Kovač nema igru. Gdje je pogriješio Bayern i zašto je tako dosadan?

Kovač nema igru. Gdje je pogriješio Bayern i zašto je tako dosadan?
Foto: EPA

NIKO KOVAČ nastavio je loš niz s Bayernom (1:1 s Ajaxom u Ligi prvaka) i nije pobijedio već tri utakmice. Ipak, puno više od toga treba brinuti igra njemačkog prvaka. Ona ne postoji. 

Gdje je Bayern pogriješio? 

Strašno je da s ovakvim igračima u sredini nemaju povezanost 

Bayern pod Kovačom forsira izrazito direktne, jednostavne napade u kojima je primarni cilj što prije gurnuti loptu na krilo. Takva strategija nudi brži prijenos lopte u suparničku polovicu, ali geometrijski daje mnogo manje mogućnosti izgradnje kvalitetnog napada. Na rubu je blasfemije da momčad koja u svojim redovima ima Thiaga Alcantaru, Jamesa Rodrigueza, pa čak i Leona Goretzku, nema nikakvu povezanost u posjedu u sredini terena. Dva "kruto" postavljena središnja vezna igrača u krilu obrane, izolirana krila uz aut liniju i Muller koji se sve teže snalazi u ovom sistemu ostavljaju Bayern bez puno opcija - jednostavno fali igrača koji su u pozicijskoj prednosti da primanjem lopte slome suparničke linije. Posebno je teško gledati sjajnog Thiaga koji je istovremeno i vrhunski razigravač, ali i dribler koji zna zadržati loptu, kako se bespomoćno okreće s loptom u krug da bi je uvijek iznova vratio beku kao jedinom slobodnom igraču.



Ideja s brzim forsiranjem velikog volumena završnice koja ima malu vjerojatnost uspjeha nije sama po sebi nužno loša, ali je u kontekstu Bayernovih mogućnosti nelogična. Niko Kovač danas vodi Bayern München, ali se i dalje ponaša kao da vodi Eintracht. I uz dužno poštovanje prvom njemačkom finalistu Kupa prvaka, Bayern ne predstavlja samo odgovornost uzimanja trofeja. Vođenje Bayerna sa sobom mora nositi breme i poruku dominantnosti i stila koji gazi suparnika. Prvi put u mnogo godina, Bayern je u Ligi prvaka na domaćem terenu bio u potpunosti inferioran klubu koji nije ni blizu svjetskog vrha. 

Obrana kao znak za zabrinutost

Više od problema u napadu, za koji se uvijek prilikom promjene trenera mora tolerirati duži period da bi počeo ličiti na nešto, brine igra u obrani. Bayern je kao organizirana momčad djelovao u prvih 15 minuta kada su intenzivnim presingom uspjeli provocirati suparničke greške. Nakon toga su nestali i u tom segmentu, a baš kao i u napadu, ranjivi su upravo u sredini terena. Muller konstantno kasni pomoći Lewandowskom koji ne može sam napasti oba stopera. To otvara rupu iza njihovih leđa za jednog od suparničkih veznih igrača. S obzirom na to da Kovač inzistira na pritisku "na čovjeka", njega uvijek prati jedan od dvojca Thiago-Martinez, što ovog drugog ostavlja samog na ogromnom prostoru - partner iz veze je predaleko, a krila ostaju fiksirana na suparničke bekove i ne zatvaraju sredinu terena.

Ako presing kasni, bolje da ga nema 

Ponovno, i "igra na čovjeka" je apsolutna legitimna obrambena strategija, ali njezina poanta nije da se tvrdoglavo i uporno prepušta sredina terena suparniku samo da bi se "ispoštovao" dogovor o presingu koji kasni. A ako presing kasni, bolje da ga nema. Ajax je veći dio utakmice sasvim dobro kontrolirao posjed i razvlačio Bayern kod kojeg je između Lewandowskog i stopera znalo biti i po 50 metara razlike po dužini terena. A ako Ajax, s ipak ograničenim talentom za ovu razinu može dominirati na Allianz Areni i stvoriti nekoliko izrazitih gol šansi, što bi bilo da se sinoć na suprotnoj strani našao Real Madrid, Manchester City ili Liverpool?

 


Bayern mora pogledati na kalendar. 

Bayernov problem je godina na kalendaru. Izolacijska igra na Robbena i Riberyja prolazila je kad su bili na puno višoj točki svoje karijere i forme nego danas. Igra u napadu je, što je apsurdno, ponovno prilagođena njima kao da se radi o 2013. godini. Time ne samo da se zanemaruje kreativni potencijal njegove vezne linije, već i Mullera čini gotovo pa beskorisnim. Za čovjeka koji živi od toga da drugima stvara prostor, ili koristi sitne rupe koje mu suigrači otvore, ovako krut sustav jednostavno nema adekvatnu ulogu. Niko Kovač ima realan problem u igri, ali je to daleko od prave uzbune, osim u slučaju neočekivanih novih kikseva koji bi doveli u pitanje dominaciju na domaćem planu. Ali bez obzira na posao koji Niko Kovač odradi u svojoj prvoj sezoni u Münchenu, najveći dio krivice snosi Bayernova uprava. Kada su odlascima Alonsa, Schweinsteigera i Lahma gradili neki novi Bayern, nisu zauzeli jasnu putanju. Nakon dugo vremena, bio je dojam da Bayern ne zna gdje želi biti za pet godina. Dovodili su mlade i potentne igrače, ali su nakon Pepa dovodili Ancelottija koji je zapravo ultimativni nogometni makijavelist i tip koji bi i danas u busu vjerojatno teško prepoznao Niklasa Sülea ili Renata Sanchesa. S druge strane, dovodili su premalo velikih, pravih pojačanja koji ih mogu zadržati u krugu od nekoliko favorita za osvajanje europske titule. A i one koje su dovodili, koristili su na vrlo upitan način.

Zapravo, današnji Bayern je, i kadrovski, i idejom, i postavkom na terenu, nevjerojatno sličan onome iz 2013. Tako je postao kao film koji ste nekad s oduševljenjem pogledali najprije s curom u kinu, pa onda sami još četiri puta, da bi vam svakim idućim gledanjem ushićenje proporcionalno opadalo, sve dok ne bi postao totalno dosadan i predvidljiv. To je Bayern danas, dosadan film kojem znate i početak i razvoj priče i sve glavne likove. Ljepota nogometa je u tome što uvijek ostavlja mogućnost drugačijeg i iznenađujućeg kraja. Kovačeva misija leži upravo u tome da Bayern učini uzbudljivom ekipom koju ćete ponovo sa zanimanjem gledati kada stigne subota, utorak ili srijeda. Pred njim je sezona istine koja će dati odgovor na pitanje može li biti redatelj na najvećoj sceni, tamo gdje je margina za grešku mala, a odgovornost velika. Ta misija je izrazito teška, ali baš zato trener Bayerna ne može biti svatko. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara