Kralj
KAD BI SE snimao fikcijski nogometni film u kojem igrače možete proizvoditi u laboratorijima, oblikovati ih prema svojim željama skrojenim na temeljima znanstvenih istraživanja, najbolji eksponat i superjunak bio bi dvojnik Cristiana Ronalda. Zbog toga jedan takav film nije potreban, jer u stvarnosti već postoji jedno takvo biće.
Ma kakve godine, i dalje sam Kralj
Prije nešto više od mjesec dana Portugalac je proslavio 34. rođendan. Ušao je u one godine kada su se velikani poput Zinedinea Zidanea opraštali od nogometa, oni poput Xavija osjećali toplinu klupe za rezerve, oni poput Ronaldinha tražili sreću daleko od europskih terena, a oni poput Thierryja Henryja odlazili podizati popularnost po zemljama gdje nogomet nije "broj 1". Nema potrebe tražiti druge primjere, svakako je manje izuzetaka, jer kad pregazite 33. ili 34. godinu, samo razmišljate o kraju. Ako se ne zovete Cristiano Ronaldo.
U dobi koja ga je stigla, u klubu čiji je igrač postao tek prošlog ljeta, u ligi koju igra prvi put, Ronaldo ima 19 golova i 10 asistencija u 26 ligaških nastupa. Ako je već postojao, a jeste, onaj glas koji govori da je došao u klub koji bi i bez njega bio najbolji u Italiji, kako onda objasniti ono što smo vidjeli sinoć u Torinu? Zar smo mogli otpisati Cristiana Ronalda nakon onog poraza u Madridu od Atletica 2:0?
Divili smo se granitnoj Atleticovoj obrani, tim bolesnim brojevima Jana Oblaka koji je u Torino stigao s papirom na kojem piše: "U zadnjih 100 utakmica moja momčad je 55 puta sačuvala mrežu, a samo 16 puta primila više od jednoga gola". Ili, preciznije, jedan podatak koji će još više pridonijeti ovom kontekstu - Oblak je u 197 nastupa za Atletico do uzvrata s Juventusom samo osam puta primio tri ili više golova. Samo osam puta u 197 nastupa! Juventus mu je za plasman bez da ode na produžetke ili penale morao zabiti barem tri gola. Zabio je tri. Zabio ih je Ronaldo.
Što je izazov veći, on je bolji
Toliko je već tekstova i hvalospjeva napisano o Ronaldu, toliko će ih još biti napisano, ali zaista, kako vrijeme prolazi, nakon svega što je učinio, lako se uhvatiti u razmišljanju u kojem sebe pitate hoće li Ronaldo i dalje nuditi nezaboravne predstave, hoće li moći nadmašiti one najveće koje je ostvario kao igrač Reala i Manchester Uniteda. Utakmica protiv Atletica spada među njegove najveće u karijeri. Nije pretenciozno to reći bez obzira na to što se radi o čovjeku koji je osvojio pet puta Ligu prvaka i jedanput Europsko prvenstvo. Nije, jer kad uzmete u obzir njegove godine, pritisak koji mu se stavlja na leđa, poraz iz prvog meča i defenzivnu snagu protivnika kojem je njegov klub morao dati minimalno dva gola, onda shvatite koliko je velik Ronaldov "kroše" u Atleticovu "granitnu bradu".
Taj kroše, ta tri gola mogu biti povod za jedan poseban dokumentarac, za znanstveno djelo. Dalo bi se tu raspravljati o mnogim stvarima, o fizičkoj snazi jednog starijeg sportaša, o njegovoj moći prilagođavanja na različite sustave i kulture, o njegovoj psihičkoj snazi da bude najbolji kada je pritisak najveći, o njegovoj sposobnosti da lomi i protivnika od kojeg mora biti brži i protivnika od kojeg mora biti jači i protivnika od kojeg mora biti vještiji.
Ronaldo je protiv Atletica morao igrati na mišiće. Jasno, kad igrate u ekipi koja dolazi iz Italije i koju vodi stručnjak poput Maxa Allegrija, neophodno je da taktički djelujete besprijekorno, da pridonosite igri u posjedu lopte, da budete mudri, ali je ključ Juventusove pobjede ležao u snažnim duelima unutar Atleticova šesnaesterca.
Neprestani napredak
A tamo je Ronaldo izborio onaj poništeni gol na početku utakmice, tamo je dva puta skočio i matirao Oblaka. I da ne bi ostalo na tome kako su iz Juventusa "prodali" foru Atleticu za onaj prvi gol gdje se tražio "mismatch" Ronalda i Juanfrana - Juventus nerijetko tako lomi protivnike kada traži Ronaldov ili Mandžukićev skok nad protivničkim bekom - portugalski stroj se potrudio drugim golom objasniti kako je nezaustavljiv. Kod drugoga gola Ronaldo se nalazio između Diega Godina i Josea Gimeneza, koji se valjda u zračnim duelima bolje snalaze od Boeinga, a oni mu nisu bili prepreka da loptu smjesti iza željene crte.
Ta njegova sposobnost da ne mora nužno tražiti protuotrov za najjače protivničko oružje, nego jednostavno da ga napadne istim oružjem, samo jače i bolje, doista je fascinantna. Ta njegova sposobnost da iz dana u dan na perfektnu visinu i genetiku neprestano dodaje nove elemente koji će mu pomoći da bude bolji nego što je jučer bio, ne daje vam nimalo prostora da mu ne odate priznanje, voljeli ga ili ne.
U tri velika kluba u kojima je igrao Ronaldo je neprestano tražio način kako biti bolji, konkretniji i efikasniji. I u svemu tome, u toj potrazi za boljom verzijom sebe, sa svakim klubom i sa svakim trenerom je u međuvremenu osvajao sve i svašta. Zapravo, u Juventusu to tek treba učiniti. Ako smo ga otpisali nakon poraza u Madridu, kada su ga s tribina sočno vrijeđali, nakon torinske simultanke više ga nitko neće otpisivati.
U svojoj karijeri koja broji stotine rekorda, ordenja i trofeja, stotine golova i pobjeda, Cristiano Ronaldo je i dalje gladan kao onog dana kada je 2003. godine iz Portugala sletio u Manchester United. U životu je teško pronaći uzora, čovjeka koji vam može poslužiti kao primjer u svemu onome što radi, ali od svakog možete uzeti ono najbolje i primijeniti na sebi. Od Ronalda možete primijeniti tu upornost i neprestanu težnju da radi na sebi i pomiče granice koje se čine neprobojnim.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati