suzilo? No, nije li se, također, očekivalo da će se sama činjenica hrvatskog finala SP bolje unovčiti, što je, evidentno – izostalo?

"Apsolutno. Nije to samo Osijek i Hajduk, to je na svjetskoj razini. U nogometu je puno novca i iako ga ima sve više, ne troši se ni euro uludo. Evo, bilo je priče oko Bradarića. Nije to kao nekada da su se milijuni davali zbog pola sata na utakmici SP. Igrači se prate mjesecima, godinama čak – sad i od najmlađih dana, sve se zna."

Smatrate da je klupska struka odradila dobar posao?

"Znao sam ja kritizirati i Damira i Srećka, ali ono što su oni radili, ja to ne bih mogao. Općenito, nisu napravili dobar posao – napravili su ODLIČAN posao."

Hajdemo malo onda još o transferima, kad smo već zapeli…

"Ma možemo… Pazite, mi smo sve odluke donosili u četvero, nije tu bilo konflikta, ali bilo je puno razgovora, promišljanja, argumentiranja i preispitivanja. Sad, jesmo li uvijek baš pogodili… O tome se da raspravljati, ali u globalu smatram da je napravljeno puno više dobrih nego loših poteza."

Bilo je tu svega, recimo ona situacija s Tomasovim i Kvržićem?

"Prvo bih samo htio reći da nikakve svađe tu nije bilo. Nikakve. Sve je odrađeno maksimalno korektno i od strane kluba i s Marinove strane. Da je to bila jedna od onih teških odluka, jest. Teške su to odluke, neke tek s protokom vremena vidiš jesu li bile dobre ili loše. Kao i s puno igrača i s Marinom je bio dogovor da će ga se pustiti kad dođe prava ponuda. Moraš misliti i na financijske prihode kluba, na kvalitetu momčadi, na karakter… Ma sto stvari. Nekada je takva situacija da moraš pojesti g…o, što se kaže. Hijerarhija je u Rijeci tako postavljena, ne može igrati 20 igrača. Evo, takoreć smo Mišića vratili iz mrtvih. Znate li koliko nam je ljudi reklo kako nismo normalni!? E, ali tu je odigrao njegov karakter. Čovjek nije imao pojma hoće li biti pozvan na sljedeći trening, a on s curom nađe i iznajmi stan. On se htio tu dokazati pa makar se slomio. I vratilo mu se. Kad vidiš takav pristup igrača, ne možeš ne vjerovati u njega."

Puno ste pažnje pridavali karakteru igrača, neki bi rekli i više nego kvaliteti?

"Ma ne. Jedno bez drugog ne ide."

Evo, odmah nam je na pamet pao Maleš.

"Mate je primjer toga. Bilo mi je jako žao zbog onog u Kini… Fantastičan igrač i čovjek."

Jeste li pomislili protiv Sarpsborga: ‘Eh da mi je jedan Maleš?’

"Sanjao sam ga i to ne jednom (smijeh)… Igrao bi mi Pave s njim u sredini, znaš? Sjetite se Milana i pobjede na Rujevici. Slobode koju je Pave imao uz Maleša uz sebe. Nisu bitna tu imena, bitni su i profili igrača, netko je uz nekoga (figurativno) igrač manje na terenu, a uz drugog igrača ‘reprezentativac’. To su oni detalji, stvari koje prosječnom navijaču lako promaknu. Da, probali smo ga dovesti, ali ponudili su mu puno bolje uvjete u Rumunjskoj. Neka mu je sa srećom."

Kada smo kod karaktera, što nam možete reći o Moisesu?

"A što reći. Čovjek je (do)kapetan u jednom Palmeirasu, nakon onakvih ozljeda on se vrati i pokazuje klasu… Iskreno, uopće mi nije jasno kako se obreo kod nas. Ludilo."

Kontroverze oko pojačanja iz Lokomotive i Dinama?

"Kontroverze? Ako ih je bilo, mislim da su ih dečki brzo razuvjerili predstavama na terenu. Pazi, meni je jednako čudo bilo kada su došli Tomečak i Maleš, o Kramariću i da ne govorim. Mislim, imali smo mi sreće i s Leovcem, Gorgonom… To odmah vidiš da su klasa iznad i tu treba predsjedniku i sportskom direktoru skinuti kapu. Nije to lako bilo realizirati."

A Franko i Brada?

"Eh, oni su meni odmah zapeli za radar, samo trebalo je tu prvo obrlatiti Damira i Srećka, a potom i ostale… Dugo su se ti transferi kuhali, mislim da nemate pojma koliko je tu posla iza kulisa."

Je li Franko onaj “jedan” igrač kojeg ste baš htjeli?

"Paaa, može se reći tako. Ali moralo je sazrijeti i vrijeme da ga se dovede. Dok je bio u Hajduku to nije bilo moguće, poslije se njegova karijera razvijala na način da nam je bio i financijski prihvatljiviji, ali i on sam je u Rijeci vidio svoju priliku. Može se reći da je došao u idealnom trenutku i ušao u povijest."

Je li bilo realne mogućnosti dovesti neko doista zvučno ime?

"Jelavić. On je bio zbilja blizu. Bilo je i nešto stranaca, ali i još puno više šupljih priča i podizanja cijene."

Kreilach?

"Nije bilo šanse, dečko je otišao u MLS, po meni jako podcijenjenu ligu, to je bilo nerealno. Inače fenomenalan čovjek, primjer kako nadići svoje limite. Ma, vidiš kako on priča o Rijeci iako je na drugom kraju planeta… To je karakter."

Nikako da se maknemo od tog karaktera, šampionska generacija slovi upravo za takvu. Mnogi smatraju da to nije bila igrački najjača Rijeka u vaše doba, a ipak se okitila dvostrukom krunom?

"Pa dobro, ne bih tako rekao… Činjenica je kako je teže spojiti karaktere nego nogometne kvalitete. Mi smo to ljeto imali kolodvor u svlačionici, otišao je najbolji igrač… Rijeka je rušila tabue. Iako, pogriješili smo što smo nakon par uspješnih prijelaznih rokova uzeli taj recept zdravo za gotovo i očekivali da će se dogoditi isto. Evo, prošli rok je bio navodno odličan i svi vidimo kako je završilo. Poanta je u tome da neke šablone, nekog modela uspjeha nema. Jedina konstanta je neprestana prilagodba."

Najteži trenuci u Rijeci?

"Uh, bilo je neprospavanih noći. Onaj Aberdeen recimo, gazimo ih prvih pola sata, stative, i onda stave tri komada, dođe ti da se objesiš. Ili ona Lokomotiva… Duge budu te noćne vožnje s Kantride u tim situacijama, misli se roje u glavi. A tek na početku, dignemo se ujutro i onda moramo pronaći teren za trening, dva sata do treninga mi nemamo pojma gdje ćemo trenirati. Kamp, nemoguće je opisati važnost kampa."

Razlika između Rujevice i Kantride?

"Meni je najdraži Poljud. Tamo nisam niti jednom izgubio (smijeh svih prisutnih). Ma meni na liniji dolje je u principu svejedno, a iskreno smatram privilegijem što sam doživio obje. Kantrida je legendarna, na Rujevici smo dobili potrebno za trening, a u krajnjoj liniji, Rijeka je tamo osvojila prvenstvo."

Simbolično, zadnja pobjeda bila je na Kantridi protiv Maribora?

"Pa je, tako je ispalo. Da moja zadnja pobjeda na klupi Rijeke bude protiv mog Maribora i to na Kantridi. Mislim kako je ta utakmica dokaz da ova momčad ima kvalitetu, da može puno bolje. Jedna pobjeda je potrebna, da jedan igrač lupi šakom u stol i kaže: ‘Ajmo sad!’ Puno je u tu utakmicu uloženo emocija, a bome i diplomacije. Nije sve išlo tako glatko, nisu svi bili u početku oduševljeni s tom idejom, ali sam doista zahvalan i Rijeci i Mariboru i pogotovo Armadi na organizaciji. Mislim da je to bilo dostojno obilježavanje ovog zlatnog razdoblja Rijeke i dostojan naklon Kantridi uz koju navijače vežu velike emocije. I pazi sad. Zove me prijateljica iz Maribora ono kad je bila nevera, kaže: ‘Matjaž rasturilo Prasac!’ Ja si prvo mislim koji prasac i onda se sjetim (lokal Morski prasac, op. a.)! To su velike stvari, to kad se ljudi tako upoznaju, vežu, prate… U Sloveniji je Rijeka velika stvar, svi pitaju…"

Kažete, zlatno razdoblje. Što sada, kako dalje?

"Rekoh, mislim da ova momčad vrijedi više, ali ne bih sada s ove pozicije prosipao naknadnu pamet. Meni je, a možda i svima nama, ova sezona došla malo kao otriježnjenje."

Zamjerate li nekome nešto?

"Ne. Doista mislim da bih bio mali čovjek da se sad idem obračunavati preko novina kako bih sačuvao ego. U ovakvim situacijama normalno je da su tenzije povišene, pa se ljudi i posvađaju. Uostalom, na kraju sam sigurno i ja imao nekih krivih poteza. Kako se ono kaže, ja sam tu ostavio kosti, proveo hrpu neprospavanih noći, i ne bih mijenjao ništa od toga. Nizašto. To je fakat način života. Mislim da sam sada shvatio što to znači."

Zamjerate li što sebi pri kraju?

"A čuj, već protiv Lutona sam vidio kako to neće biti dobro. Ti si bio gore, vidio si sve. (obraća se jednom od nas, op. a.). Smatram kako sam se morao bolje prilagoditi onim igračima s kojima sam raspolagao… Preuzimam to na sebe."

Možda je bilo lakše kada su pri ruci bili igrači koji su iz aviona mogli uskočiti u prvu momčad? Mislimo na Kneževića, Samardžića i Andrijaševića.

"Sigurno da je. Sigurno… Posebno su Dario i Miral bili bitni za odgoj (mladih) stopera i u konačnici za njihove transfere i blagajnu kluba. Dario? Taj dečko je nevjerojatan, vratio se je iz Italije kada nitko nije vjerovao u Projekt. U svoj klub. Eee, čovjek je igrao u Juventusu, praktično je legenda u Livornu, imao ponude za jače klubove od nas i došao je u vrijeme kada se nas gledalo i s podsmijehom. Njegov doprinos se možda premalo vrednuje. Da nije bilo bolesti, dao bi još i više. O Frankovom doprinosu osvajanju naslova da ne pričam. Tu se opet vraćamo na karakter…"

Dobro, nećemo više. Ili hoćemo. Zuta. Koja je tajna? (smijeh)

"To je možda i najveći profesionalac kojeg sam trenirao. Nevjerojatna disciplina i snaga volje. Naravno da ima svoje limite, ali to koliko je on napredovao svojim trudom, radom i pristupom, to je za udžbenike. Je da mi je došlo ponekad da uletim u teren i ugrizem ga za vratnu žilu (smijeh), ali onda dođe do frke i kažeš dečku da ode na desnog beka i on mirno ode i odigra najbolje što može. I bude dobro. Vele mu da ga neće biti 3 mjeseca, on radi po 15, 16 sati na dan i vrati se u mjesec dana. Na kraju krajeva, moglo se vidjeti moje veselje kad je zabio gol, možda najbolje opisuje moje mišljenje o tom dečku."

Važan kotačić šampionske sezone?

"Apsolutno. Često nepravedno podcijenjen i kritiziran, ali bez njegove odgovornosti, stavljanja sebe u službu ekipe, ne bi niti neki drugi iskočili. To su i tribine to prepoznale."

Bekovi su bili Rijekin forte u vaše vrijeme, Ristovski i Vešović su otišli, Zuta bi također mogao. Nasljednici?

"Čujte, svi ti dečki koji su došli imaju neku kvalitetu, nekakav potencijal. Na njima je koliko će ga razviti i u kojem će smjeru ići. Oni moraju shvatiti da je Rijeka odlična odskočna daska za zapadne zemlje, jer ruku na srce, teško se iz Crne Gore ili BiH stiže u Italiju ili Njemačku. Isto vrijedi i za malog Mamića iz Intera. Dobro, njemu nije lako zbog prezimena, ali neka se čeliči (smijeh). Šalu na stranu, znate kakvo je stanje s lijevim bekovima na tržištu. Pročešljali smo sve – triput. Realnost je takva kakva je i treba se prilagoditi."

Hoćete li i kada svratiti na utakmicu Rijeke?

"Uh. Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Doista sam se vezao, nije fraza. Teško bi mi bilo sada otići na Rujevicu, jako teško. Ne znam kada ću, iako sam često u Opatiji. Gnjave me doma kamo ću stalno dolje, tek sam se vratio… Samo im kažem: ‘Način života’ (smijeh)… I zbilja je."

Pa dobro, rekli ste nam kako pri povratku u Maribor odmah idete po skije i pancerice i pravac Pohorje. Mogli biste do Platka?

"Znaš, bio bi red. Išao sam biciklom na Učku i onda malo dođe čudno kad vidiš da si tu bio tolike godine i nisi otišao do Platka. Budem. A to Pohorje, to je nama Mariborčanima dnevni boravak. Još su moji imali kuću u podnožju. Koliko smo puta, dok sam bio mlad, bježali kroz prozor gore da trener ne zna, a znate šta sve ide uz skijanje (smijeh)."

Strastveni ste skijaš, ko i svi Slovenci….

"Štajerac! (smijeh). Pa, sigurno, a meni je na pedagoškoj skijanje bio i predmet… Ali uz nogometnu karijeru ne ide zbog rizika od ozljeda…."

Planovi za budućnost? Ponude?

"Ne znam, zbilja ne znam. Možda bude boooomba uskoro (smijeh – u vrijeme intervjua nije bila obznanjena Kekova nova funkcija slovenskog selektora op. a. )… Šalim se, trenutno zbilja ne znam. Plan je odmoriti se malo. Odvesti Gordanu u New York."

Može nekoliko brzopoteznih za kraj?

"Pucaj (smijeh)."

Odojak ili Janje?

"Janje."

Romario ili Bebeto? Pazite, ovo je trik pitanje?

"Bebeto."

Dobro je, izvukli ste se (smijeh)

"Od čega?"

Bolje da ne znate… Bled ili Bohinj?

"Bohinj."

Laško ili Union?

"Union."

Cice ili guzice?

"I treće… (smijeh)"

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara