DINAMO igra sjajno. Dinamo je na pragu jednog od najvećih europskih uspjeha u modernoj povijesti. Na spomen Dinamovog imena konačno ćete Zagreba vidjeti smiješak koji zrači optimizmom. Ali u isto vrijeme navijači Dinama imaju moralnu obvezu upitati se - kuda zapravo Dinamo ide? Kako se pobrinuti da pozitivne tendencije postanu svakodnevica najvećeg hrvatskog kluba? I, najbitnije od svega, kome vjerovati u situaciji u kojoj su kakofonija, kaos i zbunjenost jedina konstanta Dinamove sadašnjosti?

Svetinin odlazak kao naličje rata

Bez obzira na to koliko i oni najoptimističniji dinamovci tvrdili drugačije, Dinamom i dalje vlada Zdravko Mamić. Dapače, njegova pravednička ruka je toliko dugačka da čak i iz udaljene Hercegovine i bez ikakvog otpora potjera čovjeka koji je bio najozbiljniji kandidat za njegovog nasljednika kao stvarnog maksimirskog vladara. Otkad su osječki procesi, pa i optužnice koje nadilaze okvire Republike Hrvatske objelodanili sportsku pljačku stoljeća u Dinamu, nije nikakva tajna da čvrsta, partijski oblikovana i poslušna vojska Mamićevih suradnika više nije ni izbliza toliko homogena i ustrajna. Zdravko Mamić je čovjek kojem je i domaće i strano pravosuđe došlo u predvorje i samo je pitanje dana kada će uistinu morati odslužiti kaznu za sve godine neizdržive diktature koju je priuštio ne samo dinamovcima, već čitavom domaćem nogometu. A to znači samo jedno - da oni koji su bili uz njega iz interesa više ne vide ništa što bi ih držalo ovdje. U čistki koja slijedi logično je bilo za očekivati da će prvi napuštati brod baš oni koji su se najglasnije kleli u vječnu odanost alfi i omegi hrvatskog nogometa. Ali Zdravko Mamić je izrazito tašt čovjek, i to je upravo na svojoj koži najbolje osjetio Tomislav Svetina. Iz ove perspektive čak nije ni pretjerano bitno zbog čega je Svetina morao otići - radi li se o blamaži s mladim Hasićem, njegovoj kandidaturi u ZNS-u koja nije po volji njegovim dojučerašnjim suradnicima ili trećem razlogu koji će nekad u budućnosti, a možda nikad, isplivati na površinu. Ono što je jedino bitno pročitati u tom potezu je jasan znak da u Dinamu vlada rat s mnogo žrtava, u kojem dio nomenklature nastoji ugrabiti i posljednju šansu da preživi prevrat vlasti koji je jako blizu, a dio nastoji izbjeći sudbinu bjegunca iz Vile Regina. ­­

A sad zaboravite na cijeli paragraf koji ste upravo pročitali. Zaboravite i na Mamića i na Svetinu, i na Marčinka i na Antolića. Zaboravite na sve likove koji sudjeluju u okršaju od kojeg Dinamo nema nikakve koristi. 

Zaboravite na sve prolazne likove od Dinama, inkriminirani polusvijet, koji će za godinu, dvije, pet ili deset prebrisati sloj prašine i vrijedit će upravo onoliko koliko su dali Dinamu - ništa. Jedino bitno u ovom trenutku je pronaći model koji će spriječiti noćnu moru koju su Dinamovi navijači proživljavali preko 10, a u širem smislu i gotovo 30 godina. Jedna opcija je ona koju klub gura još od 2014. godine, ali nema logičnog uporišta za nešto takvo. Druga opcija je ona koju nude navijači i članovi okupljeni oko udruge "Dinamo - to smo mi", koja je jučer održala tribinu na temu Dinamove budućnosti, na kojoj se nitko iz kluba nije udostojio pojaviti. Kome je od njih onda stalo do dijaloga, analize i pronalaska najboljeg modela za budućnost Dinama?

Privatizacija kao dežurna prostitutka hrvatskog sporta

Teško je sjetiti se primjera propasti nekog hrvatskog sportskog kluba, kada se uvijek i ponovo i zauvijek nije izvlačila čarobna formula kojom se očaravalo navijačke mase: svježi kapital i privatizacija. Da ne bi bilo apsolutno nikakve zabune, privatizacija je sasvim legitiman model, dapače, u nekom kontekstu je i zgodnije rješenje od modela u kojima nema "jednog gazde". Problem je što se nalazimo u Republici Hrvatskoj. Tržište je skučeno, infrastruktura nepostojeća, a marketing kaska za razvijenijim krajevima dobrih deset godina. Interes vlasnika je preko kluba uvećati svoj kapital, a to je u domaćim uvjetima izrazito teška misija. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je većina privatnih klubova u Hrvatskoj uglavnom služila kao praonica novaca, jednom kada vlasnik izgubi interes i ne ostvari očekivanu dobit, stvari vrlo brzo odu u nepovrat. RNK Split, Hajduk, Cibalia, Istra ili Osijek samo su neki od primjera klubova koji su upravo preoblikovani kao š.d.d. bili na granici bankrota. A neki su jw i dobrano prešli.

Izuzmemo li Rijeku čiji ćemo rok trajanja tek ustvrditi sada kada je lijepa priča u silaznoj putanji, gdje je taj silan kapital i ulagači koji su podigli hrvatski nogomet? A sad se prebacimo na sekundu u paralelnu realnost koju nam predstavlja trenutna vrhuška Dinama. Postoji niz kineskih/arapskih/kambodžanskih ulagača koji jedva čekaju iskrcati svoje milijune. U klub koji je 3 od posljednje 4 godine završio u fiskalnom minusu. U klub čiji čelnici imaju osude i presude u nekoliko procesa u kojima su direktno oštećivali baš vlastiti klub? U klub čija je uprava doslovno i fizički otjerala navijače sa stadiona? Misli li netko da postoji jedna osoba na ovom planetu koja ima toliko novca da upravljanje milijunskim iznosima prepusti (nepravomoćno) osuđenom kriminalcu Mamiću, bivšem policajcu Antoliću, Tomislavu Marčinku koji zastrašuje novinare. I na kraju, ima li itko tko je toliko zloban, malodušan, netko tko toliko ne poštuje Dinamovo ime i tko ga toliko mrzi da misli kako bi netko mogao, trebao i smio kupiti Dinamo za sva vremena za iznos koji je manji od onoga što će Modri ove sezone zaraditi u Europi?

Dokad ćemo podcjenjivati sami sebe?

Pritom je sasvim opravdano postaviti i kontrapitanje - koji su to naši nogometni klubovi uspjeli kao udruge građana? I popis bi bio jednako kratak kao i kod drugog modela. Ali postoji bitna razlika - članski model nikada nije dobio šansu niti je zaživio u hrvatskom nogometu. Može li se onda opravdano postaviti pitanje - da su udruge građana od osamostaljenja funkcionirale po sustavu članskih izbora u kojem postoji odgovornost prema "biračima", koliko bi teže bilo pretvoriti klubove u lokalno-političke prćije ili poligone za izvlačenje love od strane povlaštene manjine? Konačno, što je to u nama da rješenje svojih problema uvijek tražimo izvan sebe, daleko od svoje odgovornosti i inicijative? Ako Portugalci, Španjolci ili Austrijanci mogu dokazano uspješno voditi klubove baš na takav način, zar su Hrvati toliko pokvareniji, gluplji i nesposobniji da je jedino rješenje "deus ex machina" moment u kojem će netko doći i istresti lovu, maknuvši tu brigu daleko od njih sve dok im i zadnji klub propadne i sve dok i zadnji gledatelj ne ode sa stadiona? Teško je objasniti da jedan narod istovremeno daje takve sportske šampione, znanstvene umove i briljantne umjetnike, koji je više puta tijekom svoje povijesti opstao unatoč lošim šansama, a koji i dalje toliko uživa i želi biti podjaren. A na takvom humusu vrlo lako uspijevaju najveće laži, najgore parole i najzlobnije teze. I baš je Dinamo sjajan primjer za to. 



Strašenje Hajdukom 

Dinamova Uprava je, poprilično shodno polutajnoj prošlosti dijela svojih dužnosnika,  zajedno s privrženim im medijima, najdosljednija u plasiranju laži, klišeja i totalnih nebuloza koje se odnose na njihovu opoziciju. U članskom modelu nikakva ulica ne vodi klub. Kao što "ulica" ne vodi Barcelonu u kojoj postoje demokratski izbori i kao što "ulica" ne vodi Hrvatsku. Glavna snaga tog modela je dozvoliti najuspješnijima i najboljima među nama da se kandidiraju za funkcije. A to znači da u tijelima kluba nema mjesta za profesionalne klimače glavama, uhljebljene klupske legende ili partijske potrčke. Na njihovo mjesto moraju doći dokazani i časni poduzetnici, pravnici, ekonomisti, sportski djelatnici i svi oni koji posjeduju znanja kojima mogu donijeti novu vrijednost, ali konačno imaju biračko tijelo pred kojim odgovaraju svojim mandatom. I nevjerojatno je kako netko tako jednostavnu jednadžbu tumači tako da će članovi dogovarati pojačanja, tražiti sponzorske ugovore ili određivati sportsku politiku kluba. Obaveza i prava članova počivaju na tome da onima koji upravljaju daju ili ne daju povjerenje - i ništa više ni manje od toga nije pošteno, funkcionalno ili logično. Usporedbe inicijative članova koji se zalažu za poštivanje Zakona o udrugama s Našim Hajdukom jedan je od najjeftinijih oblika propagande, kojoj je cilj pobuditi najniže strasti kod najširih navijačkih masa, kojima se pojavljuje pjena na ustima kada se spomene mrski rival. Pritom se navijački puk straši lošim Hajdukovim rezultatima i povlači imaginarna veza kako je to sudbina koja očekuje Dinamo. Pritom se zaboravlja da je Hajduk rezultatski iza Dinama bio i daleko prije nego li je Naš Hajduk uopće nastao, kako je Hajduk u samoj srži dijametralno suprotno uređen od Dinama i kako je Naš Hajduk nastao kako bi spasio klub iz ralja dugova u koje je upao baš kada je poslovao po modelu identičnom današnjem Dinamu.

I konačno, vjerojatno i najveći biser iz maksimirske radionice je iznenadni nestanak novca jednom kada se raspišu izbori. Sadašnji vlastodršci nisu nikada uložili vlastiti novac kojeg će se Dinamo morati odreći. Dapače, osuđeni su da su iz njega isisali (barem) dvogodišnji budžet. Dinamo nema dovoljno gledatelja, sponzora i ne može nikome prodati svoj proizvod. Teško je zamisliti da bi i najveći krvnik i otvoreni neprijatelj napravio toliko financijskih propusta i štete koliko "puni smo kao brod, ali se zadužujemo u postojećim i nepostojećim bankama" ekipa. Ako onima kod koji su ti strahovi uistinu prisutni i dalje nije jasno o kakvoj se manipulaciji radi, vrlo jednostavno mogu pogledati sva financijska izvješća unazad nekoliko godina. I onda razmisliti i odgovoriti sami sebi gubitka koje love se zapravo boje, osim one koja je na off-shore računima ekipa okupljene oko Majana Dabića. 

Što dalje?

Pred Dinamovim pukom velika je prekretnica, a glavni i jedini cilj je jasno artikuliran na tribini navijača Potrebna je izmjena Dinamovog statuta, tako da se decidirano i u praksi omogući svim članovima kluba da budu birani i da biraju ljude u tijela Kluba. Koliko god sve loše što se događalo u Dinamu bilo personificirano u liku i djelu Zdravka Mamića, pogubno bi bilo ovu bitku proglasiti gotovom i pobjedonosnom u trenutku kada on zauvijek zalupi vrata Plavog salona. Potrebno je osigurati uvjete da se neki Zdravko Mamić više nikada ne pojavi. Ili da ga se može legalno i brzo maknuti ako se takav i pojavi. Među Dinamovim navijačima ima svakakvih likova. Glupih i pametnih, bogatih i siromašnih, uspješnih i neuspješnih, kibica i ultrasa, huligana i likova koji nisu dobili kaznu za parking. Ali jedan dio njih oduvijek je bio korektiv svojeg kluba, pa i šire zajednice, grupa koja nije pokleknula onda kad je bilo najteže i kad je uspjeh djelovao nemoguće. I ako se i na kraju teksta pitate kome vjerovati, pogledajte još jednom tko je došao na tribinu, a tko nije. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr