Foto: Getty Images / Guliver Image
 

NAKON spektakularne utakmice u Madridu između Reala i Juventusa (1:3) priča se samo o suđenju. I zbog toga u drugi plan nezasluženo pada izvrstan posao koji je napravio Juventus.  Talijani su nadoknadili 0:3 iz prve utakmice i ispali iz penala u 97. minuti. 

 

Problem nogometa nisu pravila, već kultura igre

Bez obzira na to što mislite o sinoćnjem penalu, jedno je sigurno. Bila je to najgora moguća zamisliva situacija u kojoj se sudac mogao naći - ma što god dosudio, bit će razapet. Da je kojim slučajem odluka pala na drugu stranu, također bi ga napali. Činjenica je da je Benatia ometao Vazqueza, da je bilo kontakta i da se radilo o prekršaju koji bi na drugom dijelu terena bio sviran bez grižnje savjesti. S druge strane, očito je da je Vazquez u djeliću sekunde vidio da će na loše primljenu loptu Buffon stići prvi te je samo čekao razlog da padne. I u tome je problem s nogometnim suđenjem – pravila igre su jasna, ali su višegodišnje proizvoljne interpretacije stvorile kulturu u kojoj se nešto sudi ili ne sudi na temelju običaja. Pa je tako konstruirana i kovanica "prekršaj za kazneni udarac“, premda su pravila jasna i ne bi trebala biti nikakva razlika između prekršaja na centru i u šesnaestercu. Tu je i argumentacija kako se onakav penal "sudi u 17., ali ne u 90. minuti“. I koliko god se takvo razmišljanje činilo logičnim, uzrokovalo je sinoćnji problem. Benatia radi prekršaj koji smatra dozvoljenim jer je običaj da se penal u zadnjim minutama ovakvih utakmica daje samo za najgrublje i najčišće prekršaje. Vazquez, svjestan da se nalazi 3 metra od gola, baca se i na najmanji kontakt, svjestan da time prisiljava suca da odluku donese u njegovu korist. Sa subjektivne i običajne interpretacije ove igre, obojica su u pravu pa ne postoji odluka koja je razumna i objektivna.

 

Dok nogometna javnost ne odbaci interpretaciju pravila koja u njima nije sadržana, ovaj problem će postojati. Nogometna javnost stvara kulturu u kojoj odrastaju i igrači i suci koji će jednog dana biti protagonisti ove igre i koji će na temelju kulture razviti očekivanja o tome što koje pravilo treba značiti. Kako se radi o tradiciji otkad postoji ova igra, možda je iluzorno očekivati promjenu. Ali dok god sudjelujemo u kreiranja pravila prema osobnim stavovima, licemjerno je žaliti se na suđenje.

 

Vratimo se Juventusu. 

 

 

Massimiliano Allegri fantastično je pripremio utakmicu. U defenzivno nedorečenom i neorganiziranom Realu koji suparniku ionako ostavlja puno prostora, Juventus je napao Marcela kao najslabiju kariku, ali se primijetio i nedostatak pomoći njegovih suigrača. Costa je uvlačenjem u sredinu terena povlačio svog sunarodnjaka, a konstantnim dolascima najprije De Sciglia, pa Lichtsteinera prema naprijed, Juventus je stalno imao igrača viška na desnom krilu. Kroos koji bi više slučajno nego namjerno završio na toj strani, nema fizičkih kapaciteta ni navika za praćenje suparničkih sprinteva na velikom prostoru. Juventus je ciljano gađao Mandžukića na drugu stativu – hrvatski napadač jedan je od najboljih skakača na svijetu, a ta prednost posebno dolazi do izražaja pored puno nižeg Carvajala. Allegri je konačno dočekao pravu, veliku utakmicu u kojoj je optimizirao Mandžukićev učinak na njemu nelogičnoj poziciji. Jedina preostala okupacija Juventusu bila je kako dovoljno zaokupiti Casemira kako ne bi mogao pomoći u zatvaranju bokova, a ta uloga pripala je Samiju Khediri. Jedan od najpodcjenjenijih igrača u generaciji igrao je na poziciji desetke koja bi postajala drugi napadač. Njegovo pozicioniranje između Realovih linija natjeralo je Casemira da ga prati u svakom trenutku, što je ostavilo bokove domaćina izrazito ranjivima. 

 

Realu je u fazi napada falilo vrlo malo da postigne gol kojim bi efektivno riješili dvomeč. Pa ipak, opet su njihove šanse stigle kao plod sjajnih individualnih bljeskova ili preciznih kontri na širokom terenu. U pozicijskom napadu, ponovno je prevladavala konfuzija, naglašena poprilično nekompatibilnim duom Bale-Ronaldo u napadu.

 

 

Iako po tome nije poznat, Zidane je napravio odlične zamjene. Već na poluvremenu u svlačionici je ostavio Balea i Casemira te uveo Vazqueza i Asensija – tim potezom je i geometrijski i kadrovski ojačao bokove te zatvorio najproblematičniji dio terena za svoju momčad. Izuzmemo li neisprovocirani Navasov kiks kod trećeg gola, Juventus je u drugom dijelu stvorio vrlo malo. Alžirac nije taktički guru, Real kao kolektiv izgleda kao hrpa talenta koja je puštena da slobodno igra, a ne kao uštiman orkestar s jasnim ulogama, ali mu emocionalnu inteligenciju, pristup i hrabrost za određene poteze ne možete osporiti. 

 

 

 

Juventus je imao gotovo sve. Imao je ispravno dijagnosticirane probleme kod suparnika. Imao je odličan plan kako ih iskoristiti. Imao je sjajnu realizaciju te ideje. Imao je strpljenja da čeka šansu, bez jurnjave kojom bi riskirali da ih Real dotuče. Imali su i sreće da Real nije zabio nijednu od nekoliko vrlo izglednih situacija i da je Isco bio 5 centimetara bliže Buffonu od svih ostalih. Imao je skoro sve. Ali to nije dovoljno protiv Real Madrida. Protivnik je bio u nokdaunu, labilan i ugrožen i morao se braniti. Ipak, Juventus se zadnjih 20 minuta potpuno povukao i čekao je produžetke. Pritom su riskirali da u mrežu uleti jedan od 100 Realovih centaršuteva na Ronalda, ili da se jedna od tih lopti odbije suparniku na nogu. Koliko god da je veličanstven njihov podvig, ostaje gorak okus svaki put kada momčad, posebno ona koja je psihološki superiorna, prepusti kontrolu i stavi se na milost ili nemilost kakvog odbijanca, kiksa ili sudačke odluke.