O PRVOJ utakmici polufinala Lige prvaka odigranoj na Anfieldu između Liverpoola i Rome napisali smo dovoljno tekstova. Bila je to spektakularna utakmica u kojoj je momčad Jurgena Kloppa potvrdila da u ovom trenutku igra najkonkretniji napadački nogomet na svijetu, da je njena ubojita kontra smrtonosno oružje, da su Roberto Firmino i Sadio Mane igračine, a da je Mohamed Salah najozbiljniji kandidat za Zlatnu lopte ove sezone.

 

O onome što će se odigrati na Olimpicu u srijedu u ovom tekstu nećemo govoriti. Reći ćemo samo da Roma u srijedu ima mizerne šanse izboriti finale jer onih 5:2 iz Liverpoola teško će dostići. Ipak, čuda su moguća, na koncu upravo je to dokazala momčad Eusebija Di Franceska kad je prije tri tjedna dostigla identičnih -3 protiv Messija i društva i s potrebnih 3:0 došla je tamo gdje nije bila pune 34 godine. U polufinale elitnog klupskog natjecanja.

 

 

 

Uvod ovog teksta potrošit ćemo na ono što se događalo uoči prve utakmice na Anfieldu i na ono što prijeti da pokvari spektakl na Olimpicu, a glavna priča koju ćemo ispričati zaslužila je da se ispriča jer je jedna od onih što ruše gabarite sporta i postaju legendarne. Mitovi. Ovaj tekst posvećen je posljednjem Rominu polufinalu najjačeg klupskog natjecanja u kojem je bila 1984., a uvertira tog polufinala i sve što se kasnije događalo jednu naizgled običnu, sportsku priču čine nevjerojatnim filmskim scenarijem u kojem se isprepliću razni žanrovi – od klasičnog krimića i psihološkog trilera, preko akcionog filma te filma katastrofe do horora u njegovu najužasnijem obliku. Ovo je priča o nasilju, zastrašivanju, prijevari, skandalu, tragediji, a konačni epilog bio je užas koji je iz temelja promijenio svijet nogometa.

 

Po naslovu ovog teksta sigurno ste pomislili da se radi o klasičnoj navlakuši, clickbaitu kojem je cilj  navući što više čitatelja da kliknu na tekst da bi se potom razočarali jer u sadržaju ni izbliza nema drame koja se kočoperi u naslovu. O kako pogrešno. Toliko toga se događalo prije 34 godine da sve ono što smo željeli staviti u naslov jednostavno nismo mogli. Nije bilo mjesta jer dramatični događaji mahnitom brzinom samo su se nizali. No posljedice iz 1984. nažalost vidljive su i danas.

 

 

Ovih dana čitamo alarmantna izvješća kako rimska policija uoči uzvratne utakmice polufinala Lige prvaka koju u srijedu na Olimpicu igraju Roma i Liverpool sprema najveću policijsku akciju u novijoj povijesti grada.

 

U talijanskoj metropoli očekuje se oko 3500 gostujućih navijača, a policija ima informacije da Romini huligani planiraju velike napade na Engleze. U šturoj suradnji s Liverpoolom, rimska policija objavila je mjesta u gradu na kojima će se Englezi moći sigurno kretati, dok onima koji se odvoje od grupe i sami hodaju gradom "ne može jamčiti sigurnost".

 

Na ulicama grada bit će raspoređeno 2000 policajaca, što je najviše otkad se u Rimu igraju utakmice visokog rizika, a Liverpoolovi navijači su izričito upozoreni da ne vješaju zastave i transparente na gradske spomenike i fontane jer bi to moglo isprovocirati domaće navijače.

Tenzije su vrlo visoke nakon što je skupina od 200-tinjak Rominih najžešćih huligana potpuno neopaženo uoči prve utakmice došla ispred Anfielda i napala Engleze, od kojih je jedan završio u bolnici te je i dalje u kritičnom stanju. Napadači su uhićeni, a riječ je o 20-godišnjem studentu i 29-godišnjem apotekaru.

 

U sjeni jedne fantastične utakmice ostali su događaji koji sa sportom veze nemaju, koji su crna kronika. Plaši nas da će se slično, možda još gore ponoviti i u Rimu u srijedu. Jer mržnja između navijača Rome i Liverpoola nije od jučer, riječ je o netrpeljivosti staroj 34 godine koja je svoj mučni i krvavi vrhunac imala 30. svibnja 1984. na ulicama glavnog grada Italije.

 

Te su se večeri za titulu najbolje momčadi Starog kontinenta u Rimu borili Roma i u to vrijeme najbolja europska družina – Liverpool.

 

S obzirom na to da se radi o možda najnevjerojatnijoj nogometnoj priči ikad, red je da ju ispričamo iz početka, što detaljnije i preciznije, a da bi stvari bile posve jasne, potrebno se nakratko prebaciti u godinu 1983.

 

 

 

Tih su godina europskim nogometom carevali Englezi. Nakon ere Bayerna koji je ''klempavu kantu'' dizao tri godine za redom (1974-76), počela je era engleskih klubova. Liverpool je trofej osvajao tri puta (1977., 1978. i 1981.), Nottingham Forest dva puta (1979. i 1980.) te jednom Aston Villa (1982.). Jasno da su frustracije ostatka kontinenta bile goleme, činilo se kako Englezima nitko ništa ne može te kako su isključivo oni pretplaćeni za tron. Roma je odlučila napraviti sve kako bi stvorila novi svjetski poredak.

 

Prvi korak koji je talijanski nogometni savez poduzeo da vrati Serie A na vrh bio je dekret kojim se omogućilo da stranci mogu igrati u Italiji bez da imaju talijansko državljanstvo. Među prvima na Apenine stigao je čuveni Brazilac Roberto Falcao. Nijemac kako su ga zvali u domovini (u Brazilu svaki nogometaš koji je imao svijetlu kosu nosio je taj nadimak) bio je član slavnog i nikad prežaljenog Selecaa koji je za mnoge stručnjake na Mundijalu u Španjolskoj 1982. igrao najljepši nogomet ikad viđen, a koji na kraju nije stigao do kraja. Paolo Rossi i Italija bili su kobni u četvrtfinalu. Uz Zica i Socratesa, vođa tog Brazila bio je Falcao. U Rim je došao 1980., godinu dana nakon što je klub preuzeo najveći švedski nogometaš svih vremena (veći čak i od Zlatana) Nils Liedholm. Liedholm je kao igrač bio dio legendarnog terceta Gre-No-Li (Gunnar Gren, Gunnar Nordahl i Nils Liedholm) koji je u 50-ima i 60-ima igrao za Milan, a reprezentaciju Švedske doveo do drugog mjesta na SP-u 1958. Liedholm je 12 godina nosio dres Rossonera, a koliko je bio čudesan igrač najbolje govori jedna legenda. Šveđanin navodno skoro pune dvije godine nije odigrao pogrešan pas, a kad se to napokon dogodilo, cijeli San Siro je ustao i ovacijama nagradio jednog od najboljih igrača svog vremena.

 

Odmah po dolasku u klub, Liedholm je stvari postavio na svoje mjesto i od Rome, kluba koji je desetljećima bio naviknut na prosječnost, stvorio je jednu od najboljih momčadi na svijetu. Dvije godine zaredom Roma je osvojila Kup, a kulminacija moći dogodila se 1983., kad je nakon 41 godine posta osvojena titula prvaka.

 

 

Nakon što je proslavljena titula, Roma se na miru mogla pripremati za svoju debitantsku kampanju u Kupu prvaka. Premda su prvi put dobili priliku zaigrati u najjačem klupskom natjecanju, Rimljani su imali velike ambicije. Željeli su otići do kraja, a kad je UEFA donijela odluku da će se finale igrati na Olimpicu, za sve romaniste naslov prvaka Europe postao je opsesija.

 

Očekivanja Rimljana nisu bila bez pokrića. Roma je u tom trenutku imala vjerojatno najbolju momčad na svijetu. Talentom bili su jači čak i od Liverpoola. Liedholm je imao Grazianija i Contija, svjetske prvake iz Španjolske. Na vratima mu je stajao Franco Tancredi, budući prvi čuvar mreže Azzura. Brazilski majstori Falcao i Toninho Cerezo u poslovično pragmatičnu talijansku momčad implementirali su atrakciju i čaroliju, golove je zabijao Roberto Pruzzo, najbolji golgeter natjecanja, a produžena ruka Liedholmu na travnjaku bio je Agostino Di Bartolomei, mitski kapetan Rome i jedna od najtragičnijih figura u povijesti talijanskog nogometa.

 

Roma je do polufinala stigla bez većih problema, a kako je nastup među četiri izborio i Liverpool, cijeli je svijet već vidio spektakularno finale na Olimpicu između momčadi koja je obilježila posljednjih desetak godina i one koja će obilježiti idućih deset.

 

U svom polufinalu Liverpool se rutinski riješio bukureštanskog Dinama i čekalo se samo da Roma odradi posao protiv škotskih debitanata u Kupu prvaka Dundee Uniteda.

 

 

U ovom trenutku počinje naša priča.

 

Danas, kad je škotski nogomet, kako reprezentativni, tako i klupski, dotaknuo dno, treba reći da su Škoti krajem 60-ih, kroz cijele 70-e i u prvoj polovici 80-ih bili nogometna velesila. Celtic je bio prvi klub s Otoka koji je podigao pokal prvaka Europe (1967.), Rangers je osvojio Kup pobjednika Kupova (1972.), a Aberdeen Alexa Fergusona u finalu istog natjecanja 1983. srušio je veliki Real. I dok su škotski klubovi postizali fantastične rezultate u europskoj konkurenciji, za reprezentaciju možemo kazati da u cijeloj povijesti svjetskog nogometa nije bilo nesretnije ekipe od njih. Devet puta Škotska se plasirala na SP, uglavnom bi na Mundijal uvijek došla s velikim ambicijama, ali  nikad nije prošla skupinu. A gotovo svaki put bi ispali na nevjerojatan način.

 

 

Na Mundijalu u Zapadnoj Njemačkoj 1974. Škote je predvodio Dennis Law, osvajač Zlatne lopte i jedan od najboljih nogometaša Manchester Uniteda svih vremena. Škoti su remizirali s Jugoslavijom i Brazilom, a pobijedili su Zair 2:0. Kako je Jugoslavija napunila Afrikance s devet komada, a Brazil s tri, Škotska je morala doma zbog jednog jedinog gola. Još bizarniji peh dogodio im se četiri godine kasnije u Argentini. Strašna Škotska predvođena golmanom Roughom, Jordanom, Kennedyjem, Gemmillom, Sounessom i Dalglishem na turnir je stigla kao jedan od favorita. Međutim, ništa im nije vrijedila ni u kultnom Trainspottingu opjevana pobjeda protiv kasnijih finalista Nizozemaca kad su izgubili od Cubillasova Perua i remizirali sa slabašnim Iranom. Devet pokušaja, devet neuspjeha. Sudbina Dundee Uniteda bila je samo završni čin tragičnog Decamerona škotskog nogometa.

 

Roma je u Dundee stigla naoružana samopouzdanjem koje je u dobroj mjeri prelazilo nivo dobrog ukusa. Talijani su od prvog trenutka ismijavali domaćine, sprdali se s njima, a posebno na udaru talijanskih nogometaša, ali i novinara bio je stadion Uniteda Tannadice Park, maleno i skromno zdanje, lišeno luksuza i spektakla koje je nudio Olimpico.

 

 

''Kad su stigli na Tannadice, počeli su se smijati. Netko je upitao, je li ovo dječje igralište'', prisjeća se Billy Kirkwood, veznjak Dundeeja.

 

Škoti se nisu previše obazirali na uvrede Rimljana. Čekali su da utakmica krene, a onda da sve verbalne pljuvačke naplate s kamatama. I to su učinili sa stilom. 

 

Od prve do posljednje minute na terenu je postojala samo jedna momčad – ona škotskog prvaka. Nevjerojatno je što su nogometaši Dundeeja sve promašili u prvih 45 minuta. No početkom nastavka otvorilo se. Čitajući tekstove iz tog vremena ili one koji evociraju događaje s te utakmice, možemo saznati da su brojni stručnjaci tvrdili kako je ono što je United odigrao u drugih 45 minuta nešto najbolje što je ikad odigrao neki britanski klub. Moćna i snažna Roma nije mogla ništa, a njeni igrači, sve zvijezda do zvijezde, zbunjeno su promatrali kako im anonimni škotski nogometaši na ''dječjem igralištu'' drže pravu lekciju iz modernog nogometa.

 

Dundee je pobijedio 2:0, ali igrači škotskog prvaka nisu bili zadovoljni. Smatrali su da je rezultat prenizak s obzirom na viđeno u 90 minuta nogometa na Tannadice Parku.

 

''Uprskali smo već u prvoj utakmici. Trebali smo im zabiti četiri ili pet komada. Ovako smo im ponudili šansu koji nisu zaslužili. Totalno smo ih rasturili tu večer'', smatrao je krilni igrač Dundeeja Eamonn Bannon.

 

 

 

Trener škotske momčadi Jim McLean bio je sjajan stručnjak, no humor mu nije bila jača strana. Jedan glupavi odgovor na presici, za koji je smatrao da će biti duhovit, na kraju se pokazao kao katalizator za kontroverzu koja je uslijedila.

 

Na konferenciji za medije jedan talijanski novinar pokušao je isprovocirati McLanea rekavši da su njegovi igrači igrali kao da su bili na dopingu. Umjesto da ignorira upućene riječi, McLean je u šaljivom tonu kazao kako je to moguće i što god da su njegovi igrači uzeli, da će isto ponoviti i u uzvratu u Rimu.

 

Talijanskim novinarima to je bilo dovoljno i uslijedila je nevjerojatno prljava kampanja kojoj je cilj bio da destabilizira Škote uoči uzvrata. Ugledne talijanske novine svjesno su prenosile laži poput onih da je McLean navodno rekao kako su igrači Rome gamad talijanska. Naravno, to ništa nije bilo točno, no uslijedila je orkestrirana kampanja izgrađena na fragilnim dokazima kojoj je cilj bio uzvrat učiniti što neugodnijim za United.

 

Pakao za Škote počeo je već po dolasku u Rim. 

 

U svojoj autobiografiji, ''Jousting with Giants'', McLean je oslobodio krivnje Nilsa Liedholma, trenera Rome, za sve ono što se događalo, ali netko je bio odgovoran. Talijanski novinari, igrači i navijači osvetnički su krenuli na Škote. A ruku podrške pružila im je i UEFA.

 

 

"To što se dogodilo u Rimu nije bio nogomet. Nije to imalo veze s nogometom", kaže Paul Sturrock, Unitedov napadač u to vrijeme. Nitko nije želio vidjeti nas u tom finalu. Rim je bio domaćin finala, novac od sponzora i TV prava samo bi se slijevao u džepove UEFA-e kad bi dobili finale između Rome i Liverpoola. Sve je bilo unaprijed izrežirano i onda smo se odjednom pojavili mi koji smo skoro sve upropastili. Trebalo nas je po svaku cijenu zgaziti'', rekao je Sturrock. 

 

Dundee United postao je žrtva svih mogućih smicalica. Uzvrat se igrao 25. travnja, utakmica je bila predviđena za večernji termin, a samo nekoliko sati prije početka, Roma je dobila dopuštenje da se termin početka prebaci u 15:30, kad je temperatura u Rimu bila na vrhuncu.

 

 

''Čudne i bizarne stvari počele su se dešavati čim smo stigli u hotel. Zgrada u kojoj smo bili smješteni bila je krcata policijom, čijim psima je bilo dopušteno lajati 24 sata dnevno. Tvrdili su da je to zbog naše sigurnosti. Jednom smo nas par ušli u hotelski lift, a tamo je bio policajac koji je u nas uperio pištolj. Kasnije je tvrdio da se samo šalio. Hranu koju je kuhao naš osobni kuhar namjerno su kontaminirali. Osoblje hotela došlo je za naš stol i poslužili su nam juhu. U trenutku kad smo se krenuli jesti, nekoliko konobara je trčećim korakom došlo za stol i zabranili su nam da jedemo jer je navodno juha pokvarena. Toliko loše je sve to bilo. Bojali smo se. Bilo je to iskustvo koje nikad neću zaboraviti'', pričao je John Gardiner, rezervni golman Dundee Uniteda.

 

Noć prije utakmice nekoliko stotina Rimljana pušteno je u dvorište hotela da na svojim motociklima pojačavaju gas, kako bi onemogućili Škote da uhvate nešto sna prije najveće utakmice u njihovim životima.

 

Na dan utakmice, autobus koji je vozio igrače bio je gađan jajima i voćem cijelim putem od hotela do stadiona. Kad su se igrači Dundeeja krenuli zagrijavati, s tribinama su ih navijači Rome gađali narančama.

 

"Možda zvuči benigno i smiješno, ali bilo ih je stotine, tisuće i bacane su s velike visine", kaže Sturrock. "Doddsy i ja pokušali smo probiti led, igrajući igru izmicanja, ali to ih je samo još više razljutilo."

 

"Proklet bio Dundee United", pisalo je na jednom od transparenata. "McLean odjebi" bila je poruka na drugom. "Igrači su bili izbezumljeni, gomila je bila izbezumljena... Atmosfera je stvarno je bila užarena", kaže Gardiner.

 

U takvim uvjetima igrači Dundeeja nisu imali snage pružiti otpor nabrijanim Rimljanima i već do poluvremena Roma je s dva gola Pruzza anulirala minus iz Škotske. U drugom poluvremenu kapetan Rome Di Bartolomei iz penala je zabio i treći gol i tada je bilo jasno da je Roma postigla svoj cilj – izborila je finale.

 

 

Dundee je nesretno ispao, ali poraz nije ni izbliza bio kraj njihovim nevoljama u Rimu. Čim je francuski sudac Michel Vautrot odsvirao kraj utakmice, jedan dio igrača Rome iskoristio je kaos na travnjaku i brutalno je – verbalno i fizički – napao trenera Uniteda Jima McLeana.

 

Francesco Graziani, skoro skinut do gola, samo u crnim gaćicama euforično je slavio, dok je skupina njegovih suigrača, očiju ispunjenih mržnjom, trčala preko terena nastojeći dohvatiti Jima McLeana.

 

McLean je ostao sam, bez svojih pomoćnika, na brisanom prostoru, a okružila ga je skupina Rominih igrača. U vrijeđanju škotskog trenera prednjačili su Franco Tancredi i kapetan Rome Agostino Di Bartolomei. Vidljivo potresen verbalnim i fizičkim zlostavljanjem, McLean se nekako uspio suzdržati od reakcije koja bi vrlo vjerojatno izazvala još veće nerede.

 

U očajničkom nastojanju da ga zaštite, John Gardiner, Unitedov rezervni golman i Walter Smith, pomoćni trener Uniteda, postavili su se između McLeana i njegovih napadača dok je ovaj pokušavao krenuti u svlačionicu.

 

''Bilo je to prvi put da sam vidio menadžera uznemirenog'', rekao je Gardiner, pa je nastavio:

 

''Očito su ga identificirali kao metu. Stvari su izmakle kontroli. Psovali su, pljuvali ga, udarali.. Bio je to strašan prizor. Bio je sav prekriven pljuvačkom. Nikad prije, a ni poslije nisam vidio takav odnos prema menadžeru. Bila je to degradirajuća situacija.''

 

U tunelu je bilo stubište koje je vodilo do svlačionica. Nakon što je McLean "skliznuo" kroz rupu, Gardiner i Smith su se priključili. Škoti su pretrpjeli nekoliko udaraca u rebra prije nego što su i sami odgovorili na udarce. Uslijedila je gungula. 

 

''Nije mi bila namjera samo stajati ondje i puštati da me netko udara. Podmetnuli smo vlastita leđa. To je omogućilo McLeanu da stigne do svlačionice i očisti se jer je bilo odvratno to što su mu napravili. Ne znam jesu li ga željeli ozlijediti, ali pritisak je bio ogroman. I dan danas ne znam zašto su se okomili na njega umjesto da slave ulazak u finale'', rekao je Gardiner.

 

 

Međutim, tu nije bio kraj kontroverzama i skandalima koji su pratili to polufinale. Dvije godine kasnije tadašnji predsjednik Rome Dino Viola optužen je da je s 50 tisuća funti podmitio suca Michela Vautrota kako bi se osigurao da će Roma svakako proći u finale. Viola je zbog tih optužbi 1986. izbačen iz nogometa, no Dundee nikad nije dobio zadovoljštinu. Također, nevjerojatno je da ne samo da Michel Vautrout nije bio suspendiran, nego ga je iste godine, kad je Dino Viola osuđen zbog dokazanog pokušaja davanja mita, UEFA nagradila davši mu finale Kupa prvaka između Steaue i Barcelone, a dvije godine kasnije sudio je finalnu utakmicu na Euru između Nizozemske i SSSR-a.

 

Francuski sudac godinama je tvrdio da su optužbe lažne, da nikad nije dobio taj novac, neki su smatrali da je posrednik pobjegao s novcem i sve je bilo manje onih koji su pokušavali otkriti pravu istinu.

 

No prije sedam godina Riccardo Viola, Dinov sin, za TV postaju Mediaset Premium dao je intervju u kojem je priznao da je njegov otac zaista podmitio Vautrota. Pričao je o večeri uoči uzvratne utakmice, kad ih je ih je Vautrot navodno obavijestio, na kodiranom jeziku, da je posao dogovoren.

 

"Spartaco Landini, direktor Genove, došao je vidjeti mog oca. Rekao mu je da je Vautrot njegov prijatelj i da možemo doći do njega preko drugog prijatelja, ali sucu bi trebalo platiti 100 milijuna lira (50 tisuća funti). Rekao je da će uoči utakmice biti organizirana večera sa sucem tijekom koje će si međusobno signalizirati za potvrdu da je dogovor postignut. Tijekom večere konobar je otišao do suca i rekao: 'Telefonski poziv za gospodina Vautrota', to je bio unaprijed dogovoreni znak.

 

"Vautrot je napustio stol, a kad se vratio, rekao je: 'Zvao je moj prijatelj Paolo i šalje vam velike pozdrave'. "Zatim sam ustao, nazvao svog oca i rekao mu: 'Poruka primljena''', ispričao je Riccardo Viola i objasnio je zašto su to napravili:

 

"Napravili smo to jer nas je čekao težak uzvrat protiv Dundee Uniteda. Ispadanje iz natjecanja imalo bi ozbiljne posljedice."

 

Sve dok taj intervju nije izašao u javnost, igrači Dundeeja nisu vjerovali da je i Vautrot uključen u zavjeru protiv njih. 

 

''Zaista nismo primijetili ništa sumnjivo. Odradio je posao korektno, no sad mi se čini da je njegova zadaća bila posve druge prirode. Odigrali smo jako loše i Vautrot je čekao da vidi kako će stvari razvijati. Kako je Roma dala treći gol već početkom nastavka, nije bilo potrebe da dosudi nešto na našu štetu. Ali čini mi se da smo pobijedili 3:0 ili 4:0 u prvoj utakmici, da bi Talijani svejedno prošli dalje. Gledajući unatrag, nije bilo šanse da prođemo u finale. Nisu nam dopustili'', priča Kirkwood.

 

Za Sturrocka, Kirkwooda, Bannona i sve one koji su doveli United gotovo na sam vrh europskog nogometa, samo da budu izudarani, izvrijeđani i optuženi za uzimanje droga, dodatni dokazi da je  sve bilo namješteno bili su konačna uvreda. Po objavi intervjua Viole mlađeg, Sturrock je pisao Michelu Platiniju, tražeći od tadašnjeg predsjednika UEFA-e da razmotri naknadne akcije. Jasno, ništa se nije dogodilo. . 

 

"Želio bih medalje", kaže Sturrock. "Mislim da bi bilo prikladno da se svim igračima daju medalje drugoplasiranih, a da nam ih sam Platini dodijeli. Imao sam dovoljno sreće da igram na Svjetskom kupu, što je vjerojatno bila najveća stvar u mojoj karijeri, ali igrati u finalu Europskog kupa, s Dundee Unitedom... To bi bilo nevjerojatno. Osjećam se prevarenim."

 

Jim McLean u svojoj autobiografiji je napisao da ga je na sumnjive i nečasne radnje upozorio bivši tajnik škotskog nogometnog saveza Ernie Walker. Walker je zatražio detaljnu istragu UEFA-e, ali osim ''glave'' Dina Viole ništa se nije dogodilo.

 

 

''Roma je bila pod strašnim pritiskom jer se finale igralo na njihovu stadionu, ali to nije bila isprika da padnu tako nisko i da se posluže prijevarom. Drago mi je da je istina izašla na svjetlo dana i sad mogu reći da sam posebno tužan zbog mojih bivših igrača i svih navijača Uniteda jer im je oteta najveličanstvenija utakmica u životu'', rekao je McLean za škotske medije 2011., pa je dodao:

''Imali smo momčad koja je mogla pobijediti Liverpool u tom finalu. Imali smo igrače koji su mogli pobijediti bilo koju momčad jer su bili na vrhuncu. Volio bih da su dobili šansu zaigrati u finalu jer su svojim nevjerojatnim igrama zaslužili šansu. Poraz mi je ostavio gorak okus u ustima i žalosno mi je reći da smo bili u pravu, iako nikad nismo željeli istragu. Bio sam opsjednut samo našom izvedbom, ne tražeći izgovore, pa nikada nisam ni razmišljao o okrivljavanju suca. U to doba upirao sam prstom u igrače, ali sad se osjećam prevareno, iako sam zadovoljan što je istina konačno otkrivena, svjestan da ona ništa dobrog neće donijeti za naš klub danas'', kazao je Škot, pa je za kraj intervjua poručio što misli o potezu Rome:

 

"Svaki pojedinac ili klub koji se spusti tako nisko primjenom takve taktike, zaslužuje da više ne bude ni blizu nogometu. Oduvijek sam bio uvjerenja da je nogomet pošten, zato nikad nisam ni inzistirao na istrazi. Danas mogu reći da mi je drago što je Liverpool osvojio finale. Drago mi je da hrpa varalica nije pobijedila."

 

Finale se igralo na Olimpicu 30. svibnja 1984. Cijeli je Rim danima bio karnevalski obojan. Glavni grad Italije nije spavao, svi su samo čekali taj dan kad će kapetan Agostino di Bartolomei podići pehar. Gotovo nitko u Rimu nije smatrao vjerojatnim da se može dogoditi neki drugačiji ishod. Igrala je samo pobjeda. 

 

Ipak, poneseni euforijom zaboravili su da ih s druge strane čeka Liverpool, nevjerojatna momčad koja je u prethodnih sedam sezona čak tri puta osvajala naslov Kupa prvaka. Navijači Rome pokušali su Redsima ''prodati'' istu foru koja im je prošla protiv Škota, ali paklena atmosfera Olimpica samo je dodatno motivirala Engleze.

 

"Tadašnji Liverpool je krasilo veliko zajedništvo. Prije početka utakmice stajali smo u hodniku pored igrača Rome i zapjevali smo pjesmu 'I Don’t Know What It Is But I Love' Chrisa Rea. To ih je ubilo. To im je bila naša poruka da se ne bojimo onoga što nas čeka Olimpicu. Bilo nam je svejedno gdje igramo" kazao je Ian Rush, legenda Redsa, sjajni Velšanin koji je za Liverpool sakupio 660 nastupa i postigao rekordnih 346 golova.

 

Nije to bila neka lijepa utakmica, niti ćemo se u ovom tekstu posebno baviti onim što se događalo za vrijeme 120 minute igre. Reći ćemo samo da je Liverpool poveo golom Neala u 13. minuti, a da je Roma izjednačila preko Pruzza u 42. Rezultat se nije mijenjao ni nakon produžetaka, a onda se pristupilo udarcima s bijele točke.

 

Nicol je promašio već prvi šut s 11 metara, a kad je kapetan Di Bartolomei pogodio za prednost Rome, Olimpico je počeo slaviti naslov prvaka. Međutim, do kraja su svi igrači Liverpoola bili precizni, a Contiju i Grazzianiju udarce je skinuo legendarni Liverpoolov golman iz Zimbabvea Bruce Grobbelaar.

 

 

Kad je Kennedy realizirao posljednji penal za Liverpool i donio Redsima četvrti naslov prvaka Europe, Olimpico je utihnuo. Ono što nitko nije vjerovao da se može dogoditi, dogodilo se. 

Dok su igrači Liverpoola slavili, paralelno su se odvijale dvije povezane, ali i odvojene drame. 

 

Agostino di Bartolomei, kapetan Rome živio je za klub. Roma mu je bila jedina prava obitelj i od poraza nikad se nije oporavio. 

 

Di Bartolomei je rođen u Rimu, kao dječak navijao je za Romu s južne tribine, popularne Curve Sud, a kao 18-godišnjak dobio je šansu zaigrati za prvu momčad. Prepoznao ga je Nils Liedholm, izbacivši zbog njega iz udarne postave kapetana i ljubimca navijača Franca Cordovu i pruživši mu kapetansku traku.

 

 

 

Nakon što je Kennedy zabio zadnji penal za Liverpool, Di Bartolomeiju se istog trena urušio svijet. Kapetan je u svlačionici divljao, vrištao, razbijao sve oko sebe, a navodno je čak potegao pištolj na Falcaa koji nije imao hrabrosti šutirati.

 

''Nikad više nije normalno spavao'', pričala je puno godina kasnije supruga kapetana Rome.

Nakon šokantnog epiloga finala na Olimpicu, Nils Liedholm poveo ga je u Milan. Krajem lipnja 1984. godine, na posljednjoj utakmici u dresu Rome protiv Verone, na tribinama su osvanule poruke podrške: ''Ago, pušta te Roma, ali ne i tvoja Curva Sud'' i ''Ago, ovo nije zbogom“.

 

Ipak je bilo zbogom jer se kapetan nikad nije vratio u svoj rodni grad i u svoj jedini klub. 30. svibnja 1994. na desetu godišnjicu najveće tragedije u povijesti Rome, Agostino di Bartolomei u okolici Salerna gdje je pognute glave u trećeligašu završio igračku karijeru, pucao si je ravno u srce.

 

''Nalazim se u tunelu iz kojeg ne vidim izlaz'', stajala je samo jedna rečenica u oproštajnom pismu.

 

Di Bartolomei je u međuvremenu bankrotirao, život mu se raspao, ali njegovi najbliži prijatelji reći će da nikad nije mogao prijeći preko onog što se dogodilo na Olimpicu 1984. Nije slučajno da si je oduzeo život baš 30. svibnja i to 1994. godine. Izabran je u Rominu Kuću slavnih, a žiri talijanskih sportskih novinara proglasio ga je najboljim igračem koji nikad nije zaigrao za Italiju.

 

Vratimo se na stadion Olimpico. Dok se slavlje na gostujućoj tribini još nije stišalo, policija i redari izbacili su navijače Liverpoola na ulicu. Kapije stadiona su zaključane, a veseli Englezi prepušteni su sebi i bandama huligana na motorima kojih je te večeri u Rimu bilo tisuće.

 

 

Vjerujem da većina vas je gledala remek-djelo Waltera Hilla iz 1979. The Warriors, u hrvatskom prijevodu Ratnici podzemlja. 

 

Za ubojstvo Cyrusa, vođe najpoznatije bande New Yorka optuženi su Warriorsi, minorna banda s Coney Islanda koja, u nemogućnosti da na licu mjesta dokaže nevinost, bježi s mjesta događaja i pokušava se probiti kući sve do Coney Islanda. Međutim, put od Bronxa do periferije je dug i prepun opasnosti, a u lovu na Swana, Ajaxa, Rembrandta i društvo sudjelovale su sve bande New Yorka.

 

Tako je nekako izgledala i noć navijača Liverpoola u Vječnom gradu. Sačekuša i zasjeda bilo je na svakom koraku, svaka uličica nosila je smrtnu opasnost, a rimski huligani na vespama sjekli su i ubadali Engleze, neovisno o spolu i dobi. 13-godišnji navijač Liverpool umalo je iskasapljen, zaradio je više od 200 šavova samo na licu.

 

Nisu samo rimski huligani krivi za krvavu noć – mnogi vlasnici hotela, hostela i ugostiteljskih objekata nisu puštali Engleze u zakupljene sobe, bilo iz osvete za poraz, ili zbog straha da će i oni biti napadnuti. Policija ne samo da nije pomagala napadnutim Englezima, već ih je i sama pljačkala i mlatila. Vozači autobusa odbili su prevoziti navijače Liverpoola na aerodrom, pa je jedan dio Engleza spas pronašao u ambasadi Ujedinjenog Kraljevstva. S obzirom na to što se tu noć događalo po ulicama Rima, nevjerojatno je da nijedan navijač Liverpoola nije bio ubijen.

 

 

Na osvetu se nije trebalo dugo čekati, a ona je u svom najkrvavijem obliku stigla nakon samo godinu dana. Zbog rimskih događaja engleski navijači između sebe navodno sklopili su privremeno primirje i udružili su se kako bi stvorili ''udruženi zločinački pothvat'', čije su žrtve morali biti Talijani. Je li doista došlo do smrtonosnog sastanka na kojem je dogovoreno ''konačno rješenje talijanskog pitanja", ne znamo, no ono što znamo je da je u Belgiju tog 29. svibnja 1985. došlo nekoliko tisuća huligana iz cijele Engleske.

 

Samo godinu dana nakon tragičnih zbivanja na Olimpicu, u finalu Kupa prvaka susreli su se branitelj naslova Liverpool i prvak Italije Juventus. Stadion koji je ugostio finalnu utakmicu bio je Heysel, a u glavni grad Belgije zajedno s navijačima Liverpoola, stiglo je i nekoliko tisuća huligana iz Leedsa, Newcastlea, Londona… Samo s jednim ciljem, da se što krvavije osvete Talijanima. Da paradoks bude veći, odnosi između navijača Rome i Juventusa bili su jako loši, no Englezima to nije smetalo. Dovoljno je bilo to što u Bruxelles stižu Talijani.

 

29. svibnja 1985. Stadion Heysel u Bruxellesu. Nekoliko sati prije početka utakmice tisuće navijača su na terenu. Helikopteri odvoze ranjene i ozlijeđene. Policija i vojska pokušavaju uspostaviti red. Bezuspješno. Broj mrtvih raste iz trenutka u trenutak. Utakmica se trebala otkazati, ali UEFA je donijela najsramotniju odluku u svojoj povijesti – onu da se meč ipak odigra. Igrači obje momčadi u šoku su, na tribinama i dalje traju neredi, a volonteri i bolničko osoblje uz aut liniju skupljaju leševe. Sve ih je više.

 

 

Kad je utakmica ipak počela, s jedan sat i 27 minuta zakašnjenja, nikome nije bilo do nogometa. Talijani su navijali, više iz poštovanja prema svojim pobijenim kolegama, Juventini su nešto čak i pokušavali, a igrači Liverpoola samo su stajali na terenu čekajući da se agonija okonča. Samo je njemačka televizija imala hrabrosti prekinuti prijenos, a ugledni L'Equipe dan nakon tragedije donio posve crnu naslovnicu na kojoj je pisalo:

 

''Ako je ovo vaš nogomet, onda neka umre'', bila je to poruka upućena UEFA-i koja se godinama kasnije ipak ispričala što je tvrdoglavo inzistirala da se utakmica ipak odigra.

 

Trener Liverpoola Joe Fagan, kojemu je ovo bila posljednja utakmica u karijeri, u mirovinu je ispraćen tragedijom, umjesto još jednim trijumfom.

 

''Ovo je nogometna utakmica. Zadnja u mom životu. Vi je uništavate. Molim vas, vratite se na tribine i ponašajte se razumno'', molio je preko razglasa engleske huligane Fagan, no oni nisu slušali nikoga.

 

Kako su minute prolazile, informacije o žrtvama bile su sve točnije i potpunije. Najprije se pričalo da ima nešto ozlijeđenih, zatim su stigle prve vijesti u poginulima. Pet, osam, 24, pa 36. Konačna bilanca tragedije – 39 mrtvih i 580 ozlijeđenih, od toga njih 43 bilo je u kritičnom stanju. 

 

U hejselskoj tragediji koja je svoj prolog imala godinu dana ranije u Rimu, život je izgubilo 38 Talijana i jedan belgijski državljanin.

 

''Ako je Hillsborough bio naša, engleska sramota, Heysel je bio europska. UEFA ništa nije napravila da spriječi tragediju, a mjesecima se znalo da bi se nešto tako moglo dogoditi'', u svojoj ''Bibliji nogometa'', veličanstvenoj ''The Ball is Round'' napisao je novinar David Goldblatt.

 

Nakon Heysela ništa više nije bilo kao prije. Engleski klubovi izbačeni su iz Europe na pet godina, njihovim nestankom u europskom nogometu nastao je vakuum koji su na neki način iskoristili Steaua (1986.), Porto (1987.) i PSV (1988.), a onda se na Apeninima počeo stvarati novi nogometni svjetski poredak čija se kulminacija dogodila sredinom 90-ih, kad je Serie A bila jedini pravi nogometni NBA.

 

Nakon Heysela doista više ništa nije bilo isto.