HAJDUK

Koliko je duga ta cesta Hajduka?

Koliko je duga ta cesta Hajduka?
Foto: Milan Sabic/PIXSELL

"IMA JEDNA duga cesta" pjesma je koja se proteklih godina učestalo pjeva na Hajdukovim utakmicama. Ona simbolizira Hajdukov trnoviti pokušaj da se kroz procese demokratizacije i transparentnosti u upravljanju, klub konačno riješi svih loših poteza koji su ga prije deset godina doveli na rub propasti.

Pritom se među navijačima često postavlja pitanje koje se na prvu čini logičnim, ali je potpuno promašeno - koliko je ta cesta duga? Posljednja zbivanja u Hajduku pokazuju da Hajduk uopće nije na cesti. On se nalazi na kružnom toku u kojem naizgled vječno kruži oko posljedica katastrofalnih poteza klupske sportske struke i nelogičnih odluka koje ne ulijevaju nadu da će teškim vremenima ikad doći kraj. Imenovanje Igora Tudora kao novog/starog trenera samo je još jedan odlomak u priči koja nema kraja i logičan završetak još jedne sezone besmislenog upravljanja.

Kontinuitet je na Poljudu floskula

Uoči sezone, ciljevi su bili poprilično jasni. Prvi od njih je bio potrajati u europskim natjecanjima što dulje. Drugi cilj bio je osigurati drugu poziciju u prvenstvu koja će naredne sezone donijeti i kvalifikacije za Ligu prvaka te potencijalno mnogo obilniji financijski kolač i priliku za iskorak u Europi. Treći cilj koji se naslanja na priču o Hajduku kao procesu, jest implementirati stil igre koji će preferirati igrače iz vlastite akademije. Time se ne osigurava samo dobrobit za prvu momčad, nego i porast vrijednosti igrača kako bi Hajduk mogao namiriti najbitniju financijsku stavku HNL klubova - prodaju. 

Nakon što je Hajduk doživio debakl i ispao od malteške Gzire već na prvoj europskoj prepreci početkom sezone, bilo je jasno da će Siniša Oreščanin to morati platiti odlaskom, iako je njegov Hajduk po kvaliteti igre i smislenosti bio iznad svega što su pružili njegovi prethodnici i sljednici. Nakon neuspjele kampanje Damira Burića pod kojim je Hajduk igrao očajan nogomet, Hajdukova uprava dala je novu šansu Igoru Tudoru. 

Hajduk je znao da s njim dobiva trenera koji je po svom shvaćanju igre iznad prosjeka, ali isto tako i tempiranu bombu kojoj tvrdoglavost ne dozvoljava da se na jednom mjestu zadrži dulje vrijeme. Što danas Hajduk ima u odnosu na početak sezone, u kontekstu postavljenih ciljeva i povučenih poteza? 

Za početak, Hajduk je u potpunosti promijenio stil igre.

Tudorovih 3-5-2 su sasvim suprotni od onoga što je momčad radila tijekom priprema i prvog dijela sezone, a neuigranost između linija barem djelomično proizlazi iz sasvim novih zahtjeva koji su postavljeni pred igrače. Može li postojati kontinuitet igre, pa onda i rezultata u svlačionici u kojoj su u nešto više od godinu dana promijenjena četiri trenera sasvim drugačijih filozofija i ideja? I ako ne može, a to je vrlo jasan odgovor na to pitanje, kako se promjene trenera uklapaju u priču o procesu koji je cesta za koju samo treba strpljenja? 

Mladi su tu da sjede na klupi

Promjena stila igre izazvala je i velike kadrovske probleme. Čak tri pojačanja - Dolček, Čolina i Simić, ukupno plaćena gotovo dva milijuna eura, nisu još ni jednom startali od prve minute pod Tudorovim vodstvom. To je posebno problematično kod Čoline i Dolčeka, mladih igrača koji su dovedeni zbog svojeg potencijala i koji su po svakom kriteriju trebali biti klupski projekti za stasanje i prodaju. Ono što čudi još više je to što poziciju na lijevom boku (koja je Čolini primarna, a Dolčeku sekundarna) pokriva Tahiraj koji je po vokaciji krilni napadač. I to radi prilično loše. Posebno je nejasna priča o statusu najvećeg talenta u ekipi. 

Darko Nejašmić, standardni mladi reprezentativac i sjajan centralni vezni igrač postao je u protekle dvije sezone nosioc Hajdukove igre. Nejašmić je na klupi, a nije do kraja jasno koji su razlozi za to i jesu li samo igračke prirode. Ako je takav postupak opravdan jer nijedan igrač nije iznad kluba, nije li Hajduk Tudorovim imenovanjem doveo u direktan sukob trenera i upravu kluba koja će morati zakrpati ogromnu rupu u proračunu ako Nejašmiću padne vrijednost, ili se uopće ne proda? Prodaje Palaverse i Bradarića donijele su Hajduku oko 15 milijuna eura i klub nema luksuz micanja svojih najvrjednijih eksponata iz izloga. Pritom je ključno ime Hajduka postao Hamza Barry, igrač kojem za tri mjeseca istječe ugovor.  



Mogu li istinu govoriti oni koji promoviraju rad akademije i oslonac na mlade igrače, a istovremeno imenuju trenera koji tri najveća talenta u momčadi drži na klupi i njegovo poimanje nogometa i kvalitete mladih igrača uvelike se razlikuje od onog što producira Hajdukova škola? 

Konačno, Hajduk pod Tudorom ne igra ništa bolji nogomet nego pod Burićem, a bilježi slabije rezultate. Ono što zabrinjava je to da nagla promjena sustava u kojoj tek mali broj igrača izgleda dobro nema jasnu ideju koja bi nudila nadu da će stvari uskoro krenuti na bolje. 

Hajduk nije na dugoj cesti, nego kružnom toku

Ako Hajduk ne osvoji drugo mjesto, bit će to njegov veliki poraz, možda i najveći u eri "narodnog" kluba. Razlog za to nije samo propuštanje svega onog što druga pozicija nudi, već i znanje da je to isključivo njegova krivica. Kontinuitetom čudnih, nedosljednih i promašenih odluka umanjili su sportsku vrijednost momčadi, a posljedice bi mogle biti puno teže od gorkog okusa nedavnih poraza protiv Dinama i Rijeke. Pritom je Tudor od svih protagonista najmanje kriv - on je bio tek još jedno ad hoc rješenje kod kojeg je uprava zažmirila i molila se za najbolji mogući ishod. 

S takvim upravljanjem, Hajduk ne može zakoračiti na dugu cestu - može se tek nastaviti voziti u kružnom toku. 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara